DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1932 str. 9 <-- 9 --> PDF |
običnija je ophodnja od 20—30 godina (za privatnike i opčine) i od 25 do 40 godina (za državu). Duge ophodnje uvjetuju stvaranje većih rezerva i pozitivno utječu na materijalni i novčani prihod sastojine, ali često štetno uplivišu na samu budućnost šume. Zaista srednje se šume većinom sastoje iz svjetloljubivih vrsti (hrast, jasen, brijest i si.) i njihov podmladak može uspijevati samo kad dobije dosta svjetla, to će reći u momentu sječa. Što se rjeđe ti momenti ponavljaju, to se više dovodi u pitanje prosperitet i sam opstanak svjetloljubivog drveća, naročito ako se šuma sastoji djelomično od bukve i graba. Naši lugari vele: »duge ophodnje ubijaju hrast«. Radi male vrijednosti gorivog drva prije nekih 50 godina pokušavalo se povećati nadstojnu rezervu, a u isto vrijeme produljiti ophodnju. Činilo se spočetka, da su rezultati odlični. Uskoro je nastupilo razočaranje, što vrijedi naročito za hrastove šume. Pod gusto sklopljenim krošnjama nestaje podmlatka. Iz periode u periodu smanjuje se broj mlađih nadstojnih stabala i preostaju nam samo »modernes« i »anciens«. Najzad šuma je osuđena, da propane odnosno da ustupi mjesto elementima manje vrijednim (grab, druge razne vrsti). Vidimo dakle, da je jednostavnost ovoga oblika više prividna, no stvarna. U stvari je to najnestalniji, a možda zato i najteži oblik gospodarenja. Mimo svega ostalog ima on tu veliku manu, da često u nastojanju za povećanjem produkcije tvorivog drveta imamo za posljedicu kobni rezultat — propadanje najvrjednije naše vrsti, hrasta. Mnogo se govorilo zadnjih godina o specijalnom obliku uzgoja — futaie claire (»svjetla« visoka šuma). Uslijed kratkih ophodnja (10 do 15 godina) možemo očuvati jaku rezervu hrasta, a u isto vrijeme zasigurati njegovo pomlađivanje. Nama se čini, da ta metoda donekle odgovara uzgojnim svojstvima hrasta kitnjaka, ali za lužnjak ne daje dobrih rezultata.* * Ovdje predavač misli na ophodnju podstojne sastojine. Gornja metoda, koju je predavač spomenuo tek mimogred i bez naročitog oduševljenja, uživa međutim najozbiljnije simpatije kod mnogih francuskih šumara. Iz tili nekoliko riječi predavačevih ne može se razabrati suština ove (također veoma karakteristične) francuske metode. Opisati ću zato sa par /poteza suštinu toga režima »futaie claire«, pridržavajući se u glavnom Huffel-ova tumačenja. Išlo se za tim, da šuma odgovara ovim uslovima: 1. da producira relativno veliku količinu građevnog drva i minimum goriva; 2. da zasigura održavanje, prosperitet i umnožavanje svjetloljubive vrsti (hrasta); 3. da se pretvorba u taj oblik srednjih šuma vrši bez naročitih poteškoća i rizika. Prije dvadesetak godina počelo je stvaranje tih »futaies claires«, koje po mišljenju Huffel-a odgovaraju svim spomenutim uslovima. Svakih 10 godina siječe se šuma panjača, a vade se i predominantna stabla i stabla lošeg oblika gornje etaže. Radi kratkoće te periode smiju se ostavljati manji intervali između visokih stabala bez pogibelji (to se ne bi smjelo raditi u srednjim šumama, gdje su ophodnje 30 i 40 g.). Uslijed toga se stabla bolje čiste od grana (u većoj duljini), tlo i pomladak ne izvrgavaju se nagloj i oštroj promjeni jedamput u 30 i 40 godina, već manje oštrim i manje brutalnim svakih 10—15 godina. Vlasnici su ne dovađaju toliko u kušnju, da smanje svoj kapital — drvnu masu. Krošnje visokih stabala »kupajući se u svjetlu i toplini«, kao što kaže Huffel, bolje rađaju žirom. Progale, koje vlasnik često zanemaruje u srednjim šumama i time upropašćuje sastojinu, nisu više potrebne. Na drugom mjestu Huffel izričito kaže, da taj oblik uzgoja ima neospornu budućnost. Prim. prevod. 71 |