DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1932 str. 49 <-- 49 --> PDF |
smjese. Bilo je tu prastarih stabala, mnogo suhog drveća. Sklop je bio´ više manje gust. Od vremena do vremena padala su stara suha stabla na tle ili je vjetar oborio koje zdravo ili poluzdravo dominantno stablo. Drvo je trunulo na tlu. Mrtvi individui prašume ostavljali bi svojom smrću mjesto podmlatku. Šuma se razvijala dalje rušeći se tako sama u sebe. Na vlastitim roditeljima rasla je mladež i pomladak. Tako su dakle prašume živjele u gotovo vječitoj sjeni. Tlo je bilo pretežno pod sjenom krošanja. Samo gdje bi se koje stablo srušilo, dolazilo bi do male progaline, koja bi se brzo zatvorila, bilo krošnjama susjednih stabala bilo pak novoniklim biljkama ili najčešće individuima, koji su pod krošnjama staraca životarili dugo i dugo, a propašću staraca došli su na svjetlo i izašli iz života tame u život svijetla. Promotrimo li ovako nekadanji život švedske prašume, moramo se pitati, kako su se vladale obje glavne vrsti drveća, bor i smreka, prigodom smrti i propasti pojedinih starih stabala u prašumi. Koja od tih dviju vrsti ima više svojstava da dulje uzdrži u sjeni prašume, pa da onda u danom momentu izbije, čim dobije svjetla i zraka. To je neminovno smreka, koja pred borom u konkretnom slučaju ima prednost, jer podnosi više zasjene. Može i 50 godina da uzdrži u polusjeni ili sjeni prašume. Razvije se pri tome jedva metar ili pola metra visoko. Strpljivo podnosi sjenu. Razvija posve pri zemlji skučenu i kratku krošnju. Životari, ali ne umire tako brzo. Bor naprotiv iznikne u polusjeni ili na momentanom svjetlom prostoru u šumi, koji se prostor kasnije zatvori. Razvija posve usku krošnju, dugačko i sasvim tanano deblo. Teži svojim vrhom da dospije na svjetlo. Ne može da podnese sjenu. Razvija sasvim drugu formu i habitus od smreke. Dok smreka prelazi u sjeni kao u neko latentno stanje, latentnu formu, iz koje će se u danom momentu razviti u više manje normalan individuum, dotle bor razvija dugu, nesposobnu formu. Bori se za svjetlo i život, ali brzo podliježe. Smrt nastupa sušenjem ü osovnom stanju ili savijanjem ovakovog mladog, vitkog borovog stabalca. Kada ovako uočimo život bora i smreke, tih dviju glavnih vrsti švedskih šuma, moramo konstatovati, da je smreka svojim svojstvima za prašumu jača. Kako to, da tokom stoljeća, kao vrst, koja podnosi zasjenu, nije iz švedskih šuma uopće istisla bor? Jačim podnašanjem sjene mogla je tisućljećima ubiti sve nove individue bora. Mogla je istisnuti bor uopće gotovo sa čitavog Skandinavskog poluotoka. U čemu je razlog, da se to nije desilo, već da su generacije prošlog stoljeća ipak primile prašume sa takovom raspodjelom vrsti drveća, da je polovicu sačinjavala smreka, a polovicu bor. Možemo si zamisliti i jednolične šume čiste smreke i čistog bora. Opet je smreka jača. Bor se u izvjesnoj starosti progaljuje. Pušta tlu dosta svjetla. Smreka od prirode rado dolazi u takove borove sastojine, ako joj iole tlo konvenira. Naprotiv bor ne može da prodre u sastojine čiste smreke. Kada smreka prodre u borovu sastojinu, postaje isprva podstojnom. Zatim se sve više prodire u krošnje bora, što se više bor progaljuje i što više pušta svjetla kroz i između svojih krošanja. Smreka, kada jednom dođe i zahvati u krošnje boru, smeta mu doduše nešto u razvitku, ali ga ipak ne uništava. Ali podmlatku borovom zatvara prostor ispod sebe. Znači, ako se takove sastojine prepuste stoljećima same sebi, mora s vremenom prevladati smreka i sastojine moraju postati čiste smrekove. Stara borova stabla s vremenom umiru i preostaje smreka. 111 |