DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7/1931 str. 26     <-- 26 -->        PDF

U djelokrug ondješnjih šumarskih stručnjaka ne spada samo uprava nad tim
šumama, nego i podizanje puteva i cesta, čišćenje i poljepšavanje jezera, uređivanje
špilja i t. d. Zanimivo je spomenuti, da je prigodom zadnjeg čišćenja jezera izvađeno
nekoliko petrificiranih hrastovih stabala, dok danas u okolici Plitvičkih jezera nema
hrastova. Okolica je u glavnom obrasla jelom, smrekom i bukvom. Oko Sastavaka ima
nekoliko grmova tise.


Velike zasluge za poljepšavanje Plitvičkih jezera ima g. tag. Antun Premužić.
Osobito se velika pažnja posvećuje uređivanju špilja, koje on uređuje s neumornom
marljivošću i ljubavi.


Tako su u zadnje vrijeme njegovim nastojanjem otvorene, proširene i uređene
do sada slabo poznate špilje Šupljava, Golubnjača, Jezerska vila, Mračna špilja i Velika
špilja.


U šumama oko Plitvičkih jezera opazili smo dosta sušika smreke i jele, napadnutih
od potkornjaka Pythiogenes chalcographus i Ips typographus. Da se spriječi
daljnje širenje, oborena su na nekoliko mjesta lovna stabla.


S Plitvičkih jezera odvezli smo se autobusom u Vrhovine i noćnim vlakom u
Zagreb, pa smo tako, obogaćeni novim znanjem, završili ovu veliku eksurzijuŠafar
J., stud. šumarstva.


LITERATURA


Dr. K. M. Müller: Aufbau, Wuchs und Verjüngung Südosteuropäischer Urwälder


(Eine waldbauliche Studie über den Urwald unserer Zone überhaupt). Hannover 1929.
str. 323., 15 dijagrama i 28 fotografija.


Prošlog je proleća izašlo pod ovim naslovom delo, koje je pobudilo moju pažnju,
jer sam se i sâm ponešto bavio prašumom i njenom strukturom. Stoga sam izvode i
zaključke ovoga dela i pratio s naročitim interesom.


U predgovoru pisac s pravom ističe, da je u novije doba prašuma kao prirodni
oblik šume postala objektom življeg interesovanja nauke o uzgajanju šuma. Dok se to
proučavanje ranije ograničavalo isključivo na dendrološko-florističku stranu, prošireno
je u novije doba i na biljno-geografska istraživanja. Tako se prašuma ima smatrati
ishodištem Cajanderove nauke o tipovima šuma. Isto se tako na nedirnutoj prašumi
mogu najpouzdanije proučavati pitanja sastojinskog oblika, sastava šume, a s time u
vezi i načina njene obnove kao i smene generacija i vrsta drveća. Da bi sva ta pitanja
proučio i pružio zaobljen prikaz celokupnog znanja o poznavanju prašume, preduzima
pisac 1925. g- putovanje u prašume jugo-istočnog dela Balkanskog poluostrva sa zadatkom,
da osjm na istaknuta opšta pitanja odgovori i na neka specijalna, koja mu je
stavio u zadatak bavarski zavod za šumske pokuse, institut za uzgajanje i iskorišćavanje
šuma. To su ova pitanja:


1.) Ima li od prirode čistih sastojina, kojih vrsta drveća i uz koje uslove staništa?


2.) Ima li od prirode približno jednodobnih sastojina i kako nastaju?


3.) Preči li humus prašume uspeh pomlađivanja?


4.) Da li je seme starih stabala klijavo?


5.) Da li su čiste sastojine čišće od grana od mešovitih, kraj inače jednakih
prilika?
6.) Poznaje li četinjava prašuma kalamitete od zareznika (insekata)?
7.) Ako se prašuma pomlađuje prebirnim načinom, kako se onda u njoj održavaju


vrste drveća, koje zahtevaju svetio?


328




ŠUMARSKI LIST 7/1931 str. 27     <-- 27 -->        PDF

Pristupajući izlaganju ovog problema, pisac ispravno konstatuje, da se pri tom
nailazi na čitav kompleks još nedovoljno razrađenih pitanja, za rešenje kojih su potrebna
specijalna istraživanja. Svoja opažanja nastoji da dovede u vezu i saglasnost
sa rezultatima ostalih autora, ne bi li na taj način došao do zaključaka opšte vrednosti.


Tražeći nedirnute prašume pisac dolazi u one delove Balkana, koji su prema
recima velikog Cvijića1 »bili ogromna ostrva, oko kojih su se razlevali i razbijali veliki
istorijski talasi i struje civilizacija, kao tiha i usamljena utočišta za sklanjanje stanovništva,
koje je bežalo pred metežima sukcesivnih najezda. Ovde su se, kao svuda u
planinskim oblastima, ukorenila i stalno održala najotpornija legla autonomnog i nezavisnog
života slobodnih planinaca. Naposletku odatle su gotovo stalno polazile struje
migracija, koje su plavile oblasti sa geografskim osobinama spajanja i prožimanja.«
To su Rodope, Pirin i Rila, u kojima pisac s pravom očekuje, da će naći prašumu u
potpunom smislu te. rcči. Zbog toga Müller deli svoja istraživanja na tri područja rasta:
Rodope, Pirin i Rilo.


Objašnjujući pojam prašume Müller se ne zadovoljava Cermakovom biološkom
karakteristikom toga tipa, već prema Dru. Schcnku unaša u taj pojam j akciju primitivnog
čoveka; ovaj doduše sam po sebi nije kadar da bitno izmeni stanje prašume,
ali može da dovede do dejstva neke druge izvanje sile, požare, koji mogu da iz osnova
izmene njeno stanje.


Müller nadalje smatra, da se prašuma nalazi u izvesnom stanju ravnoteže unutarnjih
i izvanjih sila. Od ovih poslednjih naročitu važnost pridaje požaru, koji mu je
»der grosse Matador des Urwaldes« i glavni agens većine promena u prašumi. Požari
mogu nastati prirodnim događajima ili radnjom primitivnog čoveka, koji je kao lovac,
ribar i nomad upućen na šumu. Važnost požara, kojim pisac nastoji da protumači razna
stanja prašume, provejava iz čitave knjige, pa je stoga i razumljivo, zašto Müller u
pojam prašume unaša i dejstvo primitivnog čoveka, kap jednog od uzročnika požara.


Osim toga Müller dovađa požare u vezu s periodičkim kolebanjima klime, pa
nastoji da i s te strane protumači izvesne pojave u životu i stanju prašume. Naposletku,
život i obnova prašume usko su povezani sa raznim katastrofama, pa stoga i daje prašumi
naziv »Katastrophenwald«.


U Rodopi je ispitivao šume belog i crnog bora, smreke (smrče), topole i breze.
Naročito podvlači pojavu, da je nailazio na neprekinute komplekse mladih i jednodobnih
sastojina belog bora, nastalih istovremenim pomlađenjem na prostranim paljevinama.
Šumski je požar preteča belog bora. Mesto da umanjuje produktivnu snagu tla, požar
unapređuje pošumljenje velikih površina belim borom. Šumski požar, kao katastrofa,
protiv očekivanja jača prirodnu borovu šumu i pomaže joj pri potiskivanju ostalih biljnih
formacija. Zaključuje s opažanjem, da su prašume belog bora jednolične
i gotovo potpuno jednodobne sastojine (str. 34).


Kod smrekove prašume razlikuje Müller dva tipa. Kod prvog nedostaju mlađi
dobni razredi; sastojine su dobrog sklopa, jednoličnog oblika, te čine dojam jednodobnih
sastojina. Drugi, rašireniji tip je retka preborna šuma visokih položaja. Distribuciona
krivulja broja stabala je asimetrična, sa kulminacijom kod najslabijih debljinskih
razreda.


U pogledu pomlađenja konstatuje, da šumski požari uništavaju formaciju smrekove
prašume. Paljevina se smrekom pošumljuje tek posredno iza mekanog drveća,
koje smreka kasnije potiskuje. Za topolu i brezu potvrđuje poznatu pojavu, da su to
pioniri, koji prvi osvajaju paljevine i gole površine, a zatim još zarana iščezavaju, ustupajući
mesto drugim vrstama, koje podnose više zasene. Na tim opažanjima izgrađuje
Müller svoju šemu o izmeni pojedinih vrsta drveća u Rodopi. Ona izgleda ovako:


1 Dr. Jova n Cvijić : Balkansko Poluostrvo. Zagreb 1922. str. 28.


329




ŠUMARSKI LIST 7/1931 str. 28     <-- 28 -->        PDF

Početak: čiste smrekove sastojine, veoma izložene opasnosti.


Katastrofa: alkalično tlo paljevine preči, da se smreka odmah naseli. Na paljevini
hvata korena čisti bor, čije se sastojine međutim teško održavaju u tom stanju. Pridolazi
smreka.


Bor postepeno iščezava, dok naposletku ne ostane čista smreka kao vrst drveća,
koja podnaša zasenu I koja bi imala da ostane definitivnom vrstom prašume. Time se
ujedno zatvara krug smene vrsta drveća, koji se proces novom katastrofom, požarom,
ponovo stavlja u pokret. Prema Miilleru formacije prašume pojedinih vrsta drveća nisu
stalne i nepomične, već su samo prelazni stadiji — faze — jednog procesa. Te faze
mogu trajati i vekovima, dok jednom, pre ili posle, ne dođe do katastrofe, koja je agens
za ponovno odvijanje velikog kruga u procesu smene vrsta jlrveća. Ta izmena počiva
na uslovima humusa, koji stvara klijalište, na koje požar može dejstvovati. Smena vrsta
drveća je Miilleru rezultat konkurencije pojedinih vrsta raznih bioloških osobina, a
zatim požara (i vetra) kao prirodne katastrofe. Taj proces smene je samo onda zatvoren
krug, ako požar nastupi kao stoljetna katasrofa. Česti požari, kao u Rodopi, mogu
ubrzati razvoj toga procesa i vraćati prašumu u ranije stanje.


Zanimivo je, da Müller ni u borovoj ni u smrekovoj prašumi ne nalazi zareznika
ili parazitarnih gljiva u spomena vrednoj množini. To je opažanje od naročite važnosti,
kad se zna, da ti kalamiteti prosto ne izbivaju iz kulturne šume. Odatle izvađa zaključak
(str. 125.), da se čiste sastojine mogu trajno održati samo onda, ako kroz njih
prođu dezinficirajući šumski požari i ako svi prirodni neprijatelji štetočina budu potpuno
održani. Svega toga nema u kulturnoj šumi, pa su stoga njene čiste sastojine u
trajnoj opasnosti.


Na području Pirina ispituje Müller prašumu crnog bora, koji na velikim
površinama obrazuje čiste i približno jednodobne sastojine.
Uzrok, istovremeno prirodno pošumljenje paljevine iz ranijeg doba.


U istom području ispituje relikne borove iz tercijera, moliku (Pinus peuce) i
muniku (Pinus leucodermis), koje se bugarski zovu bela i crna mura. I molika dolazi
u prostranim, čistim i približno jednodobnim sastojinama. Zastupani su najstariji i najmlađi
dobni razredi, dok srednjih nema. Dijagram raspodele broja stabala po debljinskim
razredima daje dosta simetričnu krivulju, pa odatle Müller ponovno zaključuje,
da je reč o jednodobnoj sastojini, koja je postala istovremenim zašumljenjem prostrane
površine. Izlaganje o molici zaključuje time, da prostrane, čiste i jednodobne sastojine
zahvaljuju svoj postanak — direktno ili indirektno — uništenju prostranih starih sastojina
požarom (str. 155.)


U pogledu munike Müller zaključuje, da se kod ekstremnih edafskih prilika, na
pećinastim vapnenim tlima, obrazuju rastresene sastojine prebirnog karaktera. Na boljim
tlima međutim krošnje su sklopljene, odakle izvodi zaključak, da se pomlađenje vršilo
istovremeno i na velikim površinama, pa su tako nastali,približno jednodobni kompleksi
čistih sastojina. Uzrokom su opet šumski požari (str. 182.).


U planini Rilo ispituje moliku, smreku izmešanu sa ponešto jele i naposletku
bukvu.


I ovde nalazi, da molika obrazuje čiste i na velikim površinama približno jednodobne
sastojine. I ove sastojine zahvaljuju svoj postanak požarima, koji su zahvatili
velike površine. Simetrično grupisanje broja stabala oko srednjih debljinskih razreda,
koji su najčešće zastupani, smatra Müller daljnjim dokazom, da je i ovde reč o približno
jednodobnim sastojinama.


Kod smrekove prašume razlikuje dva tipa. Prvi, prostraniji, čini dojam jednoličnih
i jednodobnih sastojina. Distribuciona krivulja broja stabala pokazuje simetrično
grupisanje oko jednog srednjeg debljinskog razreda. Odatle izvodi, da se i ovde može
pretpostaviti, da je reč} o jednodobnim sastojinama, koje pripadaju jednom dobnom raz


330




ŠUMARSKI LIST 7/1931 str. 29     <-- 29 -->        PDF

redu (str. 235. t- 3.). Drugi je tip prebirnog karaktera, bez sklopljenog svoda krošanja.
Ovaj je tip na ovom području slabo raširen, dok u pravilu nastupa u Rodopi, Pirinu i
Staroj Planini.


Približno jednodobne sastojine prvog tipa nastaju opet požarom. Nakon privremene
formacije belog drveća pojavljuje se smreka. Iz razmera dobnih razreda nastoji
da konstruiše stanje prašume pre 80^140 godina (str. 265.), pa odatle zaključuje, kad
se mogla desiti katastrofa, verovatno opet požar, u vezi sa kolebanjima klime.


I bukva u Rilo-planini dolazi na velikim površinama, u čistim jednoličnim i približno
jednodobnim sastojinama. Prevlađuju stari dobni razredi, srednji su zastupani
umereno, dok mladih uopšte nema. Krošnje stabala obrazuju sklopljen svod, razvijen
u jednoj ravnini. Kod sastojina bukve međutim požar se ne može uzimati kao uzrok
postanku ovakovih sastojinskih tipova, koji su nastali prethodnim pomlađenjem površine
i naglim nestankom stare sastojine. Sklop sastojine se u početku prekida mestimice i u
grupama. Tome je uzrok, jednako kao i u Karpatima, sneg i vatra, a u Rilu pored toga
i prestarelost, gljive i druge bolesti. U slabo progaljenoj sastojku vrši se pomlađenje,
pa stare sastojine, već prema dispoziciji stojbine za katastrofu vetrom, nestaje brže
ili sporije.


Svoja izlaganja o prašumi zaključuje Müller ovim:


1.) Stanje tla, klijališta (Keimbettzustand), zajedno sa faktorima osvetlenjehumus, osnovicom je budućeg sastojinskog oblika i sastava sastojine.


2.) U razvoju formacija prašume mogu se razlikovati tri faze: čista prašuma
onih vrsta, koje zahtevaju svetio; zatim pridolaze vrste, koje podnašaju zasenu. Naposletku
ostaje čista prašuma ovih poslednjih. Sve te faze samo su prelazni stadiji jednog
velikog kruga, u kome se smenjuju generacije i vrste drveća. Katastrofa je agens,
koji događaje stavlja u pokret i koji ne dozvoljava stagnaciju jednog večnog procesa
(smene).


3.) Požar kao specijalni oblik katastrofe, koja uvek nastupa, smatra velikim
matadorom prašume i to:


a) velikim prirodnim kulturnim sredstvom prašume,


b) velikim prirodnim dezinfekcijonim sredstvom prašume i naposletku,


c) glavnim dinamičkim faktorom, agensom, u procesu smene vrsta drveća u
prašumi.
To bi bili glavni izvodi ovog dela, koje pokušava, da izloženi kompleks pitanja
definitivno resi. Da li je to piscu uspelo? U svome »Ausklangu« pisac naglašuje, da
je težio pronalasku istine, odabirući od verovatnoga najverovatnije i smatrajući istinom
ono, što prema sadanjem stepenu našega znanja najbolje može da izdrži kritiku. Da
vidimo, mogu li piščevi izvodi da održe objektivnu kritiku.
Znatan deo piščevih izvoda, a pogotovo nakon dublje analize osnovnog materijala
i zaključaka, ostavlja čitaoca u teškoj neverici. Delu nedostaje važan preduslov
svakog naučnog rada, a to je dokumentacija, iz koje se dalje rađa ubedljivost. I pored
znatnog opsega knjige, nepotrebnih ponavljanja i retorike, pisac nije u stanju, da sve
svoje izvode i dokaže. On i suviše operiše s pretpostavkama i tvrđenjima, na kojima
kasnije, kao na dokazanim faktima, izgrađuje svoje zaključke. Evo primera. Mesto da
kod prvog tipa smekove prašume u Rilu obori nekoliko desetaka stabala svih zastupanih
debljinskih razreda i brojenjem godova ustanovi ne samo fizičke starosti pojedinih
drveta, nego i granice, u kojima se kreću sve te starosti, Müller se zadovoljava
konstatacijom (str. 235.), da krivulja broja stabala pokazuje u sredini jednu kulminaciju
i simetričan tečaj obaju ogranaka. Odatle zaključuje, da je reč o približno jednodobnoj
sastojini. I na drugim mestkna, gdegod je reč o takovoj distribuciji, Müller odmah
zaključuje, da pred sobom ima sastojinu sastavljenu iz stabala podjednake dobe. Istina,
jednodobne i jednolične sastojine daju ponajčešće simetrične distribucione krivulje broja


331




ŠUMARSKI LIST 7/1931 str. 30     <-- 30 -->        PDF

stabala, koje međutim zahvataju razmerno samo malen broj debljinski
h stepena . Obratan se zaključak nesme izvoditi, a pogotovo u prašumi,
koja obuhvata stabla većih razlika u prečnicima. Tako sam dokazao kod bukove prašume
visokih regija,2 da binomska struktura ne znači istovremeno i jednodobnost sastojina.
Nadalje, naše hrastove sastojine karaktera prašume b i . om sk e su strukture,
3 pa ipak nikome ne pada na pamet, da takovu sastojinu, koja obuhvata stabla
od 20—100 cm prs. prom., označi jednodobnom. Ako se drži u vidu, da distribuciona
.krivulja broja stabala onih vrsta, koje zahtevaju svetio, ima u prašumi oblik bi no niske
krivulje, onda i tobožnja jednoličnost i jednodobnost borovih prašuma
dolazi u sasma drugo svetio. Uvaži li se nadalje i to, da i one vrste drveća, koje podnose
zasenu, u znatnim nadmorskim visinama teških životnih prilika pokazuju također
binomsku strukturu (što sam dokazao kod bukve na kršu), to je onda jednoličnost i
tobožnja jednodobnos t smrekove prašume u Rilu, a u visinama od 1.500—1.700 m,
također stavljena na sasma druge temelje, jer su drugi uzroci povodom binomske distribucije.
Eventualna jednodobnost ovih sastojina mogla bi se dokazati samo konkretnim
bojenjem godova oborenih drveta, a ne izvađanjem spekulativnih zaključaka iz


izvanjeg izgleda sastojine karaktera prašume.


Zbog takovog spekulativnog metoda pisac nije bio u stanju, da u celosti resi
zadatak, koji proizlazi iz samog naslova knjige: Eine waldbauliche Studie über den
Urwald unserer Zone überhaupt.


Mülleru nedostaje dublje poznavanje strukture prašume pojedinih vrsta drveća;
pravi uzroci tih strukturnih diferencija nepoznati su mu, pa odatle i poteču mnogi krivi
zaključci. Doduše Müller ističe (str. 311.), da je glavnu pažnju posvećivao šumskouzgojnim
problemima, dok je ostala uredajna pitanja (ertragskundliche Studien) morao
zbog nedovoljnog vremena ostaviti nedirnuta. Ali upravo u tome i leži glavni nedostatak
ovog dela. Istaknuta pitanja o sastavu i izgradnji (Aufbau), ili bolje o strukturi,
i nisu samo šumsko-uzgojnog karaktera. Ona su mnogo šireg značaja, pa se ne mogu
rešavati samo deskriptivnim metodom, kao što se ni razna genetička ili demografska
pitanja ne mogu uspešno rešavati bez kvantitavne analize. Pitanje strukture sastojine
i njenog oblika može se uspešno rešavati jedino uz pomoć kvantitativne analize, t. j .
opsežnih izbrajanja stabala i valjane razrade materijala. Na taj bi se način ustanovile
izvesne strukturne osobine i prelazni oblici između pojedinih tipova, što bi ćelo pitanje
drukčije osvetlilo, nego i najiscrpniji opisi. Ono nešto podataka, što ih u delu nalazimo
(smreka iz Rodopa str. 6°., molika iz Pirina str. 145., molika iz Rila str. 217-), nije
valjano interpretirano niti su izvedeni logični zaključci.


Zatim i pitanje starosti prašume. Sa tim nezgodnim pojmom operiše naročito
Cermak. S tim je elementom međutim kod prašume teško operisati; ako se već s njime
radi, tad treba primenjivati samo fizičku starost stabala, da bi se objasnila izvesna
pitanja pomlađenja prašume. Kod ovakovih sastojinskih tipova nikako se ne smo operisati
s dobnim razredima, koji, kao i većina taksacionih ispitivanja, baziraju većinom
na gospodarskim starostima. Tako kod podataka o bukovoj prašumi iz Rilo-planine
pisac na osnovu razmera dobnih razreda, ustanovljenog prilikom najnovijeg uređivanja,
razvija razmer klasa starosti, kakav je mogao biti pre kojih 60—140 godina (str. 304.).
Tako dolazi do horendnog zaključka, da se za 80 godina obnovio najveći deo mase
bukove prašume Rilskog manastira. To je tipičan primer Miillerovog spekulativnog
metoda. Jedno delo, koje treba da bude naučnog karaktera, ne može da bazira na takovim
spekulacijama, a pogotovo kad se zna, da se nakon 20 godina, prilikom revizije


2 Ing. Ž. Mil e t i ć: Istraživanja o strukturi bukovih sastojina karaktera prašume.
Šum. List 1930.
3 Vidi primer šume Čorkovače, u spomenutom mom radu, Šum. List 1930.


332




ŠUMARSKI LIST 7/1931 str. 31     <-- 31 -->        PDF

ili obnove uredajnog elaborata, retko kada može ustanoviti ona starost i onaj razmer
dobnih razreda, koji bi odgovarao prošlom stanju i proteklom vremenu i provedenim
sečama. To vredi i za razvoj razmera dobnih razreda unatrag, za minula razdoblja.
Kad bi se smelo operisati s ovakovim metodom, čemu onda sva mučna ispitivanja prirasta,
ako se iz mase i vremena potrebnog za njenu obnovu prirast može veoma lagano
ustanoviti.


U najužoj vezi sa strukturom sastojine (prašume) i fizičkom starošću njenih
elemenata stoji i način njenog pomlađenja. Ni ovo pitanje nije Müller uspešno resio.
Jedini put, da se ono pravilno resi, jeste opsežno određivanje fizičkih starosti brojnih
oborenih stabala na velikim i neprekinutim površinama ili tipičnim primernim plohama.
To se pitanje ne rešava razmerom dobnih razreda gospodarske jedinice čije prostranstvo,
uostalom, ovisi i o mnogim drugim faktorima. Ovo se pitanje ima rešavati u najužoj
vezi sa strukturom sastojine. Tu su uglavnom moguća dva slučaja. Kod asimetričke
distribucione krivulje broja stabala (sve vrste drveća, koje podnose zasenu u nižim
položajima) raznodobnost sastojine je očita, te ima dovoljno mladih individua za uraštanje
među jača (redovno i starija) stabla. Ovde treba samo resiti, da li se pomlađenje
dešava istovremeno na većoj ili manjoj površini. To se može resiti samo izbrajanjem
godova, kako je napred navedeno. Teži je slučaj kod binomske strukture, koja
se pojavljuje u prašumi onih vrsta, koje zahtevaju svetio u svakoj prilici, a kod vrsta,
koje podnose zasenu, samo na visokim položajima teških životnih uslova. Ne poznavajući
uzroke postanka binomske strukture, Müller jednostavno proglašuje
takove sastojine j e d n o d o b n i m a, jer da su nastale istodobnim pošumljenjem
velikih površina. Da bi tu nedokazanu jednodobnost i objasnio, treba Miilleru neki uzrok.
I on ga nalazi u katastrofi, koja mu je najvećim delom požar. To je taj d e u s ex
machina , pomoću kojega nastoji da resi celokupno pitanje prašume naše zone. Nije
stoga čudo, ako mu je požar »der grosse Matador des Urwaldes«. Ja sam
daleko od toga, da bi osporavao važnost požara za prašumu. Šta više i sâm sam nailazio
na približno jednodobne prašumske tipove jele i smreke, koji su po svoj prilici nastali
zašumljivanjem prostrane paljevine (deo Uvale ispod Klekovače, 1961 m, na području
Šumske uprave u Drvaru), na kojoj se još nalaze pojedine stare topole kao ostaci prve
prelazne generacije belog drveća. Samo prema dokazima, koje Müller donosi, teško
je verovati, da bi požar u svakom slučaju bio jedini veliki agens i dezinfektor prašume.
Već kod bukove prašume u Rilu Müller napušta požar kao veliki agens pri pomlađenju
(str. 297. stav. 4.). Slično je kod jele i smreke, koje tek posredno, preko generacije
belog drveća, mogu da ponovno osvoje izgubljeni areal.


Tako smo došli i do smene generacija i vrsta drveća. U tom pogledu nije Müller
ništa novoga izneo, što nam već ne bi bilo poznato. U tom je pogledu Rubner4 mnogo
kraći i precizniji.


Naposletku Müller, po mome mišljenju, nije dokazao, da je obnova prašume uvek
vezana o katastrofu. Ove su bezuslovno mnogo doprinele smeni generacija i vrsta
drveća, ali je suviše smelo to pripisivati jedino katastrofama. Time se pušta iz vida
tihi, postepeni i gotovo neopaženi rad prirode, kojim se bez velikih potresa dešavaju
razne promené, koje u dugom nizu godina mogu da iz temelja promené sliku prašume.


Pored ovih važnijih primedaba mogao bi se učiniti i čitav niz manje važnih, od
čega međutim odustajem, jer bi inače ova ocena ispala predugačkom.


Delo promatrano kao celina ne može se smatrati potpuno uspelim. Pitanja nisu
razrađivana naučnim metodom. Pisac nije ulazio u suštinu problema, pa su stoga mnoga
opažanja pogrešna, a zaključci nepravilni. Uz to je i dokumentovanje preslabo za reša


4 Dr. K. Rubner : Die pflanzengeographischen Grundlagen des Waldbaus. 1924.
str. 255., 1 i 2 stav.


333




ŠUMARSKI LIST 7/1931 str. 32     <-- 32 -->        PDF

vanje ovako krupnog problema. U pojedinim delovima rad može dobro poslužiti za
upoznavanje kulturno-privrednih, fenoloških i biljno-geografskih prilika ispitanog
područja. Dr. 2. Miletić


Dr. Andrija Petračić: Uzgajanje šuma, .. dio, Zagreb 1931, oktavni format, preko
300 stranica.


Za informaciju stručnih drugova donosimo zasad tek kratak pregled sadržaja ove
knjige, izašle iz štampe ovih dana u nakladi autorovoj, dok ćemo detaljniji prikaz donijeti
naskoro.


U predgovoru veli autor, da je gradivo obrađeno na temelju vlastitih opažanja
i uz pomoć domaće i strane, većinom njemačke, stručne literature. Obrađeno je tako,
da knjiga može u prvom redu poslužiti kao prikladan udžbenik studentima šumarstva,
a onda kao priručnik šumarima u praksi.


Knjiga je razdijeljena u dva poglavlja: četvrto i peto, dok su prva tri poglavlja
obrađena već ranije u prvom dijelu cijeloga djela. Najveći dio knjige zaprema četvrto
poglavlje,dok je peto ograničeno tek na kratak prikaz šumarske tipologije i njene važnosti
za uzgajanje šuma.


Četvrto poglavlje razdijeljeno je u 4 odjela, a govori o podizanju i pomlađivanju
šuma, o uzgojnim oblicima, te o njegovanju šuma. Prvi odjel govori o visokim šumama,
drugi o niskim šumama, treći o srednjim šumama, a četvrti o izmjenjivanju sastojinskih
i uzgojnih oblika.


Počinjući u prvom odjelu sa karakteristikom visokih šuma, te njihovim dobrim
i lošim stranama, nastavlja autor u prvom odsjeku prikaz glavnih gospodarskih oblika
visokih šuma (1. pravilne visoke šume, 2. prebirne visoke šume).


Drugi odsjek, koji je najduži, govori o pomlađivanju i podizanju visokih šuma-
Razdijeljen je u dva pododsjeka: 1. ručno pomlađivanje i podizanje visokih šuma,


2. prirodno pomlađivanje visokih šuma.
U prvom pododsjeku govori se o 1. o pošumljavanju sjetvom sjemena, 2. o pošumljavanju
sadnjom biljaka, 3 .o pošumljavanju s pojedinim vrstama drveća, 4. o pošumljavanju
krša, golijeti, pjeskulja, vriština i ritova.


U drugom pododsjeku govori se najprije općenito o preduslovima za uspješno
prirodno pomladenje, o uplivu klime na prirodno pomlađivanje, o metodama prirodnog
pomlađivanja, te o njegovim dobrim i lošim stranama. Zatim se prelazi na samu praktičnu
provedbu toga pomlađivanja, pri čem se luči materija 1. na pomlađivanje sječina
sa rubova neposječenih sastojina, 2. na pomlađivanje sastojina pod zastorom starih
stabala.


Treći odsjek raspravlja o posebnim i pomoćnim oblicima gospodarenja u visokim
šumama, a četvrti o njegovanju sastojina u visokim šumama (1. zaštita kultura, 2. popravak
kultura, 3. čišćenje kultura i mladog naraštaja, 4. proređivanje sastojina). U
pogledu proreda dijeli se materijal na ove glavne točke: a) prirodno izdvajanje stabalaca
u visinske, debljinskc i vrijednosne razrede, b) pospješivanje prirodnog izlučivanja
stabala gospodarskim zahvatima (proredama). Ovdje se govori naročito o istorijskom
razvitku nauke o proredama, o važnijim mišljenjima i prijedlozima u pogledu
proredivanja (Duhamel du Monceau, Q. L. Hartig, H. Cotta, André i Liebich, Lorentz
i Parade, Seebach, Heyer, Burckhardt, Qrabner, Gayer, Francuska visoka proreda,
Kraft, Borggreve, Wagener, Salisch, Bohdanecky, Heck, Danska metoda, metode njemačkih
i švajcarske stanice za šum. pokuse, Haug-Kožešnik, Borgmann, Ulrich, Vogl),


o glavnim tipovima proreda, o izvadanju proreda, o koristima i lošim stranama proredivanja
i t. d.
U pogledu niskih i srednjih šuma (drugi i treći odjel) govori se o njihovoj karakteristici,
o oblicima gospodarenja u njima, te o njihovu pomlađivanju i njegovanju.


334