DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1932 str. 54 <-- 54 --> PDF |
u detalje razradio, naročito kako je obradio rasprostranjenje divljači u pojedinim pokrajinama kao i kvalitativni razvitak naše divljači. G. M. razdijelio je našu državu u lovnom pogledu po staroj podjeli na pokrajine, jer su se tako vodili statistički podaci, koji su mu bili kod obrade predmeta na raspoložbu. Tako je prikazao: 1. Bosnu i Hercegovinu; 2. Vojvodinu; 3. Crnu Goru; 4. Dalmaciju; 5. Hrvatsku i Slavoniju; 6. Sloveniju; 7. Srbiju. Kako ne poznajem sve te pokrajine sa lovačke strane potanko, a Vojvodinu, Crnu Goru, Dalmaciju, dio Bosne i Hercegovine i Srbiju nikako, jasno je, da se ne mogu upustiti u kritiku obrade lovnih prilika u tim pokrajinama, dok ću za ove druge staviti svoje napomene. Prelazeći na stvar kažem odmah u početku, da mi se prikaz lova i lovnih prilika za Hrvatsku i Slavoniju nikako ne dopada. Pisac je iza kratkog istorijskog osvrta na razvoj lova u tim pokrajinama prešao odmah na uzgoj visoke divljači t. j . jelena po pojedinim vlastelinstvima u Podravini i Slavoniji, zatim je spomenuo uzgoj srna i niske divljači i kod toga opet naveo neka vlastelinstva u Hrvatskoj i Slavoniji, a samo usput spomenuo imovne općine i neke manje posjednike. Tako je izašlo, da je prikaz lova u Hrvatskoj i Slavoniji ostao u glavnom na vlastelinstvima, a sve drugo ostalo je nespomenuto i nejasno, naročito za onoga, kome su lovne prilike u Hrvatskoj slabo poznate i tko bi želio jedan općenit i informativan pregled tih lovišta. Po mom mišljenju valjalo je sva lovišta u Hrvatskoj i Slavoniji podijeliti po zemljištu na četiri grupe: 1. Primorska lovišta i po otocima; 2. Planinska ili kraškogorska lovišta; 3. Gorska (brdska) lovišta; 4. Nizinska lovišta u ravnicama. Za tim je valjalo opisati pojedine vrsti divljači, koje u tim lovištima.obitavaju, njihov popriličan broj i rasprostranjenje, vlasnike tih lovišta: drž. šum. erar, imovne općine, lovišta uprav, općina, uzakupljena lovišta po lovačkim društvima i udruženjima, vlastelinstva, izlučena lovišta i t. d., to sve za svaku grupu napose, a konačno prikazati zakon i lovne propise, koji za taj teritorij važe. Prikaz g. M. nepregledan je i osnovan na mršavim statističkim podacima, na manje pouzdanim i slabim informacijama, a usto obiluje i netačnostima. Tako pisac opisujući uslove za raširenje divljači u našim krajevima i spominjući ekološke faktore, koji na to uplivaju, kaže već na str. 37. za srnjake iz Gorskog Kotara po navodima g. .1. Šugh-a, da se njihova poprečna težina kreće od 25 do 30 kg, a često i preko 35 kg, dapače da je ustrijeljen srnjak i sa 41 kg otvoren. Štogod je više od 32 kg (čist t. j . bez organa za probavu i disanje) za zimskog i 28 kg za ljetnog (crvenog) srnjaka, netočno je. Poznato je naime, da je srnjak mjeseca juna najjači t. j . najotporniji, a u oktobru i novembru najteži. Jednako i stare srne, koje se u Gorskom Kotaru tek u junu ojare, odgoje jarad i koncem jula i u augustu se pare, do tog se doba (t. j . do novembra) dobro potpasu, udebljaju i postignu maksimalnu težinu. Za vrijeme rata i u pomanjkanju masti, neki su lovci u to doba izvadili iz jednog srnjaka po 2 kg loja (za pravljenje sapuna). Poprečna težina ljetnog čistog srnjaka šesterca u Gorskom Kotaru, Velikoj i Maloj Kapeli jest 20—26 kg, zimskog čistog 22—28 kg. Autor piše po istim navodima, da su strijeljani najteži srnjaci u nepristupačnim mjestima oko Bijelih Stijena i Bjelolasice (str. 37). Da tome nije tako, dokazati ću poslije, a zasada kažem, da u Bijelim Stijenama nema srnjaka, jer srne nisu divokoze da žive po stijenama. Ja sam prošao sve Bijele Stijene, a glasom mog lovačkog dnevnika od 29. 1. 1918. sa šefom šum. uprave jasenačkc i po snijegu visokom 60 cm. Pretraživao sam medvjede brloge i tom prilikom nisam vidio na snijegu ni jednog srnećeg traga u Bijelim Stijenama. Srne su u nižim okolnim kosama: Rusov Jarak, Javornica i Crna Draga. Nepristupačnih mjesta nema oko Bjelolasice ni u Bjelolasici, a na vrh Bjelolasice planinarskom stazom idu gospođe pa čak i djeca. U otsjeku »Kvalitativni razvitak naše divljači« kaže pisac na str. 158. i 159. za srne doslovce ovo: »Već je spomenuto, da se divljač u Gorskom Kotaru ističe kako po težini tako i po jačini rogovlja. Uzima se poprečna težina 27 kg, dok smo maksimalnu 538 |