DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 7 <-- 7 --> PDF |
nijem dijelu mediteranske zone nalazimo samo 2 autohtone vrsti: pinus Laricio Salzm. (koji raste kao nisko stablo) i korzikanski bor, koji izbjegava vapneno tlo i traži malo više vlage u njemu. Nemamo dakle nijedne podesne vrsti za »enrésinement« niskih hrastika našeg primorja. Pokušaji rasprostranjenja alepskog bora malo dalje prema sjeveru i malo više u bregove smatraju se riskantnima. Dovoljna je jedna oštra zima, da sastojine uginu. Moramo zato potražiti spasa u egzotičnim vrstama. Bilo je pokusa sa čemrpesima (u južnoj zoni). Dosta je uspjeha pokazao austrijski crni bor (u zoni hrasta medunca), ali njega smatramo samo prelaznom vrsti, jer njegove sastojine često gore, prerijetke su i daju drvo slabog kvaliteta. Mi pak tražimo guste šume i dobro drvo. Različite mediteranske jele (abies pinsapo, abies numidica, abies cephalonica, abies cilicia) malo su oprobane. Čini se, da svima ili bar većini zahtjeva odgovara atlanski cedar (cedrus atlantica Manetti), koji smo počeli uvađati već od god. 1860. sa odličnim rezultatima. Neobično se lako pomlađuje (prirodnim putem). Imamo ga na raznim mjestima ne samo u obliku starih šuma, već i u sastojinama, tako reći, druge evropske generacije. Uprava državnih šuma na veliko sakuplja njegovo sjeme i izgleda, da će se područje njegovog rasprostranjenja još proširiti. Raste brzo, podnosi duge beskišne periode i suha vapnena zemljišta (samo ako ima dosta pukotina u kamenu), sačinjava sastojine dovoljno gustog sklopa, rodi sjemenom dosta rano i daje drvo prosječno visokog kvaliteta. Gdjegod raste quercus pubescens, možemo uvesti i cedar, a ogromna važnost takove zamjene razumije se sama po sebi. Jedino moramo paziti na provenijenciju sjemena, jer sjeme, koje potječe iz aridnijeg Alžira, više konvenira nama nego sjeme iz Maroka. Klima Sjeverne Afrike u mnogome je slična klimi naše mediteranske zone, samo što je, naravski, toplija i sušja. Oštru granicu u klimatskom pogledu između te 3 zemlje (Alžir, Tunis, Maroko) teško je povući. Veliki planinski lanac u Alžiru i Tunisu skoro je paralelan s morskom obalom i neznatne je visine (do 2000 m). U Maroku planine (Srednji i Veliki Atlas) imaju smjer sjevero-istok—jugo-zapad i visinu do 4000 m. Pošto prevladavaju zapadni vjetrovi, klima je mnogo vlažnija nego u Alžiru. Šume svih tih pokrajina trpjele su uvijek, pa trpe još i sada od haranja po urođenicima, od požareva, od paše ovaca i koza. Ima dosta šuma, koje su se pretvorile u prave šikare, dok se lijepe šume nađu gdjegdje na apsolutno šumskom tlu i u nepristupačnim planinama. Imamo svega 6,300.000 ha šuma, koje se sastoje djelomično od netom spomenutih evropskih vrsti (koje dakako idu ovdje mnogo više u bregove), a to su quercus ilex, quercus suber, pinus halcppensis, juniperus oxveedrus, j . phoenicea. Ali po vrućim, suhim afričkim nizinama rastu i mnoge endemične vrsti, od kojih ćemo neke i ovdje spomenuti prigodom letimičnog pregleda afričkih šuma. Prvo ćemo se osvrnuti na već poznate vrsti: Šume qu. ilex-a zapremaju 1,000.000 ha. To su degenerisane niske šume ili visoke šume veoma lošeg izgleda i slabog uzrasta. Izuzetno u srednjem Alžiru čini ta vrst velike (prave visoke) šume, koje produciraju materijal sposoban za željezničke pragove. U Alžiru seže do 1700 m nadmorske visine (mediterenski Atlas), a u M.aroku čak do 2500 m (veliki Atlas). 141 |