DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1931 str. 25 <-- 25 --> PDF |
mjerku, kako si vidio da rade lugari kod konsignacije, pogledaš u vis i cijeniš: taj hrast daje toliko i toliko šlipera. Pogađaš se, pogodiš, daš kaparu, pije se aldomaš. Lijepog li života! Svaki dan pazara, svaki dan veselja! Potom potražiš svoje pajdaše, poznate i susjede, koji znaju držati u ruci sjekiru. Ideš s njima u šumu, mudro se držiš, kad vidiš, kako ti se svi dive, kad »ajnleguješ«. Susjedi tešu, ti pak hodaš između njih sa štapom i promjerkom u ruci i nadgledavaš. Doduše po koji puta opaziš, da si se u svojoj procjeni prevario. Gdje si se nadao, da ćeš dobiti dva šlipera, jedva da izađe jedan. .. tu i tamo još se dade po koji šliper istisnuti. Onaj Židov u gradu rekao je doduše, da se treba točno držati propisanih mjera i paziti na bjelik — no tako točno valjda ipak ne bude išlo! Prvog je predujma doduše nestalo, no lako za to. Firma daje. Konačno se šliperi voze, dugačke kolone kola kreću danju i noću u smjeru kolodvora. Dolazi do predavanja, do razočaranja, do straha i otrežnjenja. Roba ide u »škart«, a da mjera bude još punija, treba platiti još i kamate od predujmova! Moliš, kuneš, pogađaš se i nagađaš, a na koncu iz ničega ništa- Ako nisi na gorem, na boljem svakako nisi, nego li si bio_prije početka »trgovanja«. Tako su ti trgovci prošli većinom slabo, a firme, koje su kupovale od njih i njihovim posredstvom, prošle su svakako dobro. Konačno su bili svi ti »trgovci« veseli, ako su nakon »šliperske ere« odnesli donekle zdravu kožu — kao što su bili veseli i seljaci, ako su se riješili brige oko šlipera i dobili pogođenu svotu, jer neki su i bez toga ostali. Oni, koji su imali što, te koji su sretno unovčili svoje hrastove, mogli su od tog novca platiti radove oko preudešavanja pripalog im zemljišta u poljodjelske svrhe. Trebalo je šikare iskrčiti, izorati, a trošak ovakovog posla iznosi od 1600—3000 Din po rali. Koji nema novaca, odložio je te poslove za bolja vremena ili je parcelu prodao. Na krčevinama se obično 2—3 godine sadi kukuruz, a kad se počinju pokazivati znakovi iscrpljenja zemlje, pređe se na kulture, koje traže manju mineralnu snagu zemlje. To su žitarice »ili sitni žitak«, kako kažu naši ljudi. Pojavljuje se sve hitnija potreba, da temeljito zađubre krčevine, ali otkud uzeti dosta đubra, kad je blaga za pola manje, te đubar jedva dostaje za potkućnice i prijašnje zemlje? P´a i na onim parcelama, na kojima su bili čisti neobrašteni pašnjaci, gospodarstvo nije jednostavno. Opasnost od poplava, akutna potreba đubrenja zadaje i ovdje gospodarima velikih briga. Verige sve više rastu i radi strahovite agrarne krize, koja sad vlada. Narod je bio iznenada — i u većini predjela potpuno nepriprav- Ijen — stavljen pred zadaću, da potpunoma promijeni način svoga gospodarenja. Nedostajao mu je investicioni kapital, teoretska i praktična sprema u timarenju i uzgajanju blaga u štalama. Nema za to ni podesnih gospodarskih zgrada, strojeva i t. d. Međutim život kreće dalje i gazi svakog, koji se ne zna ili ne može prilagoditi zahtjevima novog vremena. Naš seljak se sve više proletarizira, bježi u Belgiju, Francusku i svuda, gdje se nada zaraditi koji dinar, da si popravi svoje desperatno gospodarsko stanje. Narod se eto zaobilaznim putem riješio svojih šumara i lugara, koji su upravljali zemljišnim zajednicama. Ali ostalo je tužno sjećanje na ona još tako bliska vremena, kada je zorom po ulicama naših sela svirao 67 |