DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 7     <-- 7 -->        PDF

ovlaštenik dobije godišnje od svoje zem. zajednice, plača on u vidu šumskog
nameta za pokriće godišnjeg: proračuna oko 10 Din. na svaku Vs
´""vlašteničkog prava, plača dakle za 1 kub. met. drva, što ga od zajednice
dobue, 50 Din. Za ovu pak cijenu može da si drvo kupi kod vlastelinstva,
gdje mu je možda i bliže.


No i ovakav slučaj još ne bi smio biti opravdanim razlogom za diobu
zajedničkih šuma, nego baš naprotiv, imao bi ovlaštenike potaknuti na
odluku, da svoj šumski posjed kupom vlastelinskih šuma uvećaju. Diobom
zajedničkih šuma ne će se naime njihovo stanje nimalo popraviti niti davati
veće prihode, nego će se postići baš protivno. Na pojedinog ovlaštenika
kod ovako siromašnih zajednica, kakove su u Zagorju, otpalo bi
moguće 200 do 1000 kv. hvati šume. Zar se može na toj površini zavesti
neko šumsko gospodarenje i povećati prihod? Jasno je, da ne može, nego
ćf ovlaštenik iz straha, da mu tko drugi onih nekoliko stabala ne ukrade,
odmah ova posjeći i prodati trgovcu, a na posječenu površinu tjerati blago
ili će je iskrčiti i pretvoriti u vinograd, jer za drugu kulturu i onako nije
podesna.


Ima i šumara i ekonoma, koji su svojedobno zagovarali individualnu
diobu zem. zajednica, jer da one više ne odgovaraju svojoj svrsi, ali kod
toga nisu dali odgovor na pitanje, čime će zamijeniti zem. zajednice i da
li će mali šumski posjedi, nastali diobom, moći toj svrsi bolje odgovarati.
Poništiti pak jednu instituciju zato, jer ne odgovara potpuno svojoj svrsi,
pa je zamijeniti sa stotinu malih isto takovih institucija, koje toj zadaći
pogotovo nisu u stanju udovoljiti, niti je logično niti sa norodno-gospodarskog
gledišta opravdano.


Kod prosuđivanja toga pitanja gotovo se uvijek zaboravlja, da između
poljoprivrednog i šumskog gospodarstva postoji bitna razlika i da
po onoj našoj narodnoj »svaka čizma ne ide na svaku nogu« individualizacija
šumskog gsopodarenja na malim površinama nije tako lako provediva
kao kod poljoprivrednog gospodarenja, jer je mogućnost rentabilnijeg
šumskog gospodarenja u glavnom vezana na veličinu površine.
Ovo je doduše i kod poljoprivrednog gospodarenja uzus, ali kod šumskog
gospodarenja je to pravilo.


Konačno se kod prosuđivanja toga pitanja ne smije smetnuti s vida
ni važan zadatak, što ga imadu vršiti šume na apsolutnom šumskom tlu.
Dok narodno-ekonomski interes kao i velika nužda za poljoprivrednim
zemljištem baš u Zagorju zbog prevelike populacije imperativno nalažu,
da se svi zapušteni zajednički pašnjaci kao i šume, koje se nalaze na relativnom
šumskom tlu, individualno što prije podijele i iskrče, ne smije se
ta nužda za poljoprivrednim tlom nikako nadoknaditi oduzimanjem apsolutnog
šumskog tla. Velika nužda za poljoprivrednim zemljištem oduzela
je u Zagorju šumskoj kulturi već velike površine — čak apsolutnog —
šumskog tla, pa je i to jedan od razloga, zašto se ne smije onako na laku
ruku sve relativno šumsko tlo odmah predati poljoprivredi. Zbog prevelike
populacije i tim prouzrokovane ekonomske i socijalne bijede potrajati
će u Zagorju još dugo vremena ova borba između poljoprivredne i šumske
kulture sa očitom tendencijom, da se ova bijeda ima ublažiti na štetu
šumske kulture. A to je velika zabluda svih onih, koji tako misle. Vraćanje
svega relativnog šumskog tla poljoprivredi svakako je potrebno, ali je
isto tako potrebno i vraćanje svega apsolutnog šumskog tla šumskoj kulturi.
No i time ta borba ne bi bila završena, jer ne bi postigla ublaženje