DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 9     <-- 9 -->        PDF

Dr. Ž. M1LETIĆ (NIŠJ :


UPLIV NADMORSKE VISINE
NA APSOLUTNI BROJ STABALA BUKVE


(L´INFLUENCE DE L´ALTITUDE SUR LE NOMBRE DES ARBRES
DE HETRE)


Kulturna šuma po svom prostranstvu, strukturi i sociološkim odnosima
znatnim je delom proizvod veštačke intervencije čoveka. Ti antropogeni
ili biotski uplivi, kako ih naziva Brockmann-Jerosch,
dejstvovali su, otkako je šuma i čoveka. Na mnogo je mesta šume nestalo.
Na drugim je opet iz osnova izmenjen njen sastav, tako da sadanji
raspored vrsta drveća potpuno prekriva ranije stanje. Na taj je način
fizionomija čitavih .oblasti iz temelja promenjena. Tako R u b n e r1 navada
čitav niz primera o potiskivanju lišćara po četinjarima u oblastima Srednje
Evrope. Iz M o r o z o v 1 j e v o g" se dela razabiru goleme razmere smene
raznih vrsta drveća na Evrazijskom Kontinentu. I Huffel3 dokumentovano
izlaže veliko proširenje belog bora na štetu hrasta u nekim alzaškim
šumama. Sličnih bi primera mogli navesti i iz naših šuma Gorskog
Kotara, gde se na mestima smenjuju jela i bukva, ili iz nizinskih šuma, u
kojima se može primetiti, makar i privremena, invazija mekanog drveća.


Drukčije su prilike u prašumi, koja je proizvod slobodnih i neuplivisanih
prirodnih sila. Premda se stanje prašume, promatrano u dugim
periodima vremena, nalazi u izvesnom pokretu, te je podvrgnuto promenama,
ipak se ono u kraćim odsecima vremena može smatrati donekle
stacionarnim. Stoga bi tek za prašumu u punoj mjeri vredila Rubnero v
a4 konstatacija, da se šuma ima smatrati geografski m pojavom.
Zbog svega toga se upravo proučavanjem prašume i njoj sličnih primitivnih,
neevolucionisanih tipova nailazi na čitav niz problema ekoloških, fenoloških,
biljno-geografskih, socioloških i strukturnih, koji se u kulturnoj
šumi uopšte ne zapažaju ili barem ne s tolikom oštrinom. Neka su pitanja
šta više i pokrenuta upravo proučavanjem prašume, kao na pr. C a j a n-
d e r o v a nauka o tipovima šuma."


U jednom od svojih ranijih radova bavio sam se bukovom prašumom
i to specijalno njenom strukturom. " Sabrani su podaci medjütim prikla


1 Dr. K. Rubn e r: Die pflanzengeographischeii Grundlagen des Waldbaus. 1924.,.
Str., 185—187.


2 Prof. G. F. Moro so w: Die Lehre vom Walde. Neudamm 1928. IV. deo:


Wandlungen der Wälder, str. 257—326.


3 G. Huffel : La Foret Sainte de Haguenau. Nancy 1924.


4 Dr. K. Rub n er: Der Wald als geographische Erscheinung Tar. Forstl. Jahr


buch 1928., str. 399.


5 Dr. K. M. Müller : Aufbau, Wuchs und Verjüngung der Südosteuropäischen
Urwälder, 1929. Vidi moj referat u Šum. Listu broj 7-1931.


e


Ing. Ž. Miletić : Istraživanja o strukturi bukovih sastojina karaktera prašume.
Šum. List 1930.


143




ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 10     <-- 10 -->        PDF

dni i za pokretanje nekih drugih pitanjia, koja ranije zbog naročitog zadatka
toga rada nisu mogla biti raspravljena. Stoga ću ovom prilikom razmatrati
upliv jednog geografskog faktora — nadmorske visin
e — na osnovni element, strukture, broja stabala, i s time u vezi visinsku
granicu bukve. Ograničiću se samo na podatke iz oblasti Krša, koji
su podjednakog kvaliteta i potrebne unutarnje homogenosti materijala.
Time bi obuhvatili bukvu u visokoj zoni od 693 m do 1.395 m, odnosno


1.500 m, što se u našim prilikama i kod ostalih vrsta drveća već redje
nalazi.
I. Apsolutni broj stabala.
Preračunaju li se na 1 ha saopšteni podaci o broju stabala, te grupišu
li se prema pojedinim kosama i nadmorskim visinama, dobiva se
pregled sadržan u priloženoj tablici.


Broj Nadmorska Broj
Pređeo primerne visina stabala Napomen a


plohe m na ha


Miškovo Bilo i
Škalića Gora . 25
24
23
22
21
693
770
900
935
1007
555
291
536
439
454 Vetru jako izložena
Veliki Smolnik . . 28
29
1125
1162
561
809
Bijele Stijene . . 6 1265 413 Isto
8 1305 684
Višnjevica ... . 26
27
1275
1295
856
819 Isto
Viševica 9
10
1293
1325
906
714 Isto
Velika Javornica .
Bjelolasica ... .
3
5
4
2
1
11
12
13
14
16
16
17
18
19
1240
1267
1282
1294
1348
1200
1252
1292
1315
1332
1340
1345
1348
1395
628
810
1191
1127
941
601
932
487
811
906
869
1512
1494
1895
Izložena udaru vetraglavice Vel. Javorn
preko
ice.


Tačnijim proučavanjem ovih podataka razabire se dosta znatno
kolebanje broja stabala. I na ovom se dakle materijalu opaža razmerno


IM




ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 11     <-- 11 -->        PDF

velika varijabilnost toga elementa strukture. Ali pored svih kolebanja
prouzročenih lokalnim prilikama pojedinih kosa i glavica, može se prime-
titi opšta tendencija, da broj stabala u glavnom raste sa nadmorskom
visinom. Tako se minimum broja stabala nalazi na 24., jednoj od najnižih
primernih ploha, a maksimum na 19., najvišoj plohi ´(1395 m). Od spomenute
opšte pojave primećuje se izuzetak u toliko, što broj stabala prema
vrhu neke izolirane glavice umesto da raste, ponešto opada. To se
osobito opaža na podacima sa Vel. Javornice, Viševice i Višnjevice.
Uzrokom su po svoj prilici hladne vazdušne struje, koje brišu izložene
glavice i time oteščavaju porast vegetacije. Ti su otkloni svakako lokalnog
karaktera.


Porast broja stabala sa većom nadmorskom visinom naročito se
lepo zapaža na podacima sa Vel. Javornice i Bjelolasice, koji predstavljaju
dva neprekinuta niza opažanja.


Predoče li se ovi podaci i grafički (si. 1.), to se — sve i pored manjih
praznina nastalih zbog nedovoljnog materijala — još bolje razabire
opšta tendencija, da broj stabala u glavnom raste sa nadmorskom visinom.
Ta pojava naročito upada u oči, ako se nepravilnosti grafički izjednače,
ne uzimajući u obzir otklone očito lokalnog karaktera. Iz te se idealne,
izjednačene krivulje razabire, da je porast broja stabala dosta stalan
i jednoličan do visine od kojih 1300 m. Iznad toga pojasa broj se stabala
najednom naglo povećava, dok ne poluči svoju kulminaciju u visini
od kojih 1.400 m, iznad koje na Bjelolasici — a negde i niže — počinje
niska i neprohodna, kržljava i povaljana bukova šikara, U visinama od
1420—1500 m prestaje i ta šikara, pa još više susrećemo goli kamen,
odnosno na boljim stojbinama alpski pašnjak — suvat. U visini od kojih
1500 m broj stabala jednak je dakle 0, te se na tom mestu može zaključiti
krivulja izjednačenja.


Pomoću idealne krivulje izjednačenja mogli bi ujedno ustanoviti
teoretski broj stabala, koji bi odgovarao pojedinim nadmorskim visinama,
dakako uz pretpostavku, da lokalne prilike ne dolaze suviše do izražaja.
Na taj se način dolazi do sledećih podataka po 1 ha:


145




ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 12     <-- 12 -->        PDF

Nadmcrskoi visini od 700 m odgovara broj stabala: 375
» » » 800 » » » » 405
» » > 900 » » » » 450


» » 1000 » » » » 510
» » » 1100 » » » » 585
» » 1200 » » » » 680
» 1300 » » » . 805
» 1400 » » » » 1900
» » » 1500 >: » » » 0


Ovim je podacima potvrdjen raniji nalaz Schubergov , koji je
naglasio porast broja stabala sa većom nadmorskom visinom; naši su
podaci medjutim naročito ubedljivi, jer potiču iz sastojina uglavnom nedirnutih
i u kojima nije bilo seča, koje bi prekrivale ranije stanje.


I prema B ü h 1 e r u raste broj stabala sa znatnijom nadmorskom
visinom. U višim je naime regijama sporiji porast vegetacije, stoga je
potreban i veći broj stabala. Pored toga i bonitet stofbine redovno slab´
sa većom nadmorskom visinom; pošto na slabijim bonitetima raste veći
broj individua, to se i time objašnjava porast broja stabala u znatnijim
nadmorskim visinama.


Pbkušaću da ovom nalazu dam i neko praktično značenje na polju
uređivanja šuma. Premda se prašuma razlikuje od prebirne sastojine,
ipak, kako sam izložio u svome radu o bukovoj prašumi, oba ta sastojinska
tipa pokazuju u stanovitim prilikama izvesnu strukturnu sličnost.
I prebirna sastojina i prašumski tipovi onih vrsta drveća, koje podnose
zasenu, u nižim položajima pokazuju asimetričku raspodelu broja stabala.
Prašuma pokazuje jedino višak stabala srednjih debljinskih stepenova,
odnosno razreda, u kojima prekrivena binomska jezgra postizava svoju
kulminaciju. Taj višak primećuje i Schâeffer, Gazin te d´Alvern
y 8 u svom najnovijem radu, samo što toj pojavi daju drugo tumačenje.
Na osnovu te strukturne sličnosti mogao, bi se postaviti zaključak, da i
u prebirnoj sastojini broj stabala treba da raste sa nadmorskom visinom.
I ovde bi dakle na višim dakle i slabijim stojbinama bio potreban veći
broj stabala, što bi odgovaralo opažanjima u pravilnoj visokoj šumi. Iz
Huffelovih 9 se podataka također razabire, da prebirna sastojina u
većoj nadmorskoj visini ima i znatniji broj stabala, što bi bilo u saglasnosti
s našom pretpostavkom. Potrebna su još daljnja ispitivanja, da bi
se ovo pitanje konačno resilo.


Pored toga nameće se rešavanje još jednog praktičnog pitanja,
naime izdvajanja pojasa zaštitne šume. U mnogo je slučajeva primećeno,
da seče dopiru previsoke, gotovo do ruba alpske granice šume. Kad se
zna, kako se teško pomladjuju sastojine visokih regija i s koliko se muke
održava šuma u toj surovoj klimi, onda nikako ne bi trebalo neumesnim
sečama još više otežavati njenu borbu za opstanak.i0 Gdegod dakle


7 Dr. A. Bühl er: Waldbau I., str. 483.
8 A. Schâeffer, A. Qazin, A. D´Alverny: Sapinieres. Le jardinage
par contenance (Méthode du Contrôle par les courbes), Paris 1930., str. 54. i 80.
9 Q. Huf fei: ficonomie Forestiere, 1919., III. svezak, str. 348: »Composition
d´une suite normale dans une sapiniere jardinée«.
10 A. Schâeffer : Régénération de l´épicéa dans les forets de hautes régions
Besançon 1912.


146




ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 13     <-- 13 -->        PDF

šuma dopire do svoje alpske granice ili nije daleko od nje, uvek treba
izvojiti pojas zaštitne šume. To naročito vredi za izolirane glavice i gorske
kose, na kojima se zbog hladnih vazdušnih struja alpska granica
šuma nalazi niže, nego u krupnim i neprekinutim masivima.11


Visina pojasa zaštitne šume određena je s jedne strane — gornje —
alpskom granicom šume. Tu granicu treba naročito izdvojiti i stabilizovati
prema pojasu suvata u onim slučajevima, gde se šuma postepeno
razreduje (Waldgrenze), dok naposletku ne iščeznu i posljednja drveta
(Baumgrenze).


Donju granicu zaštitne š ume treba izdvojiti na osnovu naročitih
proučavanja sastojinskih i terenskih prilika. Kod bukovih šuma, koje dopiru
do svoje alpske granice, ne treba ispustiti iz vida činjenicu, da broj
stabala počinje naglo da raste upravo u onim visinama, gde se pojavljuje
binomska struktura; za ovu Je opet ustanovljeno, da nastupa na sto.ibinama
naročito teških uslova za život. Prema tome već i same promené
u strukturi sastojine i otkloni od redovnog stanja pokazuju, da bi bila na
mestu zaštita sastojine i naročit postupak s njome. Stoga bi sastojine, u
kojima se pojavljuje binomska struktura, trebalo najvećim delom odvajati
od nižih šuma, odredjenih za redovno gospodarenje i grupisati m u
posebnu gospodarsku jedinicu — zaštitnu šumu.12 Njena donja granica
bila bi uslovljena biološkim karakterom pojedine vrste drveća. Ukoliko
bi se i u takovim zaštitnim šumama vršile seče, trebalo bi uvesti prebirao
gospodarenje, ali veoma umerenog inteziteta. U tome se pogledu
ne bih mogao saglasiti sa M i c k 1 i t z o m,1 ! koji .ne smatra potrebnim
izvadjanje zaštitinih šuma s prebirnom sečom u višim regijama.


II. Visinska granica bukve.
Granica je šume u biljnoj geografiji oduvek pobuđivala najveću pažnju.
To je jedna tako markantna linija, da se preko nje nije moglo prelaziti
pri raspodeli zona i regija. Pošto najveći deo ljudstva stanuje u pojasu
šume, te je naviknut na svakodnevnu pojavu drveta, nije čudo, ako su
prostori bez šume davali dojam jedne zaista neobične pojave. Naročitu
su pažnju pobudjivale gole i neobrasle regije visokih planina ". Pošto su
Alpe bile predmetom prvih istraživanja, to se visinska granica šume
često naziva i alpskom, za razliku od polarne — arktičke i antarktičke.
Kod madžarskih se pisaca (Fekete Lâjc«, Blattny Tibor, Fekete Zoltân i
mnogi drugi) alpska granica šume redovno naziva gornjom (felsö hatâr),
za razliku od donje, ikoja često prelazi u horizontalnu. U ovoj raspravi
smatraću pojmove alpska, visinska i gornja granica sinonimima.


11 Dr. . r o ck m a n n - J e r o s eh: Baumgrenze und Klimacharakter, str. 50.
Izdala: Pflanzengeographische Komission der Schweizerischen Naturforschenden Gesellschaft.
Beiträge zur geobotanischen Landesaufnahme 6. Zürich 1919.


12 Tako je i postupljeno kod gospod. jedinice Troibukva — Crna Draga,
kod koie je čunj Vel. Javornice sa sastojinama binomske strukture izdvojen kao zaštitna
šuma, izvan redovnog iskorišćavanja.


13 Micklitz : Ist die Ausscheidung einer Plenterbetriebsklasse im oberen Waldgürtel
der Hochgebirgsforste gerechtfertigt?


C. blatt f. d. ges. F. wesen, 1914., str. 28. i dalje.
14 Dr. H. Brockmann-Jerosch: Sporn, delo, str. 8.
117




ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 14     <-- 14 -->        PDF

Na Bjelolasici, najvišem vrhu Vel. Kapele (1533 m), opažamo zanimivu
pojavu, da bukva obrazuje gornju ili alpsku granicu šume, iznad
koje na mestima dolazi još klekovina, koja je međutim bez gospodarske
važnosti. Jela, koja sa ponešto smreke u nižim položajima nastupa u znatnoj
množini, a na nekim mestima i u čistim sastojinama, na Bjelolasici ne
dopire iznad 1350—1300 m. Zaostaje dakle ispod bukve za čitavih 200´—
250 m.


Što se tiče same alpske granice bukove šume na Bjelolasici, to ona
nije posvuda prirodna. I ovde se mestimice odigrao opšte poznati proces
potiskivanja alpske granice šume na niže, da bi se proširila površina za
ispašu. To je naročito slučaj na sev.-istočnoj padini, u žljebu ispod vrela,
gde sam i sâm nailazio na krčenje i paljenje bukove šikare. Ali s obzirom
na uzrast i opšte stanje šume može se smatrati, da je bukva na najvećem
delu Bjelolasice [doprla do svoje prirodne, t. j . klimatski uslovljene granice
rasprostranjenja i da nije bila u stanju da zauzme čitav greben. I na
samoj se sastojim jasno primećuje, da živi pod naročito teškim prilikama.


SI. 2. Foto: Ing. A. Zaljcsov.
Dejstvo snega na Oomirkovici (1280 m), na glavnom grebenu Bjelolasice.


Sabljasti, iskrivljeni rast stabala (si. 2—4), posljedica pritiska velikih
masa snega, sa većom visinom postaje sve češćom pojavom. Mjestno i
čitava sastojina postaje sve kržljavija, debla tanja i kraća, dok u visini
od kojih 1400—1450 m, a negđe i niže, nalazimo neprohodnu, gustu i povaljanu
bukovu šikaru (si. 5). Debla je uopšte nestalo, a iz panjeva kao
da izbijaju žilavi izdanci kao u sitnoj1 šumi.


Visina toga pojasa guste šikare iznosi do cea 100—150 m. Zanimljivo
je, da na Bjelolasici ne nalazimo pojas razređene šume, koja bi poste


148




ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 15     <-- 15 -->        PDF

peno prelazila u suvat i na kome bi iščezavala i posljednja usamljena
drveta, što je naročito karakteristično za smrekove šume na alpskoj
granici.


Pojava, da bukva obrazuje alpsku granicu šume, nije tako usamljena.
Zapažamo je i na susednim kraškim planinama: Rasnjaku (1528 m),
Viševici (1428 m) i znatnom delu Velebitskih glavica. Istu sam pojavu


SI. 3. Foto: Ing. A. Zaljesov.
Dejstvo snega na padini Bjelolasice, u nadm. visini od 1350 m.
Sastojina binomske strukture. «


SI. 4. Foto: Ing. A. Zaljesov.
Dejstvo snega na padini Bjelolasice, u nadm. vniu: od 1400 m.


ustanovio i na jugozapadnoj padini Klekovače (1961 m), koja se u dinarskom
pravcu izdužila iznad Drvarskog polja u severozapadnoj Bosni.
Ovde bukva ostavlja ispod sebe n e s a m o j e 1 u, n e g o i s m r e k u, pa
obrazuje pojas tanke, ali guste sastojine binomske, strukture, koja u
znatnijoj visini prelazi u nisku, povaljanu i neprohodnu šikaru. I na su


149




ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 16     <-- 16 -->        PDF

sednoj Vel. Lunjevači, te na Osječenici (1795 m) iznad Petrovačkog polja


opet bukva obrazuje alpsku granicu šume.


Naposletku sam bukvu na alpskoj granici šume nalazio i tla Staroj


Planini (na bugarskoj granici). To je slučaj na južnim i istočnim padina


ma Koprena (1935 m), sliva Jelovičke reke; zatim na čitavoj severnoj


kosi Bratkove strane (1943 im), od gornjeg Rišopa (Jarišopa) do suvata


Belana (1576 m). I na Babinom zubu (1758 m) bukva dopire sve do suvata.


Po svom habitusu bukva ne daje dojam, da bi doprla do svoje klimatske


granice. Formacija šikare ne pojavljuje se, već bukova šuma prestaje


naglo, oštro otsečeno, kao dosta visoka i uzrasla sastojina. Bukva dopire


prosečno do kojih 1600 m, a na Babinom Zubu i iznad 1700 m.


SI. 5. Foto: Ing. A. Zaljesov
Alpska granica bukove šume na sev.-ist. padini Bjelolasice (trigonometar — 1533 m).


Bukva na alpskoj granici šume svakako je zanimljiva pojava. Nije
u saglasnosti sa opšte poznatim i, da ga tako nazovemo, klasičnim M a .rovira
1 5 sistemom klimatskih područja, prema kojemu kod izvesne geografske
širene zona A b i e t u m a, odnosno Picetuma, treba da se
nalazi iznad pojasa Fagetuma. I iz Drud e-ove 10 se raspodele formacije
šume razabire, da iza formacije bukove visoke šume nastupa regija
jele, čiste ili pomešane sa bukvom i smrekom.


Slične pojave opažene su i na drugim mestima. Feket e i B 1 a 11 n . 17 ističu, da bukva obrazuje gornju granicu šume po karpatskim suvatima
Ung a i Berega , gde smreka uopšte ne dolazi. Isto je primećeno i u
Niskoj Tatri, te Bihârskim planinama, gde je inače smreka autohtona
i vladajuča vrst drveća. U takovim slučajevima bukova sastojina
ostaje do kraja sklopljena, samo se visine stabala neprestano umanjuju,
dok naposletku ne pređe u šikaru, koju smatraju naročitom formacijom
bukove šume.


15 Dr. .. Mayr: Waldbau auf naturgesetzlicher Grundlage, 1909., str. 61—68.


16 Dr. H. Bühl er: Sporn, delo, str. 63.


"Feket e Lajos es Blattny Tibor: Az erdészeti jelentösegü fâk es
cserjék elterjedése a magyar âllam teriiletén. Selmecbânya 1913. str. 36.


150




ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 17     <-- 17 -->        PDF

F e k e t e i Blattny navode dalje, da i na nekim mestima srednjih
Karpat a bukva bez prekida dopire do gornje granice šume, dok
na drugim prelazi u smreku 1S;


U istočnim Karpatima, po suvatima oko Radne i B o r g a, te
u grupi Bereck i i Bodz a bukva na nekoliko mesti obrazuje gornju
granicu šume. Visina pojasa zakržljale bukove šikare iznosi samo 60 m19.


Naposletku i u grupi južnih Karpat a dopire bukva na nekoliko
tnesta do suvata (H u n y a d). Formacija bukove išikare ovde se ne pojavljuje.""


FeketeiBlattn y navode dalje, da na kraškim planinama (Vel.
Kapela, Risnjak, Velebit i Plješivica) bukva redovno obrazuje gornju gramicu
šume. Sa suvatom graniči formacija bukove šikare, uz koju dolazi
i klekovina, Juniperus nana, J. sabina, te po koja zakržljala smreka. Ove
su posljednje vrste međutim sporednog značenja. Uziok obrazovanja
bukove šikare nije samo nadmorska visina, nego i dejstvo bure. Ova je
povodom i razmerno velike visine pojasa bukove šikare, koja međutim
u Karpatima iznosi samo 20—90 m. Blizina mora, jednako kao i prostranih
nizina, potiskuje na niže gornju granicu šume dok donju diže u znatnije
visine. Stoga je u planinama u blizini Jadranskog mora gornja granica
šume nešto niža, a doljnja opet viša, dakle obratno od onoga, što
je ustanovljeno dublje u kontinentu.


SI. 6- Foto: lng. A. Zaljesov.
Dejstvo bure tm sedlu (1200 m) ispod VISevice (1428 m)


Isto se tako i u krupnijim planinskim masivima gornja granica šume
nalazi u znatnijim visinama. Vetrovi snižuju alpsku granicu šume. To
se naročito lepo primećuje na razmerno niskoj Viševici (1428 m), čija je
glavica gola. Vetrovi su F e k e t e-u i B 1 a 11 n y-ju uzrok niskog i
okljaštrenog rasta osetljive bukve, pa i na onim visinama (900—1000 m),
gde bi se sastojina inače normalno razvijala. Primorske su im planine ti


18 Isto delo, str. 229.
19 Isto delo, str. 386. i 391.
20 Isto delo, str. 448.
21 Isto delo, str. 647.


151




ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 18     <-- 18 -->        PDF

pične bukove formacije, a bura je dobrim delom uzrok


pojavi bukove šikare 2 2 (si. 6).


Brockmann — Jerosch23 u već spomenutom i nedovoljno
zapaženom radu navodi, da na južnim ograncima Kavkaza, na Colchisu,
koji je pod znatnim uplivom oceanske klime Crnog mora, bukva
obrazuje gornju granicu šume. Ista pojava ustanovljena je i na Vogezima
i južnim Alpama.


K. Rubner 2 4 navodi, da bukva u Vogezima i Schwarzwaldu zajedno
sa smrekom, od koje je nerazdruživa, obrazuje gornju granicu
šume u visini od kojih 1400 m. U južnim Alpama sa arišem obrazuje visinsku
granicu šume u visini od 1700—1800 m. U Bernskim Alpama dopire
bukva u sastojini do 1750 m, a pojedince i do 1840 m; u Tessinu do
1850 m, Appeninima do 1837 m, a na Etni i do 1965 m.
Pojava bukve na alpskoj granici šuma naših planina nije dakle
osamljen slučaj. Stoga je svakako zanimivo upoznati uzroke tih otklona
od redovnog i pravilnog rasporeda klimatskih područja.


Fekete i Blattny 2 5 smatraju pojavu bukve na alpskoj granici
šume posve prirodnom sa biljno-geografskog gledišta, te otklanjaju sva
izveštačena tumačenja. U celosti smreka uvek dolazi iznad bukve. To,
što se u Primorskim planinama nalaze drugi odnosi nego u Karpatima,
smatraju oni posve prirodnom biljno-geografskom pojavom, koja se objašnjava
prirodnim rasprostranjenjem smreke i bukve. Što se tiče jele i
bukve, to se iz visinskog rasprostranjenja, razabire da se područje jele
i bukve redovno završava u istim visinama. U predelima bez smreke
jela nikada ne prelazi granicu bukove šume, a u većini je slučajeva i ne
dosiže. Sa biljno-geograskog gledišta mnogo im je zanimivije pitanje, kako
dolazi bukva iznad smreke na pobrojanim karpatskim planinama. Raspravu
toga pitanja zaključuju s konstatacijom, da su veštačke intervencije
čoveka uzrokom smena zona bukve i smreke. Čovjek je za svoje potrebe
na suvatima iskorišćavao pretežno četinjare, tako da je s vremenom
bukva prevladala.


Kako se iz navedenoga razabire, F e k e t e-B 1 a 11 n y-jevo tumačenje
ne može da u celosti objasni ovo pitanje, a pogotovo ukoliko se tiče
jele i bukve. Njihova konstatacija, da je pojava bukve na alpskoj granici
Primorskih planina, koje stoje pod uplivom mediteranske klime, prirodna
pojava, još ne objašnjava i uzroke te pojave, kad se zna, da je u drugim
prilikama obrnut slučaj mnogo češći i takodjer posve prirodan. F e k e


22 Isto delo, str. 39. i 40.


I Dr. K. F ritz S che u svom radu: Physiologische Windwirkung
auf Waldbäme , 1929., str. 28, tumači opadanje visine stabala sa znatnijom nadmorskom
visinom ne samo slabijim uslovima ishrane, nego i dejstvom vetra.


Brockmann-Jerosc h (str. 228) dovodi zakržljali rast višega bilja na granici
njihove vegetacije u vezu sa nedostatkom topline. Biljke se priljubljuju toplijem
mediju — tlu, pa ga prekrivaju kao nizak, gust i zbijen pokrov. Toplina bi dakle bila
onaj faktor, koji se približio svome minimumu. U tom se pogledu slaže alpska granica
vegetacije sa polarnom.


23 Spom. delo, str. 175. i 176.


24 Spom. delo, str. 2W—220.


25 Spom. delo, str. 275.


152




ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 19     <-- 19 -->        PDF

t e-B 1 a 11 n y nisu to pitanje do kraja resili, ma da i nisu bili daleko od
toga.


Ako je tačno tvrđenje F e k e t e-B 1 a 11 n .-.. o veštačkim uzrocima
potiskivanja i nestajanja smreke na nekim karpatskim planinama,
onda je time uklonjena jedna velika i gotovo nesavladiva poteškoća pri
objašnjenju pojave bukve na alpskoj granici šume i to još u kontinentalnoj
klimi, te nedaleko od njene istočne, nizinske i kontinentalne granice.


I pojava bukve ispod suvata Stare Planine može se objasniti jedino
vršenim sečama četinjara. Te su naročito bile intenzivne u blizini razmerno
lako pristupačnih, plećatih i prostranih suvata, dok su strme i klisuraste
doline ostajale više pošteđene. Stara je Planina jedan vanredno
instruktivan primer potiskivanja šuma na niže alpske granice i poremećenja
vegetacionih zona. Nezaboravan je pogled na ogoljelu padinu Dugog
Bila, koje se izdužilo od Midžora (2169 m) do mesta Topli Do (700
m) i koje je još u nezapamćena vremena lišena šume, da bi; se (stvorio
pašnjak.


Rubneru 2 6 je nedostatak ljetne topline uzrokom, što jela ne dopire
tako visoko kao bukva. Toplina mu je onaj faktor, koji određuje
granicu rasprostranjenja jele u vertikalnom smislu. Jela zahteva végéta
cionu periodu od tri meseca: za to vreme, t. j . od juna do avgusta, prosečna
temperatura ne srne da padne ispod 13—14°.


Međutim D e n g 1 e r27 je još ranije pravilno uočio, da linije koje se
imaju smatrati granicama rasprostranjenja pojedinih vrsta drveća, nisu
delo slučaja; one su više zakonska posljedica prirodnih faktora. Ali broj
tih faktora tolik je i njihove je uticaje na život i uspevanje pojedine vrste
tako teško odrediti, da svi pokušaji, da se pomoću njih protumači tečaj
tih graničnih linija, ne prelaze značenje hipoteza. Toj činjenici nije se
ranije, a ni sada, posvećivala dovoljna pažnja. Nastojalo se, da se za te
linije nadje jedinstvena i što jednostavnija formula, kao na pr. prosečna
godišnja temperatura, izvesna suma temperatura za trajanja vegetacije.
Ali pri tom se ispuštalo iz vida, da su sve te veličine kombinovane sa klimatskim
i edafskim faktorima, koji su promenjivi, pa stoga ni konačni
rezultati ne mogu davati jednake vrednosti. Stoga nema izgleda, da bi se
linije, koje predstavljaju prirodne granice areala pojedinih vrsta drveća,
mogle objasniti jednom jedinstvenom formulom.


Slično, ali mnogo izrađenije gledište zauzima Brockman n —
J e r o s c h, koji je pokušao da na drugi način objasni pojavu lišćara na
alpskoj odnosno polarnoj granici šume. Pri tom se služio opažanjima sa
obe hemisfere, nastojeći, da na tom temelju izvede zaključke opšte vrednosti.
Premda se u dokumentaciji osećaju izvesne praznine, ipak se doneti
zaključak može usvojiti kao za sada najverovatnije tumačenje ovog
zanimivog pojava. Karakteristično je, da je ovo Brockman n — Je roschev
o tumačenje ostalo dosta nezapaženo u šumarskoj literaturi,
ako se i nije preko njegovih izvoda smelo tako lako preći. Tek D e n g1
e r u svom najnovijem radu : Waldbau auf ökologischer


26 Sporn, delo, str. 214.


27 Dr. Alfr. D engl er: Untersuchungen über die natürlichen und künstlichen
Verbreitungsgebiete einiger forstlich und pflanzenge´ographisch wichtigen Holzarten in
Nord- und Mittel- Deutschland. II. Die Horizontalverbreitung der Fichte i III. Die Horizontalverbreitung
der Tanne. 1912., str. 90, i 98.


153




ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 20     <-- 20 -->        PDF

Grundlage, daje puno priznanje Brockmann — Jerosc h-evim
izvodima.


Prema Brockmann — Jeroschu28 život bilja ovisi više o
skupnosti klime, nego o pojedinom i izolovanom klimatskom faktoru.
Isti i jednaki klimatski faktori na raznim mestima mogu imati različito
dejstvo. Brockmann — Jeroschu je klima složen ili kompleksan
faktor. Tek zajedničko dejstvo svih klimatskih faktora obeležava klimatski
karakter nekog staništa. Gornju granicu šume određuje k a r a kt
e r k 1 i m e, a ne kakova prosečnina temperature. To vredi i za svaku
drugu vegetacionu granicu. Vegetacione granice osim toga
ne teku paralelno sa isotermama. Stoga je i želja mnogih
biljnih geografa, da za svaku vrst drveća nadju merodavnu isotermu,
ostala neostvarena. Konačno i sam karakter klime ne da se brojčano izraziti,
bez obzira na to, da često nije jasno ni određen. Lokalni uplivi me
dificiraju pojedine faktore. Dejstvo klimatskog karaktera različito je prema
geografskim širinama. Meteorološke prosečnine, a naročito temperatura,
ne mogu objasniti rasprostranjenje pojedinih vrsta drveća. U tu
svrhu treba uzeti u ocenu sve faktore, koji određuju karakter klime.
Prema karakteru deli klimu na kontinentalnu i oceansku. Između tih ekstremnih
tipova mogući su, prirodno, brojni prelazi.


U daljnim Brock mann — Jeroschevim izvodima nalazimo
važan zaključak, da se u oceanskim krajevima Starog svet
a primeću]e tendencija, da se prekrije o n a j p r a v i 1 n i raspore
d zon a šumske vegetacije, koji bi odgovarao kontinentalnim odnosima.
Mayrova bi klimatska područja odgovarala dakle u celosti samo
krajevima sa kontinentalnom klimom, dok bi u predelima oceanske klime
nastupao drugi raspored područja. Na osnovu opsežnog materijala
formuliše Brockmann — J e r o s c h važan zakljfučak, da u onim
Alpama, k o j e su pod uplivom oceanske klime, gornju
granicu šume obrazuju lišćari. Naprotiv u Alpama sa
više kontinentalnom klimom na njihovo1 mesto dolaze
četinjar i.29


R i c k 1 i je još ranije opazio (1904), da u oceanskom Arkti.
u granicu šume obrazuju lišćari, a u njegovom kontinentalno
m delu — četinjari . Na osnovu toga paralelizma između alpske
i arktičke klime, te ostalih brojnih podataka i analogija, kojih navađanje
prelazi opseg i zadatak ovoga rada, Brockmann — Jerosch smatra,
da se njegovom zaključku može dati opšte značenje.


U pojavi bukve na alpskoj granici šuma naših Primorskih planina i
Appenina vidi Dengler 30 » überaus feine Reaktion auf die mehr
ozeanische Tönung des dortigen Gebirgsklimas gegenüber den mehr kontinentalen
Gebieten.«


Usvoji li se ovo tumačenje, onda bi se moglo razumeti, zašto na


našim Primorskim planinama upravo bukva obrazuje gornju granicu


šume. Tako se Bjelolasica, zbog blizine Jadranskog mora, u izvesnoj


meri nalazi pod uplivom oceansk e klime . Takov karakter klime


28 Spom. delo, str. 2, 52, 72, 73.


29 Spom. delo, str. 212.


80 Dr. AI fr. Dengler : Waldbau auf ökologischer Grundlage. Berlin 1930.,


str. 45.


154




ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 21     <-- 21 -->        PDF

Primorskih planina naglašen je i u F e k e t e-B 1 a 11 n y-jevom radu, ali
nije izveden konačni zaključak, što je uostalom bilo teško s obzirom na
razmerno maleno prostranstvo ispitanog područja. I samo prirodno rasprostranjenje
bukve jasno dokumentuje njen oceanski karakter, zbog kojega
izbegava kontinentalni istok Evrope.31 Smreka je naprotiv drvo kontinentalne
klime. Njeno horizontalno rasprostranjenje pokazuje da izbegava
ocensku klimu, dok daje prednost kontinentalnoj.32 Ni jela ne zalazi
dublje u zapadnu Evropu ocenske klime, što se razabire iz karte njenog
rasprostranjenja koje je razmerno maleno zbog njenog naročitog temperamenta
i eventualno nepotpunog naseljenja.


Ali premda Je Brockman n-J erosch dobro uočio vezu između
alpske granice nekih lišćara i oceanskog karaktera klime, to još uvek
nije dovoljno istražen sam uzrok toj pojavi. U čemu je stoga jačina bukve,
da na pr. na Bjelolasici ostavlja pod sobom jelu za čitavih 200—250
m? Koji se to klimatski faktor u znatnijim nadmorskim visinama približio
svome minimu, da bi prema B r ockm ann-J e r os ehu njegov
nedostatak prečio prodiranje jele u veću nadmorsku visinu? Da li je to
suviše kratko trajanje vegetacije — dakle nedostatak topline, osetljivost
jele prema kasnim mrazovima i snegovima, kasno otapanje snage ili
njegovo mehaničko dejstvo? Da li je Rubn e rov o tumačenje ispravno
u celosti ili samo delemice, te odgovara li i našim prilikama? I dokle
dopire oceanski karakter klime, u unutrašnjost Balkanskog Poluostrva i
u čemu se sastoji njegovo dejstvo?


Time smo se primalkli jednom zanimivom i još nedovoljno objašnjenom
pitanju, za rešenje kojega ne bi trebalo žaliti truda. Ujedno bi se
pokrenulo i drugo, mnogo krupnije i važnije pitanje, a to je proučavanje
alpske granice naših šuma, u najširim razmerama. Mnogi od naših planinskih
masiva zalaze duboko u zonu suvata. te bi bilo korisno upoznati
gornju granicu šume, njen sastav, linije i uslove, pod kojima je postala
i pod kojima se održava. Na taj bi način upoznali jednu važnu granicu
rasprostranjenja, uslove života i održavanja naših šuma. Jedan deo naših
planinskih šuma ispitan je, ali nedovoljno. Znatniji deo još uvek čeka
istraživače, koji će — po C v i j i ć e v i m23 recima — umeti da saberu
i obrade građu. Rezultati toga rada bili bi sigurno od visoke naučne
vrednosti, a i praktične. Jer na alpskoj granici šume, odnosno na suvatu,
ponovno se susreću šumar i stočar, čiji su interesi često posve oprečni.
Zakonom o šumama predviđen je popis i uređivanje planinskih pašnjaka
i suvata; tom prilikom povlačiće se demarkaciona linija između šume i
alpskih ispasišta. Na ovome bi mestu samo upozorili na važnost i posljedice
toga rada. Pri tome ne zaboravimo, da se u nizinama oseća snažna
tendencija za potiskivanjem šume u planinu, na njena — tako se barem
argumentuje — prirodna staništa. U poslednje je vreme šuma izgubila
mnogo od svog areala u nizinama i sredogorju. Ostaje bar uteha, da je
tlo privedeno »višoj kulturi«, iako je u mnogo slučajeva na tim
krčevinama nastala ekstenzivna poljoprivreda, koja se ne može smatrati
višom kulturom od intenzivne šumske privrede. Potiskivanje šuma iz


31 Dr. K. Rubner: Sporn, delo, str. 223.
32 Dr. K. Rab ne r: Spom. delo, str. 191.
Dr. AI fr. D engler : Die Horizontalverbreitung der Fichte, str. 105.
33 Jovan Cvijić: Govori i članci, 1921., str. 26.




ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 22     <-- 22 -->        PDF

nizina u više regije prirodan je proces, koji se ne može sasma zaprečiti.
Stoga ga valja u načinu i vremenu regulisati. Ali to pomeranje donje, ho


rizontalne granice šume još nije tako opasno i sudbonosno kao gornje,
alpske. Dok se u nizini i sredogorju izgubljeni areal šume može povratiti
bez većih poteškoća, to su veštačka pošumljenja u visokim regijama većinom
uzaludna, jer se opšti karakter klime takovih površina iz osnova
promenio. Beskorisnost takovih pošumljenja B ü h 1 e r34 jasno ističe. Ne
mogu deliti F e k e t e—B 1 a 11 n y-jev25 optimizam u pogledu pošumljenja
visokih regija, jer sam upravo u Niskoj Tatri, Krâlovoj Holi i drugim
mestima video protivno. Izbegavajući svaku krajnost treba nastojati, da
se u punoj meri zaštiti i obezbedi gornja granica šume, jer mir i blagostanje
dolina u mnogome ovisi o pravilnom rešenju toga pitanja.


Résumé. Se basant sur ses propres recherches dans les forets du Carst adriatique,
l´auteur constate que, dans des forets de hetre du caractere de foret-vierge, le
nombre des arbres sur 1 hectare s´accroît avec l´altitude. Cet accroissement doit etre
assez régulier dans les hauteurs de 70O a 1300 metres. Au dessus de cette altitude,
le nombre des arbres s´accroit tres rapidement, presque avec un sursaut, atteignant
son point culminant (1900 arbres sur un hectare) dans la hauteur de quelques 1400 m,
Les hauteurs de plus de 1420 metres au-dessus de mer sont marquées par une végétation
buissonante de hetre se prolongeant sur une ligne verticale de quelques 1CO-150 m
et disparaissant peu a peu jusqu´a la hauteur de 1500 m. Dans cette altitude il n´y a
que des prairies. En conformité avec Brockmann—Jerosch, l´auteur interprete l´apparition
du hetre dans les limites supériures de la foret de chez nous par le caractere
océanique du climat dans les montagnes du Carst adriatique-littoral.


«O»
Dr. NIKOLA NEIDHARDT (ZAGREB):


O ŠUMARSTVU ŠVEDSKE


(LA SYLVICULTURE DE LA SUEDE)


(Nastavak — Suite)


Pomlađivanje sastojina.


Poznato je, da se pomlađivanje kudikamo lakše provodi kod gospodarenja
na malenim površinama nego kod iskorištavanja šuma putem
velikih čistih sječa. Kod velikih čistih sječa neophodno je potrebna sadnja
biljaka ili pak sijanje. Zamislimo li si prelaz od velikih površina k sve
manjima, vidimo, da je sadnja sve manje potrebna. Konačno možemo
oplodnu ili prebornu sječu zamisliti i tako, kao da su to sječe pojedinih


34 Sporn, delo, I. str. 219.


35 Sporn, delo, str. 738.


156