DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 9 <-- 9 --> PDF |
Dr. Ž. M1LETIĆ (NIŠJ : UPLIV NADMORSKE VISINE NA APSOLUTNI BROJ STABALA BUKVE (L´INFLUENCE DE L´ALTITUDE SUR LE NOMBRE DES ARBRES DE HETRE) Kulturna šuma po svom prostranstvu, strukturi i sociološkim odnosima znatnim je delom proizvod veštačke intervencije čoveka. Ti antropogeni ili biotski uplivi, kako ih naziva Brockmann-Jerosch, dejstvovali su, otkako je šuma i čoveka. Na mnogo je mesta šume nestalo. Na drugim je opet iz osnova izmenjen njen sastav, tako da sadanji raspored vrsta drveća potpuno prekriva ranije stanje. Na taj je način fizionomija čitavih .oblasti iz temelja promenjena. Tako R u b n e r1 navada čitav niz primera o potiskivanju lišćara po četinjarima u oblastima Srednje Evrope. Iz M o r o z o v 1 j e v o g" se dela razabiru goleme razmere smene raznih vrsta drveća na Evrazijskom Kontinentu. I Huffel3 dokumentovano izlaže veliko proširenje belog bora na štetu hrasta u nekim alzaškim šumama. Sličnih bi primera mogli navesti i iz naših šuma Gorskog Kotara, gde se na mestima smenjuju jela i bukva, ili iz nizinskih šuma, u kojima se može primetiti, makar i privremena, invazija mekanog drveća. Drukčije su prilike u prašumi, koja je proizvod slobodnih i neuplivisanih prirodnih sila. Premda se stanje prašume, promatrano u dugim periodima vremena, nalazi u izvesnom pokretu, te je podvrgnuto promenama, ipak se ono u kraćim odsecima vremena može smatrati donekle stacionarnim. Stoga bi tek za prašumu u punoj mjeri vredila Rubnero v a4 konstatacija, da se šuma ima smatrati geografski m pojavom. Zbog svega toga se upravo proučavanjem prašume i njoj sličnih primitivnih, neevolucionisanih tipova nailazi na čitav niz problema ekoloških, fenoloških, biljno-geografskih, socioloških i strukturnih, koji se u kulturnoj šumi uopšte ne zapažaju ili barem ne s tolikom oštrinom. Neka su pitanja šta više i pokrenuta upravo proučavanjem prašume, kao na pr. C a j a n- d e r o v a nauka o tipovima šuma." U jednom od svojih ranijih radova bavio sam se bukovom prašumom i to specijalno njenom strukturom. " Sabrani su podaci medjütim prikla 1 Dr. K. Rubn e r: Die pflanzengeographischeii Grundlagen des Waldbaus. 1924.,. Str., 185—187. 2 Prof. G. F. Moro so w: Die Lehre vom Walde. Neudamm 1928. IV. deo: Wandlungen der Wälder, str. 257—326. 3 G. Huffel : La Foret Sainte de Haguenau. Nancy 1924. 4 Dr. K. Rub n er: Der Wald als geographische Erscheinung Tar. Forstl. Jahr buch 1928., str. 399. 5 Dr. K. M. Müller : Aufbau, Wuchs und Verjüngung der Südosteuropäischen Urwälder, 1929. Vidi moj referat u Šum. Listu broj 7-1931. e Ing. Ž. Miletić : Istraživanja o strukturi bukovih sastojina karaktera prašume. Šum. List 1930. 143 |
ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 10 <-- 10 --> PDF |
dni i za pokretanje nekih drugih pitanjia, koja ranije zbog naročitog zadatka toga rada nisu mogla biti raspravljena. Stoga ću ovom prilikom razmatrati upliv jednog geografskog faktora — nadmorske visin e — na osnovni element, strukture, broja stabala, i s time u vezi visinsku granicu bukve. Ograničiću se samo na podatke iz oblasti Krša, koji su podjednakog kvaliteta i potrebne unutarnje homogenosti materijala. Time bi obuhvatili bukvu u visokoj zoni od 693 m do 1.395 m, odnosno 1.500 m, što se u našim prilikama i kod ostalih vrsta drveća već redje nalazi. I. Apsolutni broj stabala. Preračunaju li se na 1 ha saopšteni podaci o broju stabala, te grupišu li se prema pojedinim kosama i nadmorskim visinama, dobiva se pregled sadržan u priloženoj tablici. Broj Nadmorska Broj Pređeo primerne visina stabala Napomen a plohe m na ha Miškovo Bilo i Škalića Gora . 25 24 23 22 21 693 770 900 935 1007 555 291 536 439 454 Vetru jako izložena Veliki Smolnik . . 28 29 1125 1162 561 809 Bijele Stijene . . 6 1265 413 Isto 8 1305 684 Višnjevica ... . 26 27 1275 1295 856 819 Isto Viševica 9 10 1293 1325 906 714 Isto Velika Javornica . Bjelolasica ... . 3 5 4 2 1 11 12 13 14 16 16 17 18 19 1240 1267 1282 1294 1348 1200 1252 1292 1315 1332 1340 1345 1348 1395 628 810 1191 1127 941 601 932 487 811 906 869 1512 1494 1895 Izložena udaru vetraglavice Vel. Javorn preko ice. Tačnijim proučavanjem ovih podataka razabire se dosta znatno kolebanje broja stabala. I na ovom se dakle materijalu opaža razmerno IM |
ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 11 <-- 11 --> PDF |
velika varijabilnost toga elementa strukture. Ali pored svih kolebanja prouzročenih lokalnim prilikama pojedinih kosa i glavica, može se prime- titi opšta tendencija, da broj stabala u glavnom raste sa nadmorskom visinom. Tako se minimum broja stabala nalazi na 24., jednoj od najnižih primernih ploha, a maksimum na 19., najvišoj plohi ´(1395 m). Od spomenute opšte pojave primećuje se izuzetak u toliko, što broj stabala prema vrhu neke izolirane glavice umesto da raste, ponešto opada. To se osobito opaža na podacima sa Vel. Javornice, Viševice i Višnjevice. Uzrokom su po svoj prilici hladne vazdušne struje, koje brišu izložene glavice i time oteščavaju porast vegetacije. Ti su otkloni svakako lokalnog karaktera. Porast broja stabala sa većom nadmorskom visinom naročito se lepo zapaža na podacima sa Vel. Javornice i Bjelolasice, koji predstavljaju dva neprekinuta niza opažanja. Predoče li se ovi podaci i grafički (si. 1.), to se — sve i pored manjih praznina nastalih zbog nedovoljnog materijala — još bolje razabire opšta tendencija, da broj stabala u glavnom raste sa nadmorskom visinom. Ta pojava naročito upada u oči, ako se nepravilnosti grafički izjednače, ne uzimajući u obzir otklone očito lokalnog karaktera. Iz te se idealne, izjednačene krivulje razabire, da je porast broja stabala dosta stalan i jednoličan do visine od kojih 1300 m. Iznad toga pojasa broj se stabala najednom naglo povećava, dok ne poluči svoju kulminaciju u visini od kojih 1.400 m, iznad koje na Bjelolasici — a negde i niže — počinje niska i neprohodna, kržljava i povaljana bukova šikara, U visinama od 1420—1500 m prestaje i ta šikara, pa još više susrećemo goli kamen, odnosno na boljim stojbinama alpski pašnjak — suvat. U visini od kojih 1500 m broj stabala jednak je dakle 0, te se na tom mestu može zaključiti krivulja izjednačenja. Pomoću idealne krivulje izjednačenja mogli bi ujedno ustanoviti teoretski broj stabala, koji bi odgovarao pojedinim nadmorskim visinama, dakako uz pretpostavku, da lokalne prilike ne dolaze suviše do izražaja. Na taj se način dolazi do sledećih podataka po 1 ha: 145 |
ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 12 <-- 12 --> PDF |
Nadmcrskoi visini od 700 m odgovara broj stabala: 375 » » » 800 » » » » 405 » » > 900 » » » » 450 » » 1000 » » » » 510 » » » 1100 » » » » 585 » » 1200 » » » » 680 » 1300 » » » . 805 » 1400 » » » » 1900 » » » 1500 >: » » » 0 Ovim je podacima potvrdjen raniji nalaz Schubergov , koji je naglasio porast broja stabala sa većom nadmorskom visinom; naši su podaci medjutim naročito ubedljivi, jer potiču iz sastojina uglavnom nedirnutih i u kojima nije bilo seča, koje bi prekrivale ranije stanje. I prema B ü h 1 e r u raste broj stabala sa znatnijom nadmorskom visinom. U višim je naime regijama sporiji porast vegetacije, stoga je potreban i veći broj stabala. Pored toga i bonitet stofbine redovno slab´ sa većom nadmorskom visinom; pošto na slabijim bonitetima raste veći broj individua, to se i time objašnjava porast broja stabala u znatnijim nadmorskim visinama. Pbkušaću da ovom nalazu dam i neko praktično značenje na polju uređivanja šuma. Premda se prašuma razlikuje od prebirne sastojine, ipak, kako sam izložio u svome radu o bukovoj prašumi, oba ta sastojinska tipa pokazuju u stanovitim prilikama izvesnu strukturnu sličnost. I prebirna sastojina i prašumski tipovi onih vrsta drveća, koje podnose zasenu, u nižim položajima pokazuju asimetričku raspodelu broja stabala. Prašuma pokazuje jedino višak stabala srednjih debljinskih stepenova, odnosno razreda, u kojima prekrivena binomska jezgra postizava svoju kulminaciju. Taj višak primećuje i Schâeffer, Gazin te d´Alvern y 8 u svom najnovijem radu, samo što toj pojavi daju drugo tumačenje. Na osnovu te strukturne sličnosti mogao, bi se postaviti zaključak, da i u prebirnoj sastojini broj stabala treba da raste sa nadmorskom visinom. I ovde bi dakle na višim dakle i slabijim stojbinama bio potreban veći broj stabala, što bi odgovaralo opažanjima u pravilnoj visokoj šumi. Iz Huffelovih 9 se podataka također razabire, da prebirna sastojina u većoj nadmorskoj visini ima i znatniji broj stabala, što bi bilo u saglasnosti s našom pretpostavkom. Potrebna su još daljnja ispitivanja, da bi se ovo pitanje konačno resilo. Pored toga nameće se rešavanje još jednog praktičnog pitanja, naime izdvajanja pojasa zaštitne šume. U mnogo je slučajeva primećeno, da seče dopiru previsoke, gotovo do ruba alpske granice šume. Kad se zna, kako se teško pomladjuju sastojine visokih regija i s koliko se muke održava šuma u toj surovoj klimi, onda nikako ne bi trebalo neumesnim sečama još više otežavati njenu borbu za opstanak.i0 Gdegod dakle 7 Dr. A. Bühl er: Waldbau I., str. 483. 8 A. Schâeffer, A. Qazin, A. D´Alverny: Sapinieres. Le jardinage par contenance (Méthode du Contrôle par les courbes), Paris 1930., str. 54. i 80. 9 Q. Huf fei: ficonomie Forestiere, 1919., III. svezak, str. 348: »Composition d´une suite normale dans une sapiniere jardinée«. 10 A. Schâeffer : Régénération de l´épicéa dans les forets de hautes régions Besançon 1912. 146 |
ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 13 <-- 13 --> PDF |
šuma dopire do svoje alpske granice ili nije daleko od nje, uvek treba izvojiti pojas zaštitne šume. To naročito vredi za izolirane glavice i gorske kose, na kojima se zbog hladnih vazdušnih struja alpska granica šuma nalazi niže, nego u krupnim i neprekinutim masivima.11 Visina pojasa zaštitne šume određena je s jedne strane — gornje — alpskom granicom šume. Tu granicu treba naročito izdvojiti i stabilizovati prema pojasu suvata u onim slučajevima, gde se šuma postepeno razreduje (Waldgrenze), dok naposletku ne iščeznu i posljednja drveta (Baumgrenze). Donju granicu zaštitne š ume treba izdvojiti na osnovu naročitih proučavanja sastojinskih i terenskih prilika. Kod bukovih šuma, koje dopiru do svoje alpske granice, ne treba ispustiti iz vida činjenicu, da broj stabala počinje naglo da raste upravo u onim visinama, gde se pojavljuje binomska struktura; za ovu Je opet ustanovljeno, da nastupa na sto.ibinama naročito teških uslova za život. Prema tome već i same promené u strukturi sastojine i otkloni od redovnog stanja pokazuju, da bi bila na mestu zaštita sastojine i naročit postupak s njome. Stoga bi sastojine, u kojima se pojavljuje binomska struktura, trebalo najvećim delom odvajati od nižih šuma, odredjenih za redovno gospodarenje i grupisati m u posebnu gospodarsku jedinicu — zaštitnu šumu.12 Njena donja granica bila bi uslovljena biološkim karakterom pojedine vrste drveća. Ukoliko bi se i u takovim zaštitnim šumama vršile seče, trebalo bi uvesti prebirao gospodarenje, ali veoma umerenog inteziteta. U tome se pogledu ne bih mogao saglasiti sa M i c k 1 i t z o m,1 ! koji .ne smatra potrebnim izvadjanje zaštitinih šuma s prebirnom sečom u višim regijama. II. Visinska granica bukve. Granica je šume u biljnoj geografiji oduvek pobuđivala najveću pažnju. To je jedna tako markantna linija, da se preko nje nije moglo prelaziti pri raspodeli zona i regija. Pošto najveći deo ljudstva stanuje u pojasu šume, te je naviknut na svakodnevnu pojavu drveta, nije čudo, ako su prostori bez šume davali dojam jedne zaista neobične pojave. Naročitu su pažnju pobudjivale gole i neobrasle regije visokih planina ". Pošto su Alpe bile predmetom prvih istraživanja, to se visinska granica šume često naziva i alpskom, za razliku od polarne — arktičke i antarktičke. Kod madžarskih se pisaca (Fekete Lâjc«, Blattny Tibor, Fekete Zoltân i mnogi drugi) alpska granica šume redovno naziva gornjom (felsö hatâr), za razliku od donje, ikoja često prelazi u horizontalnu. U ovoj raspravi smatraću pojmove alpska, visinska i gornja granica sinonimima. 11 Dr. . r o ck m a n n - J e r o s eh: Baumgrenze und Klimacharakter, str. 50. Izdala: Pflanzengeographische Komission der Schweizerischen Naturforschenden Gesellschaft. Beiträge zur geobotanischen Landesaufnahme 6. Zürich 1919. 12 Tako je i postupljeno kod gospod. jedinice Troibukva — Crna Draga, kod koie je čunj Vel. Javornice sa sastojinama binomske strukture izdvojen kao zaštitna šuma, izvan redovnog iskorišćavanja. 13 Micklitz : Ist die Ausscheidung einer Plenterbetriebsklasse im oberen Waldgürtel der Hochgebirgsforste gerechtfertigt? C. blatt f. d. ges. F. wesen, 1914., str. 28. i dalje. 14 Dr. H. Brockmann-Jerosch: Sporn, delo, str. 8. 117 |
ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 14 <-- 14 --> PDF |
Na Bjelolasici, najvišem vrhu Vel. Kapele (1533 m), opažamo zanimivu pojavu, da bukva obrazuje gornju ili alpsku granicu šume, iznad koje na mestima dolazi još klekovina, koja je međutim bez gospodarske važnosti. Jela, koja sa ponešto smreke u nižim položajima nastupa u znatnoj množini, a na nekim mestima i u čistim sastojinama, na Bjelolasici ne dopire iznad 1350—1300 m. Zaostaje dakle ispod bukve za čitavih 200´— 250 m. Što se tiče same alpske granice bukove šume na Bjelolasici, to ona nije posvuda prirodna. I ovde se mestimice odigrao opšte poznati proces potiskivanja alpske granice šume na niže, da bi se proširila površina za ispašu. To je naročito slučaj na sev.-istočnoj padini, u žljebu ispod vrela, gde sam i sâm nailazio na krčenje i paljenje bukove šikare. Ali s obzirom na uzrast i opšte stanje šume može se smatrati, da je bukva na najvećem delu Bjelolasice [doprla do svoje prirodne, t. j . klimatski uslovljene granice rasprostranjenja i da nije bila u stanju da zauzme čitav greben. I na samoj se sastojim jasno primećuje, da živi pod naročito teškim prilikama. SI. 2. Foto: Ing. A. Zaljcsov. Dejstvo snega na Oomirkovici (1280 m), na glavnom grebenu Bjelolasice. Sabljasti, iskrivljeni rast stabala (si. 2—4), posljedica pritiska velikih masa snega, sa većom visinom postaje sve češćom pojavom. Mjestno i čitava sastojina postaje sve kržljavija, debla tanja i kraća, dok u visini od kojih 1400—1450 m, a negđe i niže, nalazimo neprohodnu, gustu i povaljanu bukovu šikaru (si. 5). Debla je uopšte nestalo, a iz panjeva kao da izbijaju žilavi izdanci kao u sitnoj1 šumi. Visina toga pojasa guste šikare iznosi do cea 100—150 m. Zanimljivo je, da na Bjelolasici ne nalazimo pojas razređene šume, koja bi poste 148 |
ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 15 <-- 15 --> PDF |
peno prelazila u suvat i na kome bi iščezavala i posljednja usamljena drveta, što je naročito karakteristično za smrekove šume na alpskoj granici. Pojava, da bukva obrazuje alpsku granicu šume, nije tako usamljena. Zapažamo je i na susednim kraškim planinama: Rasnjaku (1528 m), Viševici (1428 m) i znatnom delu Velebitskih glavica. Istu sam pojavu SI. 3. Foto: Ing. A. Zaljesov. Dejstvo snega na padini Bjelolasice, u nadm. visini od 1350 m. Sastojina binomske strukture. « SI. 4. Foto: Ing. A. Zaljesov. Dejstvo snega na padini Bjelolasice, u nadm. vniu: od 1400 m. ustanovio i na jugozapadnoj padini Klekovače (1961 m), koja se u dinarskom pravcu izdužila iznad Drvarskog polja u severozapadnoj Bosni. Ovde bukva ostavlja ispod sebe n e s a m o j e 1 u, n e g o i s m r e k u, pa obrazuje pojas tanke, ali guste sastojine binomske, strukture, koja u znatnijoj visini prelazi u nisku, povaljanu i neprohodnu šikaru. I na su 149 |
ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 16 <-- 16 --> PDF |
sednoj Vel. Lunjevači, te na Osječenici (1795 m) iznad Petrovačkog polja opet bukva obrazuje alpsku granicu šume. Naposletku sam bukvu na alpskoj granici šume nalazio i tla Staroj Planini (na bugarskoj granici). To je slučaj na južnim i istočnim padina ma Koprena (1935 m), sliva Jelovičke reke; zatim na čitavoj severnoj kosi Bratkove strane (1943 im), od gornjeg Rišopa (Jarišopa) do suvata Belana (1576 m). I na Babinom zubu (1758 m) bukva dopire sve do suvata. Po svom habitusu bukva ne daje dojam, da bi doprla do svoje klimatske granice. Formacija šikare ne pojavljuje se, već bukova šuma prestaje naglo, oštro otsečeno, kao dosta visoka i uzrasla sastojina. Bukva dopire prosečno do kojih 1600 m, a na Babinom Zubu i iznad 1700 m. SI. 5. Foto: Ing. A. Zaljesov Alpska granica bukove šume na sev.-ist. padini Bjelolasice (trigonometar — 1533 m). Bukva na alpskoj granici šume svakako je zanimljiva pojava. Nije u saglasnosti sa opšte poznatim i, da ga tako nazovemo, klasičnim M a .rovira 1 5 sistemom klimatskih područja, prema kojemu kod izvesne geografske širene zona A b i e t u m a, odnosno Picetuma, treba da se nalazi iznad pojasa Fagetuma. I iz Drud e-ove 10 se raspodele formacije šume razabire, da iza formacije bukove visoke šume nastupa regija jele, čiste ili pomešane sa bukvom i smrekom. Slične pojave opažene su i na drugim mestima. Feket e i B 1 a 11 n . 17 ističu, da bukva obrazuje gornju granicu šume po karpatskim suvatima Ung a i Berega , gde smreka uopšte ne dolazi. Isto je primećeno i u Niskoj Tatri, te Bihârskim planinama, gde je inače smreka autohtona i vladajuča vrst drveća. U takovim slučajevima bukova sastojina ostaje do kraja sklopljena, samo se visine stabala neprestano umanjuju, dok naposletku ne pređe u šikaru, koju smatraju naročitom formacijom bukove šume. 15 Dr. .. Mayr: Waldbau auf naturgesetzlicher Grundlage, 1909., str. 61—68. 16 Dr. H. Bühl er: Sporn, delo, str. 63. "Feket e Lajos es Blattny Tibor: Az erdészeti jelentösegü fâk es cserjék elterjedése a magyar âllam teriiletén. Selmecbânya 1913. str. 36. 150 |
ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 17 <-- 17 --> PDF |
F e k e t e i Blattny navode dalje, da i na nekim mestima srednjih Karpat a bukva bez prekida dopire do gornje granice šume, dok na drugim prelazi u smreku 1S; U istočnim Karpatima, po suvatima oko Radne i B o r g a, te u grupi Bereck i i Bodz a bukva na nekoliko mesti obrazuje gornju granicu šume. Visina pojasa zakržljale bukove šikare iznosi samo 60 m19. Naposletku i u grupi južnih Karpat a dopire bukva na nekoliko tnesta do suvata (H u n y a d). Formacija bukove išikare ovde se ne pojavljuje."" FeketeiBlattn y navode dalje, da na kraškim planinama (Vel. Kapela, Risnjak, Velebit i Plješivica) bukva redovno obrazuje gornju gramicu šume. Sa suvatom graniči formacija bukove šikare, uz koju dolazi i klekovina, Juniperus nana, J. sabina, te po koja zakržljala smreka. Ove su posljednje vrste međutim sporednog značenja. Uziok obrazovanja bukove šikare nije samo nadmorska visina, nego i dejstvo bure. Ova je povodom i razmerno velike visine pojasa bukove šikare, koja međutim u Karpatima iznosi samo 20—90 m. Blizina mora, jednako kao i prostranih nizina, potiskuje na niže gornju granicu šume dok donju diže u znatnije visine. Stoga je u planinama u blizini Jadranskog mora gornja granica šume nešto niža, a doljnja opet viša, dakle obratno od onoga, što je ustanovljeno dublje u kontinentu. SI. 6- Foto: lng. A. Zaljesov. Dejstvo bure tm sedlu (1200 m) ispod VISevice (1428 m) Isto se tako i u krupnijim planinskim masivima gornja granica šume nalazi u znatnijim visinama. Vetrovi snižuju alpsku granicu šume. To se naročito lepo primećuje na razmerno niskoj Viševici (1428 m), čija je glavica gola. Vetrovi su F e k e t e-u i B 1 a 11 n y-ju uzrok niskog i okljaštrenog rasta osetljive bukve, pa i na onim visinama (900—1000 m), gde bi se sastojina inače normalno razvijala. Primorske su im planine ti 18 Isto delo, str. 229. 19 Isto delo, str. 386. i 391. 20 Isto delo, str. 448. 21 Isto delo, str. 647. 151 |
ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 18 <-- 18 --> PDF |
pične bukove formacije, a bura je dobrim delom uzrok pojavi bukove šikare 2 2 (si. 6). Brockmann — Jerosch23 u već spomenutom i nedovoljno zapaženom radu navodi, da na južnim ograncima Kavkaza, na Colchisu, koji je pod znatnim uplivom oceanske klime Crnog mora, bukva obrazuje gornju granicu šume. Ista pojava ustanovljena je i na Vogezima i južnim Alpama. K. Rubner 2 4 navodi, da bukva u Vogezima i Schwarzwaldu zajedno sa smrekom, od koje je nerazdruživa, obrazuje gornju granicu šume u visini od kojih 1400 m. U južnim Alpama sa arišem obrazuje visinsku granicu šume u visini od 1700—1800 m. U Bernskim Alpama dopire bukva u sastojini do 1750 m, a pojedince i do 1840 m; u Tessinu do 1850 m, Appeninima do 1837 m, a na Etni i do 1965 m. Pojava bukve na alpskoj granici šuma naših planina nije dakle osamljen slučaj. Stoga je svakako zanimivo upoznati uzroke tih otklona od redovnog i pravilnog rasporeda klimatskih područja. Fekete i Blattny 2 5 smatraju pojavu bukve na alpskoj granici šume posve prirodnom sa biljno-geografskog gledišta, te otklanjaju sva izveštačena tumačenja. U celosti smreka uvek dolazi iznad bukve. To, što se u Primorskim planinama nalaze drugi odnosi nego u Karpatima, smatraju oni posve prirodnom biljno-geografskom pojavom, koja se objašnjava prirodnim rasprostranjenjem smreke i bukve. Što se tiče jele i bukve, to se iz visinskog rasprostranjenja, razabire da se područje jele i bukve redovno završava u istim visinama. U predelima bez smreke jela nikada ne prelazi granicu bukove šume, a u većini je slučajeva i ne dosiže. Sa biljno-geograskog gledišta mnogo im je zanimivije pitanje, kako dolazi bukva iznad smreke na pobrojanim karpatskim planinama. Raspravu toga pitanja zaključuju s konstatacijom, da su veštačke intervencije čoveka uzrokom smena zona bukve i smreke. Čovjek je za svoje potrebe na suvatima iskorišćavao pretežno četinjare, tako da je s vremenom bukva prevladala. Kako se iz navedenoga razabire, F e k e t e-B 1 a 11 n y-jevo tumačenje ne može da u celosti objasni ovo pitanje, a pogotovo ukoliko se tiče jele i bukve. Njihova konstatacija, da je pojava bukve na alpskoj granici Primorskih planina, koje stoje pod uplivom mediteranske klime, prirodna pojava, još ne objašnjava i uzroke te pojave, kad se zna, da je u drugim prilikama obrnut slučaj mnogo češći i takodjer posve prirodan. F e k e 22 Isto delo, str. 39. i 40. I Dr. K. F ritz S che u svom radu: Physiologische Windwirkung auf Waldbäme , 1929., str. 28, tumači opadanje visine stabala sa znatnijom nadmorskom visinom ne samo slabijim uslovima ishrane, nego i dejstvom vetra. Brockmann-Jerosc h (str. 228) dovodi zakržljali rast višega bilja na granici njihove vegetacije u vezu sa nedostatkom topline. Biljke se priljubljuju toplijem mediju — tlu, pa ga prekrivaju kao nizak, gust i zbijen pokrov. Toplina bi dakle bila onaj faktor, koji se približio svome minimumu. U tom se pogledu slaže alpska granica vegetacije sa polarnom. 23 Spom. delo, str. 175. i 176. 24 Spom. delo, str. 2W—220. 25 Spom. delo, str. 275. 152 |
ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 19 <-- 19 --> PDF |
t e-B 1 a 11 n y nisu to pitanje do kraja resili, ma da i nisu bili daleko od toga. Ako je tačno tvrđenje F e k e t e-B 1 a 11 n .-.. o veštačkim uzrocima potiskivanja i nestajanja smreke na nekim karpatskim planinama, onda je time uklonjena jedna velika i gotovo nesavladiva poteškoća pri objašnjenju pojave bukve na alpskoj granici šume i to još u kontinentalnoj klimi, te nedaleko od njene istočne, nizinske i kontinentalne granice. I pojava bukve ispod suvata Stare Planine može se objasniti jedino vršenim sečama četinjara. Te su naročito bile intenzivne u blizini razmerno lako pristupačnih, plećatih i prostranih suvata, dok su strme i klisuraste doline ostajale više pošteđene. Stara je Planina jedan vanredno instruktivan primer potiskivanja šuma na niže alpske granice i poremećenja vegetacionih zona. Nezaboravan je pogled na ogoljelu padinu Dugog Bila, koje se izdužilo od Midžora (2169 m) do mesta Topli Do (700 m) i koje je još u nezapamćena vremena lišena šume, da bi; se (stvorio pašnjak. Rubneru 2 6 je nedostatak ljetne topline uzrokom, što jela ne dopire tako visoko kao bukva. Toplina mu je onaj faktor, koji određuje granicu rasprostranjenja jele u vertikalnom smislu. Jela zahteva végéta cionu periodu od tri meseca: za to vreme, t. j . od juna do avgusta, prosečna temperatura ne srne da padne ispod 13—14°. Međutim D e n g 1 e r27 je još ranije pravilno uočio, da linije koje se imaju smatrati granicama rasprostranjenja pojedinih vrsta drveća, nisu delo slučaja; one su više zakonska posljedica prirodnih faktora. Ali broj tih faktora tolik je i njihove je uticaje na život i uspevanje pojedine vrste tako teško odrediti, da svi pokušaji, da se pomoću njih protumači tečaj tih graničnih linija, ne prelaze značenje hipoteza. Toj činjenici nije se ranije, a ni sada, posvećivala dovoljna pažnja. Nastojalo se, da se za te linije nadje jedinstvena i što jednostavnija formula, kao na pr. prosečna godišnja temperatura, izvesna suma temperatura za trajanja vegetacije. Ali pri tom se ispuštalo iz vida, da su sve te veličine kombinovane sa klimatskim i edafskim faktorima, koji su promenjivi, pa stoga ni konačni rezultati ne mogu davati jednake vrednosti. Stoga nema izgleda, da bi se linije, koje predstavljaju prirodne granice areala pojedinih vrsta drveća, mogle objasniti jednom jedinstvenom formulom. Slično, ali mnogo izrađenije gledište zauzima Brockman n — J e r o s c h, koji je pokušao da na drugi način objasni pojavu lišćara na alpskoj odnosno polarnoj granici šume. Pri tom se služio opažanjima sa obe hemisfere, nastojeći, da na tom temelju izvede zaključke opšte vrednosti. Premda se u dokumentaciji osećaju izvesne praznine, ipak se doneti zaključak može usvojiti kao za sada najverovatnije tumačenje ovog zanimivog pojava. Karakteristično je, da je ovo Brockman n — Je roschev o tumačenje ostalo dosta nezapaženo u šumarskoj literaturi, ako se i nije preko njegovih izvoda smelo tako lako preći. Tek D e n g1 e r u svom najnovijem radu : Waldbau auf ökologischer 26 Sporn, delo, str. 214. 27 Dr. Alfr. D engl er: Untersuchungen über die natürlichen und künstlichen Verbreitungsgebiete einiger forstlich und pflanzenge´ographisch wichtigen Holzarten in Nord- und Mittel- Deutschland. II. Die Horizontalverbreitung der Fichte i III. Die Horizontalverbreitung der Tanne. 1912., str. 90, i 98. 153 |
ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 20 <-- 20 --> PDF |
Grundlage, daje puno priznanje Brockmann — Jerosc h-evim izvodima. Prema Brockmann — Jeroschu28 život bilja ovisi više o skupnosti klime, nego o pojedinom i izolovanom klimatskom faktoru. Isti i jednaki klimatski faktori na raznim mestima mogu imati različito dejstvo. Brockmann — Jeroschu je klima složen ili kompleksan faktor. Tek zajedničko dejstvo svih klimatskih faktora obeležava klimatski karakter nekog staništa. Gornju granicu šume određuje k a r a kt e r k 1 i m e, a ne kakova prosečnina temperature. To vredi i za svaku drugu vegetacionu granicu. Vegetacione granice osim toga ne teku paralelno sa isotermama. Stoga je i želja mnogih biljnih geografa, da za svaku vrst drveća nadju merodavnu isotermu, ostala neostvarena. Konačno i sam karakter klime ne da se brojčano izraziti, bez obzira na to, da često nije jasno ni određen. Lokalni uplivi me dificiraju pojedine faktore. Dejstvo klimatskog karaktera različito je prema geografskim širinama. Meteorološke prosečnine, a naročito temperatura, ne mogu objasniti rasprostranjenje pojedinih vrsta drveća. U tu svrhu treba uzeti u ocenu sve faktore, koji određuju karakter klime. Prema karakteru deli klimu na kontinentalnu i oceansku. Između tih ekstremnih tipova mogući su, prirodno, brojni prelazi. U daljnim Brock mann — Jeroschevim izvodima nalazimo važan zaključak, da se u oceanskim krajevima Starog svet a primeću]e tendencija, da se prekrije o n a j p r a v i 1 n i raspore d zon a šumske vegetacije, koji bi odgovarao kontinentalnim odnosima. Mayrova bi klimatska područja odgovarala dakle u celosti samo krajevima sa kontinentalnom klimom, dok bi u predelima oceanske klime nastupao drugi raspored područja. Na osnovu opsežnog materijala formuliše Brockmann — J e r o s c h važan zakljfučak, da u onim Alpama, k o j e su pod uplivom oceanske klime, gornju granicu šume obrazuju lišćari. Naprotiv u Alpama sa više kontinentalnom klimom na njihovo1 mesto dolaze četinjar i.29 R i c k 1 i je još ranije opazio (1904), da u oceanskom Arkti. u granicu šume obrazuju lišćari, a u njegovom kontinentalno m delu — četinjari . Na osnovu toga paralelizma između alpske i arktičke klime, te ostalih brojnih podataka i analogija, kojih navađanje prelazi opseg i zadatak ovoga rada, Brockmann — Jerosch smatra, da se njegovom zaključku može dati opšte značenje. U pojavi bukve na alpskoj granici šuma naših Primorskih planina i Appenina vidi Dengler 30 » überaus feine Reaktion auf die mehr ozeanische Tönung des dortigen Gebirgsklimas gegenüber den mehr kontinentalen Gebieten.« Usvoji li se ovo tumačenje, onda bi se moglo razumeti, zašto na našim Primorskim planinama upravo bukva obrazuje gornju granicu šume. Tako se Bjelolasica, zbog blizine Jadranskog mora, u izvesnoj meri nalazi pod uplivom oceansk e klime . Takov karakter klime 28 Spom. delo, str. 2, 52, 72, 73. 29 Spom. delo, str. 212. 80 Dr. AI fr. Dengler : Waldbau auf ökologischer Grundlage. Berlin 1930., str. 45. 154 |
ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 21 <-- 21 --> PDF |
Primorskih planina naglašen je i u F e k e t e-B 1 a 11 n y-jevom radu, ali nije izveden konačni zaključak, što je uostalom bilo teško s obzirom na razmerno maleno prostranstvo ispitanog područja. I samo prirodno rasprostranjenje bukve jasno dokumentuje njen oceanski karakter, zbog kojega izbegava kontinentalni istok Evrope.31 Smreka je naprotiv drvo kontinentalne klime. Njeno horizontalno rasprostranjenje pokazuje da izbegava ocensku klimu, dok daje prednost kontinentalnoj.32 Ni jela ne zalazi dublje u zapadnu Evropu ocenske klime, što se razabire iz karte njenog rasprostranjenja koje je razmerno maleno zbog njenog naročitog temperamenta i eventualno nepotpunog naseljenja. Ali premda Je Brockman n-J erosch dobro uočio vezu između alpske granice nekih lišćara i oceanskog karaktera klime, to još uvek nije dovoljno istražen sam uzrok toj pojavi. U čemu je stoga jačina bukve, da na pr. na Bjelolasici ostavlja pod sobom jelu za čitavih 200—250 m? Koji se to klimatski faktor u znatnijim nadmorskim visinama približio svome minimu, da bi prema B r ockm ann-J e r os ehu njegov nedostatak prečio prodiranje jele u veću nadmorsku visinu? Da li je to suviše kratko trajanje vegetacije — dakle nedostatak topline, osetljivost jele prema kasnim mrazovima i snegovima, kasno otapanje snage ili njegovo mehaničko dejstvo? Da li je Rubn e rov o tumačenje ispravno u celosti ili samo delemice, te odgovara li i našim prilikama? I dokle dopire oceanski karakter klime, u unutrašnjost Balkanskog Poluostrva i u čemu se sastoji njegovo dejstvo? Time smo se primalkli jednom zanimivom i još nedovoljno objašnjenom pitanju, za rešenje kojega ne bi trebalo žaliti truda. Ujedno bi se pokrenulo i drugo, mnogo krupnije i važnije pitanje, a to je proučavanje alpske granice naših šuma, u najširim razmerama. Mnogi od naših planinskih masiva zalaze duboko u zonu suvata. te bi bilo korisno upoznati gornju granicu šume, njen sastav, linije i uslove, pod kojima je postala i pod kojima se održava. Na taj bi način upoznali jednu važnu granicu rasprostranjenja, uslove života i održavanja naših šuma. Jedan deo naših planinskih šuma ispitan je, ali nedovoljno. Znatniji deo još uvek čeka istraživače, koji će — po C v i j i ć e v i m23 recima — umeti da saberu i obrade građu. Rezultati toga rada bili bi sigurno od visoke naučne vrednosti, a i praktične. Jer na alpskoj granici šume, odnosno na suvatu, ponovno se susreću šumar i stočar, čiji su interesi često posve oprečni. Zakonom o šumama predviđen je popis i uređivanje planinskih pašnjaka i suvata; tom prilikom povlačiće se demarkaciona linija između šume i alpskih ispasišta. Na ovome bi mestu samo upozorili na važnost i posljedice toga rada. Pri tome ne zaboravimo, da se u nizinama oseća snažna tendencija za potiskivanjem šume u planinu, na njena — tako se barem argumentuje — prirodna staništa. U poslednje je vreme šuma izgubila mnogo od svog areala u nizinama i sredogorju. Ostaje bar uteha, da je tlo privedeno »višoj kulturi«, iako je u mnogo slučajeva na tim krčevinama nastala ekstenzivna poljoprivreda, koja se ne može smatrati višom kulturom od intenzivne šumske privrede. Potiskivanje šuma iz 31 Dr. K. Rubner: Sporn, delo, str. 223. 32 Dr. K. Rab ne r: Spom. delo, str. 191. Dr. AI fr. D engler : Die Horizontalverbreitung der Fichte, str. 105. 33 Jovan Cvijić: Govori i članci, 1921., str. 26. |
ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 22 <-- 22 --> PDF |
nizina u više regije prirodan je proces, koji se ne može sasma zaprečiti. Stoga ga valja u načinu i vremenu regulisati. Ali to pomeranje donje, ho rizontalne granice šume još nije tako opasno i sudbonosno kao gornje, alpske. Dok se u nizini i sredogorju izgubljeni areal šume može povratiti bez većih poteškoća, to su veštačka pošumljenja u visokim regijama većinom uzaludna, jer se opšti karakter klime takovih površina iz osnova promenio. Beskorisnost takovih pošumljenja B ü h 1 e r34 jasno ističe. Ne mogu deliti F e k e t e—B 1 a 11 n y-jev25 optimizam u pogledu pošumljenja visokih regija, jer sam upravo u Niskoj Tatri, Krâlovoj Holi i drugim mestima video protivno. Izbegavajući svaku krajnost treba nastojati, da se u punoj meri zaštiti i obezbedi gornja granica šume, jer mir i blagostanje dolina u mnogome ovisi o pravilnom rešenju toga pitanja. Résumé. Se basant sur ses propres recherches dans les forets du Carst adriatique, l´auteur constate que, dans des forets de hetre du caractere de foret-vierge, le nombre des arbres sur 1 hectare s´accroît avec l´altitude. Cet accroissement doit etre assez régulier dans les hauteurs de 70O a 1300 metres. Au dessus de cette altitude, le nombre des arbres s´accroit tres rapidement, presque avec un sursaut, atteignant son point culminant (1900 arbres sur un hectare) dans la hauteur de quelques 1400 m, Les hauteurs de plus de 1420 metres au-dessus de mer sont marquées par une végétation buissonante de hetre se prolongeant sur une ligne verticale de quelques 1CO-150 m et disparaissant peu a peu jusqu´a la hauteur de 1500 m. Dans cette altitude il n´y a que des prairies. En conformité avec Brockmann—Jerosch, l´auteur interprete l´apparition du hetre dans les limites supériures de la foret de chez nous par le caractere océanique du climat dans les montagnes du Carst adriatique-littoral. «O» Dr. NIKOLA NEIDHARDT (ZAGREB): O ŠUMARSTVU ŠVEDSKE (LA SYLVICULTURE DE LA SUEDE) (Nastavak — Suite) Pomlađivanje sastojina. Poznato je, da se pomlađivanje kudikamo lakše provodi kod gospodarenja na malenim površinama nego kod iskorištavanja šuma putem velikih čistih sječa. Kod velikih čistih sječa neophodno je potrebna sadnja biljaka ili pak sijanje. Zamislimo li si prelaz od velikih površina k sve manjima, vidimo, da je sadnja sve manje potrebna. Konačno možemo oplodnu ili prebornu sječu zamisliti i tako, kao da su to sječe pojedinih 34 Sporn, delo, I. str. 219. 35 Sporn, delo, str. 738. 156 |