DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 2/1931 str. 9 <-- 9 --> PDF |
u predavanju »Zabrana izvoza hrastovih pragova^«, gdje sam dokazao, da milijunski izvoz hrastovih pragova iz godine u godinu ide na štetu našeg valjanog šumarskog gospodarstva, uređenog saobraćaja i državnih financija. Za sve te tri grane državnog života bilo bi dobro i korisno da se uvede izvozna carina na hrastove pragove. Ministarstvo saobraćaja već danas ne može da pokrije potrebu na hrastovim pragovima uz umjerene cijene. Isto je tako od strane šumskih trgovaca deplasirano opravdavati prekomjernu sječu šuma zbog toga, da se time pruži domaćem siromašnom radništvu zarade, a željeznicama prevozne pristojbe, kako to svakodnevno ističu šumski trgovci u svojim listovima. Velike površine državnih šuma, koje su predane putem dugoročnih ugovora na eksploataciju, biće kroz relativno kratko vrijeme posječene, pa se i nehotice već ovdje nameće pitanje, odakle će se onda namaknuti zarade domaćem radništvu kao i pristojbe željeznicama za transport drva. Poljoprivrednu krizu, koja je teško pogodila našeg seljaka, nastoje nadležni faktori ublažiti na razne načine. Tako se sazivaju ankete država za zajedničku prodaju agrarnih proizvoda, osnivaju se posebni zavodi za promicanje spoljne trgovine, pridiže se zadrugarstvo, ograničava se žitarska produkcija a pospješuje se produkcija industrijskog i krmnog bilja, ukidaju se izvozne carine na poljoprivredne proizvode te uvozna carina na poljoprivredne strojeve i t. d. Dok se, kako vidimo, za poljoprivredne proizvode nastoji postići što veća prodajna cijena i tako spriječiti osiromašenje našeg seljačkog svijeta, to se za drvo traži, da mu se cijena obori. Zar to nije paradoks, zar drvo naših šuma nije proizvod zemlje i dobro našeg seljaka, koji će uz što manju cijenu prodaje svojih šuma biti još siromašniji nego što danas uistinu jest? Prodaja drva uz niske cijene ima mnogo teže posljedice u sadašnjici i budućnosti nego prodaja poljoprivrednih proizvoda. To dolazi odatle, što postoji velika razlika između poljoprivredne i šumske produkcije. Šume koje siječemo nismo mi uzgojili, nego naslijedili od pređa, te su one svojina i budućih generacija, koje moraju također od tih šuma imati koristi. Kriza u poljoprivredi ima svjetsko značenje i za nju nema izgleda, da će brzo prestati. Izlaz se može naći tek dugotrajnim trudom i naporom, što sve vodi do nove orijentacije u poljoprivredi: od ratarstva u stočarstvo i voćarstvo. U šumskoj produkciji nije tako, jer se tu ne može pomišljati na promjenu pravca proizvodnje, a ta je stalnost glavna značajka šumske produkcije. Historija nacionalne ekonomije nas uči, da je takovih kriza bilo u prošlosti. Tako je poslije francusko-njemačkog rata god. 1871. zahvatila kriza evropsku poljoprivredu, koja je našla odjeka u slavonskim hrastovim šumama. U isto doba je provedeno razvojačenje Vojne krajine (1871.) i odmah bilo određeno, da se na području brodske i petrovaradinske pukovnije izluči površina od 30.000 jutara starih hrastovih šuma u svrhu, da se osnuje »Krajiška investicionalna zaklada« sa zadaćom, da se diže i promiče kulturno i materijalno stanje graničara iz prihoda tih šuma, te provodi pošumljenje krasa. Odmah nakon izlučenja htjela je austrijska vlada, da sve šume najednom proda i stranim elementom na ^ šumarski List 1929. str. 1. 51 |