DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6/1932 str. 33 <-- 33 --> PDF |
zalihu mliječa rebraša, ne bi on imao prođe na ovdješnjoj pijaci, koja ga izričito odbija kao nepodesnu robu (to velim, jer je bilo sličnih pokušaja prije rata). Spominjem to tek mjmogred, da dokažem, da ima zaista slučajeva spomenutog »zaklanjanja« za tu novu, stranu riječ »dumping«. Rekao sam, da je Bosna po svoj prilici optimalno područje rasprostranjena javora. Ne znači ipak, da je to jedino područje, koje je kadro davati dževeraste trupce za proizvodnju furnira. Ali nedvojbena je uloga Bosne u budućnosti te industrije, kao i to, da će bez učestvovanja te pokrajine teško biti podmirene potrebe u robi te vrsti. U početku sam spomenuo, da način iskorišćavanja dževerastog javora stoji u opreci sa § 50. zakona o šumama kao i izvjesnim članovima zakona o državnom računovodstvu. Prodaja dževera vrši se na osnovu ponude sa strane kupca iz slobodne ruke bez licitacije. Ali odmah sam naglasio, da se taj način praktikuje samo u slučaju, ako je kupac sa m (odnosno njegovi ljudi) našao stablo. Ako je stablo pronađeno po lugaru ili po licu, koje samo ne reflektira roa kupnju ili u slučaju, kad ima dva reflektanta na jedno te isto stablo u svim tim slučajevima raspisuje se licitacija. Ali i kod jednog i kod drugog načina prodaje (bilo iz slobodne ruke, bilo putem licitacije) odobrava se kupnja samo domaćim firmama, koje se bave ovom trgovinom. Ovaj potonji pojam nije dovoljno preciziran. Svakako je slobodna i što šira konkurencija u interesu same eksploatacije, te neće biti uvijek umjesno uskogrudo tumačenje rečenice »koje se bave ovom trgovinom«. Nedopuštanje stranih firmi opravdano je sa gledišta nacionalnog i socijalnog. Ne smije se ipak smetnuti s uma, da se često preradba dževeraste robe, naročito posebnih finih furnira, a također furnira za specijalne svrhe vrši u inostranstvu´. u tom slučaju ogroman dio zarade dobiva strani industrijalac i strani radnik, te isključenje stranih firmi od kupovanja drveta na panju donekle ublažuje, ali ne odstranjuje zlo. Potrebno je, da se i kod nas pojačaju i poboljšaju dotična postrojenja i vjerujem, da je to stvar bliže budućnosti. Ima kod nas solidnih starih firmi, koje se bave kupovanjem dževerastog javora na panju već preko 50 godina. Odmah iza okupacije Bosne uvidjelo se, kako je bogato i dragocjeno to vrelo, i odmah se polagano pristupilo iskorišćavanju nađenih »dževera«. Bilo je izvjesnih smetnja od strane nenacijonalne vlasti, jer su se time bavili domaći ljudi, čije je materijalno podizanje naročito nerado gledala tuđinska vlast. Sada je broj stabala, koji može biti prodan svake godine na području cijele Bosne i Hercegovine, ograničen. Država ne smije da proda iz svojih šuma više od 300 komada. Je li opravdano to ograničenje? To pitanje zanima u prvom redu našu industriju, ali i sa gledišta čisto stručnog nije bez interesa. U pozitivnom slučaju, t. j . ako je umjesno to ograničenje, rađaju se dva nova pitanja. Prvo: je li to ograničenje dovoljno, to će reći: je li to dosta, da se jednostavno propiše maksimalni broj javora za eksploataciju ne naznačivši, kojim će se redom davati koncesije i šta se kod toga mora u prvom redu uvažiti i u obzir doći? Drugo: da li odgovara potrebama i faktičnom stanju stvari taj unaprijed propisani broj — 300 komada — ili bi se taj broj trebao povisiti ili sniziti? Bosanske šume nisu prave prašume, ali još imaju dosta osebina toga tipa. Kod površnog posmatranja čini se, da je svuda dospjela firmina ili pravoužitnička sjekira ili sjekira »nepoznatog štetočinca«. A opet ima mjesta, gdje se sjekira nije ni čula. Čini se, da je svaki javor (naročito 355 |