DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9/1931 str. 5     <-- 5 -->        PDF

poreza, popravak zgrada, koje urbarska općina mora uzdržavati, a ostatak
se podijeli medu ovlaštenike prema veličini njihovih prava.


Narod je tu svjestan vrijednosti zajedničkog dobra. Šumskih šteta
gotovo i nema. Lugar je suvišan, njegovu dužnost vrši poljar. Tu ne dolazi
nitko na misao, da bi se zemljišna zajednica dijelila, već nasuprot
pojedina zemljišna zajednica proširuje svoj posjed kupom okolnih šuma
ili pašnjaka. Razumije se samo po sebi, da je do takovih prilika trebalo
mnogo truda sa strane upravnih vlasti. Ako je tu i gospodovala tuđinska
vlast i narod prosvjećivala tuđinska inteligencija, ipak je za nj učinila više,
nego u krajevima sa narodnom inteligencijom. Tuđinac činovnik nije radio
na poboljšavanju gospodarskih prilika naroda i na njegovom prosvjećivanju
radi samog naroda, nego čisto radi sebe. Ako bude narodu dobro,
biti će i činovništvu. Kojekakovim kortešima nije bilo mjesta. Vlast je za
gospodarski napredak upotrebljavala i stroge propise, a uzorne gospodare
materijalno nagrađivala. Cinovništvo se u taj kraj slalo što bolje,
samo da narod osjeti, da mu tuđinac nije neprijatelj, nego prijatelj.


To se sve nije činilo u Krajini, gdje su služili domaći sinovi. Njima
je mnogima bilo skoro stalo do toga, da se narod duševno i materijalno
ne digne. Čuo sam nedavno jedan karakteristični dijalog starih činovnika.
Na pitanje jednoga, »kako živiš«, odgovara drugi: »Ah sve je dobro bilo,
dok nije došla ta prokleta kultura«.


Sasvim je razumljivo, da krajišnik uz ovakove prilike, u kakovim se
nalazi, nemože shvatiti vrijednost zajedničkog dobra. No i ako je tako,
ipak se ne bi smjelo pristupiti diobi zemljišnih zajednica. Sa čisto šumarskog
gledišta to se ne bi smjelo činiti. Ako se razdijele zemljišne zajednice,
nestat će pašnjaka, a seljak bez pašnjaka ne može biti. On će tjerati blago
u šumu. što šumaru neće biti prijatno. Nema tako velike bojazni pred
fzarazom blaga na zajedničkim pašnjacima, da bi to bilo opravdanje za
diobu, o čemu se možemo uvjeriti u Međimurju. Isto je tako i strah pred
komunizmom suvišan. Ako se zemljišne zajednice urede tako, da svaki
ovlaštenik osjeti neku blagodat od njih, a narušitelj reda osjeti kaznu,
čuvat će se i pašnjak i šuma, u koliko je bude, još bolje nego kod pojedinaca.
Zemljišne zajednice su očajne i biti će tako dugo, dok se ne bude
znalo, tko ima i koliko ima prava u zajednici. Bez katastra ovlaštenika ne
može nijedna zemljišna zajednica napredovati, što više mora nazadovati.
O tom se nazatku možemo osvjedočiti kod imovnih općina. One postaju
pasivne najviše s toga, što ne vode računa o množenju zadruga. Množenje
se nikako ne bi smjelo dozvoliti. Zašto ne bi matična zadruga podjeljenika
isplatila za pravoužitničko pravo? Otkuda dolazi jedna zadruga do toga,
da traži od imovne općine .dvostruko pravo zato, što se podijelila?


Résumé. L´auteur est un adversaire du partage des communautés des biens que
l´on discute chez nous depuis quelque temps comme un probleme assez actuel.


«0»
403