DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 6 <-- 6 --> PDF |
400 do 800 kv. hvati golog šumskog tla. Iz spomenutih razloga ne mogu oni da to tlo prepuste prirodi, pa da se na njemu naravnim načinom podigne šuma, nego ga ili pretvore u pašnjak ili (što još nije ni toliko zlo, ako je šuma na relativnom šumskom tlu) iskrče i pretvore u oranicu ili vinograd. Ako se pak i desi, da koji zadrugar dobije drvećem obraslu površinu, ta je poslije diobe tako neznatna, da on nikako ne smatra potrebnim ni korisnim, da ono nekoliko stabala čuva i uzgaja, nego ih posiječe odmah sam, pa je barem siguran, da mu ih ne će posijeći drugi. Stvaranje ovakovog malog šumskog posjeda izgleda da će skoro pospješiti i individualne diobe zemljišnih zajednica. Zemljišne zajednice Hrv. Zagorja bile su dosada čudnim slučajem donekle pošteđene od većeg zahvata savremene težnje za individualnim rasparčavanjcm zajedničke imovine, premda je bilo mnogo opravdanih slučajeva, da do takovih dioba dođe. Veći dio nekretnina zem. zajednica već je po ovlaštenicima i onako uzurpiran, a to su pašnjaci, oranice i manje šumske čestice unutar tuđeg posjeda. Tu su ovlaštenici učinili sami ono, što su već davno trebale da učine vlasti. Zemljišnim zajednicama ostali su još na zajedničko uživanje samo veći arondirani kompleksi šuma, koji se gotovo svi nalaze u gornjim predjelima gorja Ivančice, Maceljske gore. Ravne gore, Strahinčice i t. d., dakle na apsolutnom šumskom tlu. Ova okolnost biti će od velike važnosti kod prosuđivanja mogućnosti diobe ovih šuma, jer su one za sada još prilično dobro usčuvane, a dođu li diobom u ruke seljaka maloposjednika, njihov daljnji opstanak ne će biti ničim zagarantovan. Nesklonost za kolektivni način uživanja zajedničkog posjeda opravdavaju seljaci na više načina, a u glavnom tvrde, da od zajedničke šume nemaju više nikakove koristi. Ovo doduše stoji, ali tome nije nikako kriv kolektivni način uživanja, nego prevelika populacija. Jer dok je prije na jednom urbarskom selištu živjela jedna ili najviše dvije obitelji, danas ih ima na svakom selištu ........ deset. Ovlaštenika ima svake godine sve više. a šumska površina ostaje ista ili čak i manja, pa ovlaštenik ne može više iz zajedničke šume da dobije toliko drva, koliko ga treba, dok bi u svojoj vlastitoj šumi slobodno posjekao, koliko bi trebao, napasivao bi blago koliko i gdje bi htio i pozubljao bi listinac, kolikogod ga imade. Sve to u zajedničkoj šumi ne može i ne smije da radi, jer mu stoji na vratu lugar, koji ga. ako to učini, prijavljuje, pa mora plaćati globe i odštete. Njegov pogled ne ide dakako tako daleko, da vidi, kako bi ovakovini »slobodnim« gospodarenjem na vlastitom šumskom posjedu već on sam, a pogotovo njegovi potomci ostali kroz dug niz godina bez ikakovog šumskog prihoda, a nije mu konačno do potomaka toliko ni stalo, glavno mu je, da bude dosta za njega. Ovaj uskogrudni egoizam zagorskog seljaka kao i njegov potpuni nehaj za opće narodne interese drugi je važni faktor kod prosuđivanja mogućnosti diobe zajedničkih šuma. Ima slučajeva, gdje je ova nesklonost ovlaštenika prema zajedničkom uživanju šumskog posjeda opravdana. Kao primjer spominjem z. z. Bednja—Šaša. Ova ima u svemu 945 jutara zajedničkog zemljišta. Od toga su već uzurpirane po ovlaštenicima i nalaze u njihovom faktičnom posjedu sve livade, oranice, pašnjaci i male šumske čestice u ukupnoj površini od ,517 jutara. Zem. zajednici ostala su na zajedničko uživanje dva veća šumska kompleksa u površini od 428 jutara. Godišnji etat ovih šuma tako je malen, a broj ovlaštenika tako velik, da na Vs ovlašteničkog prava otpada godišnje tek 0,20 kub. met. drva. Za ovo pak drvo, što ga |