DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 6     <-- 6 -->        PDF

400 do 800 kv. hvati golog šumskog tla. Iz spomenutih razloga ne mogu
oni da to tlo prepuste prirodi, pa da se na njemu naravnim načinom podigne
šuma, nego ga ili pretvore u pašnjak ili (što još nije ni toliko zlo,
ako je šuma na relativnom šumskom tlu) iskrče i pretvore u oranicu ili
vinograd. Ako se pak i desi, da koji zadrugar dobije drvećem obraslu površinu,
ta je poslije diobe tako neznatna, da on nikako ne smatra potrebnim
ni korisnim, da ono nekoliko stabala čuva i uzgaja, nego ih posiječe
odmah sam, pa je barem siguran, da mu ih ne će posijeći drugi.


Stvaranje ovakovog malog šumskog posjeda izgleda da će skoro
pospješiti i individualne diobe zemljišnih zajednica. Zemljišne zajednice
Hrv. Zagorja bile su dosada čudnim slučajem donekle pošteđene od većeg
zahvata savremene težnje za individualnim rasparčavanjcm zajedničke
imovine, premda je bilo mnogo opravdanih slučajeva, da do takovih dioba
dođe. Veći dio nekretnina zem. zajednica već je po ovlaštenicima i onako
uzurpiran, a to su pašnjaci, oranice i manje šumske čestice unutar tuđeg
posjeda. Tu su ovlaštenici učinili sami ono, što su već davno trebale da
učine vlasti. Zemljišnim zajednicama ostali su još na zajedničko uživanje
samo veći arondirani kompleksi šuma, koji se gotovo svi nalaze u gornjim
predjelima gorja Ivančice, Maceljske gore. Ravne gore, Strahinčice i t. d.,
dakle na apsolutnom šumskom tlu. Ova okolnost biti će od velike važnosti
kod prosuđivanja mogućnosti diobe ovih šuma, jer su one za sada još
prilično dobro usčuvane, a dođu li diobom u ruke seljaka maloposjednika,
njihov daljnji opstanak ne će biti ničim zagarantovan.


Nesklonost za kolektivni način uživanja zajedničkog posjeda opravdavaju
seljaci na više načina, a u glavnom tvrde, da od zajedničke šume
nemaju više nikakove koristi. Ovo doduše stoji, ali tome nije nikako kriv
kolektivni način uživanja, nego prevelika populacija. Jer dok je prije na
jednom urbarskom selištu živjela jedna ili najviše dvije obitelji, danas ih
ima na svakom selištu ........ deset. Ovlaštenika ima svake godine sve
više. a šumska površina ostaje ista ili čak i manja, pa ovlaštenik ne može
više iz zajedničke šume da dobije toliko drva, koliko ga treba, dok bi u
svojoj vlastitoj šumi slobodno posjekao, koliko bi trebao, napasivao bi
blago koliko i gdje bi htio i pozubljao bi listinac, kolikogod ga imade. Sve
to u zajedničkoj šumi ne može i ne smije da radi, jer mu stoji na vratu
lugar, koji ga. ako to učini, prijavljuje, pa mora plaćati globe i odštete.
Njegov pogled ne ide dakako tako daleko, da vidi, kako bi ovakovini
»slobodnim« gospodarenjem na vlastitom šumskom posjedu već on sam,
a pogotovo njegovi potomci ostali kroz dug niz godina bez ikakovog
šumskog prihoda, a nije mu konačno do potomaka toliko ni stalo, glavno
mu je, da bude dosta za njega. Ovaj uskogrudni egoizam zagorskog
seljaka kao i njegov potpuni nehaj za opće narodne interese drugi je važni
faktor kod prosuđivanja mogućnosti diobe zajedničkih šuma.


Ima slučajeva, gdje je ova nesklonost ovlaštenika prema zajedničkom
uživanju šumskog posjeda opravdana. Kao primjer spominjem


z. z. Bednja—Šaša. Ova ima u svemu 945 jutara zajedničkog zemljišta.
Od toga su već uzurpirane po ovlaštenicima i nalaze u njihovom faktičnom
posjedu sve livade, oranice, pašnjaci i male šumske čestice u ukupnoj
površini od ,517 jutara. Zem. zajednici ostala su na zajedničko uživanje
dva veća šumska kompleksa u površini od 428 jutara. Godišnji etat ovih
šuma tako je malen, a broj ovlaštenika tako velik, da na Vs ovlašteničkog
prava otpada godišnje tek 0,20 kub. met. drva. Za ovo pak drvo, što ga