DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 2/1931 str. 15     <-- 15 -->        PDF

ovdje po državnom budžetu predviđene prihode i rashode, te višak naših
državnih šuma za tri zadnje godine:


Prihod Rashod Višalc
1928/29. 174,439.105 Din. 81,745.888 Din. 92,693.217 Din.
1929/30. 150,050.419 „ 102,442.565 „ 47,607.854 „
1930/31. 167,467.754 „ 121,938.795 „ 45,528.959 „


..... li dakle razlike u prihodima, površini te gospodarskim uspjesima
državnih šuma Bavarske i Jugoslavije?! Za 20 godina, a vjerojatno
i prije, mi ćemo sa sječom starih drž. šuma biti gotovi. Poslije toga će
nastupiti dugi period vremena, da u drž. šumama ne će biti ništa za sječu
i prodaju. Pisac spomenutog članka gornje statističke podatke završuje
ovom konstatacijom: »Mi stojimo pred neoborivom činjenicom, da trgovina
drvom (Iiolzwirtschaft) i šumsko gospodarstvo (Forstv/irtschaft)
stoje na granici svog rentabiliteta, te da dalje padanje cijene
drva jedino na račun njihova prihoda, a da se troškovi
proizvodnje uporedo ne umanjuju, vodi oba pothvata
u potpunu propast«.


»U privatnim šumama doći će uz padanje cijena drvu do jačeg zahvata
sječe starih sastojina, što se međutim ne mož e očekivat i
u državnim šumama (!), te sve to vodi do devastacije šuma
(Raubbau)«.


Iz poučnog tog članka mogao bi donijeti još nekoliko interesantnih
konstatacija, ali je — držim — dosta i to, što sam naveo. Po gornjem
primjeru trebala bi naša drž. šumska uprava, kao i direkcije imovnih
općina statičkim putem odrediti rentabilitet svoga šumskog gospodarstva.
Kod toga računa teško bi se odlučili na višekratno snizivanje svojih procjena
šuma, kako su to prošle jeseni učinile direkcije nekih imovnih općina,
snizujući u dva tri maha procjenjene vrijednosti i izlažući šume na
prodaju po cijeni »kako pođe«. To je pitanje od prvoklasne važnosti, koje
zaslužuje, da ga obrade stručnjaci imovnih općina, ako neće da o njima
govori potomstvo isto onako, kako oni danas sude o svojim predšasnicima
u upravi, koji su u svoje doba prevelike sječe šuma odobravali riječima;
»Dok sam ja šef imovne općine, biće novaca, a poslije mene neka drugi
brigu brinu, kako znadu«. Zbog takove uprave došle su sada neke imovne
opčine u tešku situaciju, te je s njima mučno upravljati. Izlazak se međutim
iz tako teškog položaja ne sastoji samo u obaranju vlastitih procjena
šuma u kratkom vremenu u cilju da se namakne novac za pokriće
godišnjeg proračuna.


Na osnovu svega gore izloženoga mogu na pitanje, koji bi način bio
podesan za ozdravljenje krize u trgovini drvom, odgovoriti ovo:


Jaki lijekovi za to ne postoje. Problem, koji je pred nama, nije
problem, koji se mora riješiti samo obaranjem šumske takse u korist
trgovaca drvom. Ako se reče, da masa naših šuma nije velika i neiscrpljiva,
nego je naprotiv pri kraju, te ako se ima na umu dugotrajnost šumske
produkcije, to je jedini lijek: ograničenje sječe šuma. Proizvodi
šumskog gospodarstva ne moraju se prodati u određenoj gospodarskoj
godini kao proizvodi poljoprivrede. Kod nas se u tom pravcu
ne može govoriti o krizi trgovine drvom. Ja sam uvjeren, da, u koliko
je kriza u trgovini drvom danas teška, u toliko će brže i snažnije biti njeno
oporavljenje. Sječa naših šuma nije samo stvar trgovaca drvom, ona
treba da interesuje cio narod, a država ne smije da favorizira jednu


57