DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1932 str. 53 <-- 53 --> PDF |
U laganoj eksploataciji nekih šuma u svrhu paljenja možemo naći razlog današnje slike mnogih sastojina. Sastojine nisu jednolične, već prelaze jedna u drugu; nisu velike, već razmjerno malene. U nekim revirima srednje Švedske, koje sam prošao, sastojine su prosječno manje od jednoga hektara. Laganim sječama za ugalj dobile su šume zdrav izgled. Drvo za građu i rudničko drvo sjeklo se također u malenim sječinama. Što je ovdje rečeno, vrijedi u glavnom za srednju Švedsku, bogatu na željeznim rudama. Ali ni u sjevernoj Švedskoj nije bilo većih eksploatacija u starije vrijeme, t. j . prije 19. stoljeća. Razlozi su razumljivi. Karakterističan detalj pričao mi je jedan profesor Visoke škole za šumarstvo za najsjeverniji dio Švedske, t. zv. Lapland. Pred desetak godina sreo je starca Laponca, koji mu se tužio, da će skoro u Laplandu postati nemoguće živjeti, jer će nestati sviju suhih starih borova. Qoleme površine Laplanda nisu uglavnom uopće nikada bile eksploatisane. Prastari borovi sušili su se sami od sebe. Urođenici su upotrebljavali za ogrjev samo te suhe stare borove. Laponci su narod, koji živi nomadskim životom. Drvo starih suhih borova odlično gori i ne treba ga posebno sušiti prije upotrebe. Profesor je razložio starcu, da je breza bolje gorivo, samo ju treba prosušiti. Starac je odgovorio: »kažu, ali ja ne mogu da vjerujem«. Dakle Laponci su uglavnom upotrebljavali suho drvo, koje nisu trebali zasebno sušiti, što se slaže sa načinom njihovog nomadskog života. Prije 19. stoljeća imamo dakle u Švedskoj uglavnom ovu eksploatacijom* situaciju: Šume srednje Švedske pale se za ugalj za upotrebe talionica željeza. Šume u Laplandu iskorištavaju se gotovo samo za ogrjev i to suha stabla. Jedino u južnoj Švedskoj vode se jače eksploatacije (devastacije) za eksport. U šumama izvan područja željeznih rudnika srednje i sjeverne Švedske zahvati iskorištavanja razmjerno su slabi. Iskorištavanje željeznih rudača u Švedskoj starog je datuma (15. stoljeće). U područjima rudača, u centrima velikih šumskih kompleksa nalazile su se od vajkada manje talionice i kovačnice. Posjednici njihovi bili su domaći ljudi, obično seljaci. U željezu je ležala jakost naroda i njegova ekonomska snaga. Za dobivanje željeza bio je potreban drvni ugalj. Još u 17. vijeku rodila se bojazan, da bi šuma moglo nestati. Zasebni propisi ograničili su upotrebu drveta u druge svrhe. Smio se u izvjesnim područjima uglavnom paliti samo ugalj. Bojazan pred nestankom silio je na racijonalno iskorištavanje i na štićenje pomlatka i njegu buduće šume. Stoga razloga šuma u područjima rudača nije nestalo, već su prebiranjem i malim sječama razmjerno dobro gospodarene. Taksacija čitave države pokazala je, da su prirasti u šumama rudnih područja srednje Švedske najbolji u usporedbi sa šumama ostalih područja Švedske. Početkom 19. stoljeća rađa se jača drvna industrija. Bojazan, da nestane šuma za taljenje željeza, ograničava isprva tu industriju u nekim krajevima. Kasnije ona sve više preuzima samostalnu ulogu i postaje sve važniji apsorbent prirasta švedskih šuma. Švedskim šumama, naime njihovom pretežnom dijelu, nije za iskorištavanje u industrijske svrhe trebalo mnogih i velikih investicija za prometne naprave. Šume su otvorene mnoštvom rijeka, koje su podesne za plavljenje drveta. Naravno da je te rijeke trebalo preudesiti za plavljenje i providjeti ih djelomičnim utvrdama obala i sličnim napravama. Ali sve to nije iziskivalo mnogo troška. Naglašavam to radi toga, da okarakterišem način eksploatacije, koji je omogućen lakim i jeftinim načinom transporta drveta po vodi. Veće su se pilane osnivale najprije na ušćima 115 |