DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1931 str. 18 <-- 18 --> PDF |
»koja bi trebalo ostavljati za sjemenjake«. Naravno da su »stručne« komisije, koje su na tužbe firmi izlazile na teren, uvijek nalazile, da firme u svojim zahtjevima imaju pravo, nalagalo se podređenima, da se tu i tu ima još doznačiti, da i trula i posve prestara stabla mogu također služiti kao sjemenjaci, a da se ona, koja su šumari odabrali za sjemenjake, imaju ponova doznačiti za sječu. Svakom je od nas šumara dobro poznato, kakova se stabla imaju odabirati za sjemenjake, pa je ovakav rad bio za svaku osudu. Kod takovog stanja stvari sastojine su bile prekomjerno prorijeđene, vjetar, snijeg i kiša nastavili su svoj rad, izvale su se redale jedna za drugom i devastacija se počela i naskoro završila. Naravno da je vanjski upravni organ morao poslušati naloge svojih starješina, ako i s bolom u duši, jer za čas se mogao gnjev njegovih pretpostavljenih i firme da izvrši na njemu, mogao je biti otpušten ili bogzna kamo premješten i kažnjen za neposluh. Ovdje je bila u pitanju egzistencija čovjeka. Ovakovim radom administrativni je organ Izgubio svaki respekt i moč u šumi prema firmi i njenim organima. Oni se na njegova naređenja ni osvrtali nijesu. Njihov najneznatniji »furman«, vozač, bio je u šumi preći nego šumar. Kod izvoza materijala iz šume vozač je birao izvozni put, kud je htio i kud mu se činilo lakše, a kad mu se taj izvozni put zablatio i pokvario, on je odmah pokraj njega pravio drugi. Koliko je kod toga poništeno pomlatka i ozlijeđeno sjemenjaka, poznato je svakom, koji je bio kod ovakove eksploatacije. Rijetka još preostala stabla počela su fiziološki poboljevati i gubiti otpornost protiv bolesti i navala neprijatelja. Kukcima nije bilo teško, da se iz izvala i klada nastane u takova stabla, jer su imali izvrsnu podlogu, pa bi upravo bilo pravo čudo, da se nijesu u takovim prilikama pojavili. Bolje nije bilo ni u šumama, u kojima su dobili pravo sječe privatnici, dobrovoljci, beskučnici i svi drugi. Sve ove prostrane sječe vršene su onako, kako je ko htio. Na red u šumi niko nije gledao ili posve nedovoljno. Organi su bili nemoćni. Makar su podnosili prijave za nered u šumi, po njima se nije ništa poduzimalo, samo se obećalo, da će se red uspostaviti i na tom se završilo. Fotkornjaci su se radi toga počeli sve jače množiti i opasnost se mogla uočiti još 192´5. g., a ne tek 1928. ili 1929. Po arhivama šumskih uprava moglo bi se još iz toga vremena naći prijava za pojave potkornjaka i za nered u šumi. Poznata je stvar, da su četinjaste šume mnogo neotpornije u svakom pogledu nego listače, pa stoga i stradaju više od svih nepogoda: izvala, vjetroloma, snjegoloma, pripeke sunca, mraza, gljiva, insekata i t. d. Naravno da se radi toga i gospodarenju u četinjastim šumama uvijek mora poklanjati mnogo više pažnje, nego kod listača. Sama biologija četinjastih šuma upućuje nas, kako da ih iskorištavamo i pomlađujemo. Ako igdje treba primijeniti staro pravilo »svako iskorištavanje šuma treba da u sebi nosi mjeru za njihovo pomlađivanje«, onda ga sigurno treba primijeniti najprije u četinjastim šumama, pogotovo ondje, gdje se one nalaze u visokim nadmorskim položajima, gorskim predjelima i na podlozi krečnjaka. A taj slučaj imamo u skoro svim četinjastim šumama Bosne, pa i Gorskog Kotara, Srljije i Slovenije. Promatramo li i oponašamo li prirodu, najbolju učiteljicu, problem pomlađivanja je riješen. Prebirno gospodarenje je jedini ispravni prirodni 60 |