DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1932 str. 54 <-- 54 --> PDF |
u detalje razradio, naročito kako je obradio rasprostranjenje divljači u pojedinim pokrajinama kao i kvalitativni razvitak naše divljači. G. M. razdijelio je našu državu u lovnom pogledu po staroj podjeli na pokrajine, jer su se tako vodili statistički podaci, koji su mu bili kod obrade predmeta na raspoložbu. Tako je prikazao: 1. Bosnu i Hercegovinu; 2. Vojvodinu; 3. Crnu Goru; 4. Dalmaciju; 5. Hrvatsku i Slavoniju; 6. Sloveniju; 7. Srbiju. Kako ne poznajem sve te pokrajine sa lovačke strane potanko, a Vojvodinu, Crnu Goru, Dalmaciju, dio Bosne i Hercegovine i Srbiju nikako, jasno je, da se ne mogu upustiti u kritiku obrade lovnih prilika u tim pokrajinama, dok ću za ove druge staviti svoje napomene. Prelazeći na stvar kažem odmah u početku, da mi se prikaz lova i lovnih prilika za Hrvatsku i Slavoniju nikako ne dopada. Pisac je iza kratkog istorijskog osvrta na razvoj lova u tim pokrajinama prešao odmah na uzgoj visoke divljači t. j . jelena po pojedinim vlastelinstvima u Podravini i Slavoniji, zatim je spomenuo uzgoj srna i niske divljači i kod toga opet naveo neka vlastelinstva u Hrvatskoj i Slavoniji, a samo usput spomenuo imovne općine i neke manje posjednike. Tako je izašlo, da je prikaz lova u Hrvatskoj i Slavoniji ostao u glavnom na vlastelinstvima, a sve drugo ostalo je nespomenuto i nejasno, naročito za onoga, kome su lovne prilike u Hrvatskoj slabo poznate i tko bi želio jedan općenit i informativan pregled tih lovišta. Po mom mišljenju valjalo je sva lovišta u Hrvatskoj i Slavoniji podijeliti po zemljištu na četiri grupe: 1. Primorska lovišta i po otocima; 2. Planinska ili kraškogorska lovišta; 3. Gorska (brdska) lovišta; 4. Nizinska lovišta u ravnicama. Za tim je valjalo opisati pojedine vrsti divljači, koje u tim lovištima.obitavaju, njihov popriličan broj i rasprostranjenje, vlasnike tih lovišta: drž. šum. erar, imovne općine, lovišta uprav, općina, uzakupljena lovišta po lovačkim društvima i udruženjima, vlastelinstva, izlučena lovišta i t. d., to sve za svaku grupu napose, a konačno prikazati zakon i lovne propise, koji za taj teritorij važe. Prikaz g. M. nepregledan je i osnovan na mršavim statističkim podacima, na manje pouzdanim i slabim informacijama, a usto obiluje i netačnostima. Tako pisac opisujući uslove za raširenje divljači u našim krajevima i spominjući ekološke faktore, koji na to uplivaju, kaže već na str. 37. za srnjake iz Gorskog Kotara po navodima g. .1. Šugh-a, da se njihova poprečna težina kreće od 25 do 30 kg, a često i preko 35 kg, dapače da je ustrijeljen srnjak i sa 41 kg otvoren. Štogod je više od 32 kg (čist t. j . bez organa za probavu i disanje) za zimskog i 28 kg za ljetnog (crvenog) srnjaka, netočno je. Poznato je naime, da je srnjak mjeseca juna najjači t. j . najotporniji, a u oktobru i novembru najteži. Jednako i stare srne, koje se u Gorskom Kotaru tek u junu ojare, odgoje jarad i koncem jula i u augustu se pare, do tog se doba (t. j . do novembra) dobro potpasu, udebljaju i postignu maksimalnu težinu. Za vrijeme rata i u pomanjkanju masti, neki su lovci u to doba izvadili iz jednog srnjaka po 2 kg loja (za pravljenje sapuna). Poprečna težina ljetnog čistog srnjaka šesterca u Gorskom Kotaru, Velikoj i Maloj Kapeli jest 20—26 kg, zimskog čistog 22—28 kg. Autor piše po istim navodima, da su strijeljani najteži srnjaci u nepristupačnim mjestima oko Bijelih Stijena i Bjelolasice (str. 37). Da tome nije tako, dokazati ću poslije, a zasada kažem, da u Bijelim Stijenama nema srnjaka, jer srne nisu divokoze da žive po stijenama. Ja sam prošao sve Bijele Stijene, a glasom mog lovačkog dnevnika od 29. 1. 1918. sa šefom šum. uprave jasenačkc i po snijegu visokom 60 cm. Pretraživao sam medvjede brloge i tom prilikom nisam vidio na snijegu ni jednog srnećeg traga u Bijelim Stijenama. Srne su u nižim okolnim kosama: Rusov Jarak, Javornica i Crna Draga. Nepristupačnih mjesta nema oko Bjelolasice ni u Bjelolasici, a na vrh Bjelolasice planinarskom stazom idu gospođe pa čak i djeca. U otsjeku »Kvalitativni razvitak naše divljači« kaže pisac na str. 158. i 159. za srne doslovce ovo: »Već je spomenuto, da se divljač u Gorskom Kotaru ističe kako po težini tako i po jačini rogovlja. Uzima se poprečna težina 27 kg, dok smo maksimalnu 538 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1932 str. 55 <-- 55 --> PDF |
{po navodima g. Šugh-a) već napred naveli (str. 37). G. J. Šugh pravi razliku u tipovima rogovlja ovih srnjaka uzimajući za primjer šumsku upravu Vrbovsko. Po njegovom iskustvu je rogovlje iz predela Bijele Stijene, Tisova Kosa, Bjelolasica, Ćrešnjevica prilično kratko, ali zbijeno, krupno s mnogo ikre, tamn o i vrlo pravilno, a ono iz Litorića, Miletke, Vučinić Kose tanko, visoko, s dugačkim i oštrim parošcima i velikim rasponom. Znatno slabiji u telu i rogovlju da su srnjac´i iz nižih predela Gorskog kotara (Cetin, Hatribarište, okolica Dubrave i Gen. Stola), koji su vagali obično 20—25 kg.« Ovdje ima i čisto formalnih pogrješaka, jer po organizaciji šumarske službe nij3 bila nikada nirti je danas šumska uprava u Vrbovskom, već jedino šumarski referent kod Sreskog Načelstva, niti su predjeli Bijele Stijene i Bjelolasice u šumsko-upravnom pogledu spadale pod sreskog referenta u Vrbovskom, već su Bijele Stijene srez ogulinski, a područje kr. šum. uprave u Jasenku, dok je po vrhu Bjelolasice meda. Sjevero-istočna strana spada jasenačkoj, a jugo-zapadna kr. šum. upravi mrkopaljskoj (politič. srez Delnice). Mimoilazeći te formalnosti kažem, da se sve gore citirano temelji na krivom poimanju čitave stvari i da je iz osnova pogrješno. Jasno je, da je za razvitak tijela divljači potrebna hrana, u kojoj se nalazi dosta vapna i fosfora (kalcijskog fosfata), a prema tome i za razvoj rogovlja srnjaka. Tu dolaze u obzir one biljne hrane, koje sadrže mnogo vapna i fosfora, dotično ona zemlj´išta, koja daju dosta ovih spojeva biljkama. Medu ta zemljišta spadaju Gorski Kotar, Velika i Mala Kapela, Velebit i t. d. kao predjeli krasa sa vapnenastim tlom. Zemljišta, kojima manjkaju te soli za hranu kostiju, prouzrokuju meku i poroznu sastavinu (substancu) rogova i slabiji njihov razvoj. Otuda postaju zaostali, slabi i kržljavi rogovi. U lovačkoj literaturi dokazali su to Nijemci Dr. Strösc i drugi. Ali je poznato, da osim hrane upl´ivaju još mnogi drugi faktori na razvoj srnećih rogova. Uzroci abnormalnog i slabog razvoja rogovlja mogu hiti u degeneraciji srneće divljači u pojedinim predjelima ili lovištima. Degeneracija čitavih srnećih postojbina može nastati uslijed nastupa pošasne bolesti, a ponajviše uslijed krivog provadanja lova li strijeljanja te divljači. To krivo strijeljanje sastoji se u tome, da se postrijeljaju svi stariji i jači srnjaci prije oplođivanja ili da se postrijelja prevelik broj muških komada ´ili premalen broj ženskih komada. Razmjer u spolovima dolazi tu do važnosti. Ako dolazi jedan srnjak na 6 do 8 ili više srna, jasno je, da će doći do nazadovanja divljači i do kržljavih i slabih rogova. Najidealn´iji razmjer u spolovima bio bi 1 : 1, a kao normalan i zdrav smatra se 1 : 2 do 3. Taj omjer mora se uzeti u obzir kod regeneracij e takovih degeneriranih lovišta. Na razvoj rogova uplivati će konačno blage i nezapadne zime, plodne godine sa obilnom i dobrom pašom, kao i još mnoge druge prilike. Iz svega navedenoga izlazi, da ne možemo kvalitetu srnećih rogova t. j . tip, jačinu, visinu, boju, ikričavost, duljinu i oblik parožaka dijeliti po pojedinim predjelima, dakle na srnjake iz Bijelih Stijena i Bjelolasice i one iz nešto nižih predjela Gomirske Kose, Cetinske Šikare, Krpela i t. d. Drugim riječima može biti srnjaka sa kratkim, krupnim, ikrastim rogovima tamne boje iz n´ržih predjela, kao što može biti srnjaka iz Bjelolasice sa visokim tankim rogovima, sa dugačkim i oštrim parošcima i velikim rasponom, kao što je to bio slučaj sa rogovljem dvaju srnjaka, koje sam dobio god. 1917. i 1918. baš u Bjelolasici. Boja srnećih rogova ne ovisi samo o vrsti šume, u kojoj srnjac´i obitavaju, to jest o vrsti drveta i kore, na kojoj rogove čiste, glade i svijetlaju, kako se ranije držalo. Njemački je naučenjak profesor Dr. Olt-Giessen svojim istraživanjima tu stvar prilično raščistio. On je prerezao vaše srnećih rogova, pa je opazio već sa prostim okom na površini roga skoro 1 mm debeo taman obrub. Pod mikroskopom našao je, da tamnu boju roga tvori tamna masa, koja se nalazi u Haversovim kanalima na površini roga. To je obojenje nadošlo svakako izvana u spomenute otvore, jer su samo vanjske, prama vani otvorene, kapilarne cjevčice napunjene pigmentima. Pod mikroskopom opazio je Dr. Oit jednoličnu (homogenu) tvar, koja je u tankim slojevima žućkasta, a č´hn je deblja, tim 539 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1932 str. 56 <-- 56 --> PDF |
je tamnija bez obzira na strukturu rogovlja. Kad je tu tvar istraživao, ustanovio je, da sadrži željezne čestice, koje potječu iz krvi, a koje ne odviše od sastoj´ina okolice. Jer ta tvar (materija) polagano ishlapljuje, to se otvori u kori rogovlja zatrpaju kod češanja o drveće sa tvarima, koje su rastopljene u biljevnim sokovima. Tanini nisu tu od zasebne važnosti. Biljni sokovi, pomiješani sa bjelančevinama i krvnim bojilima, polagano oksidiraju i tvore boju rogovlja. Iz toga je jasno, da bojilo sokova nema u boji ´ rogova posebne uloge, već jedino količina tvari rastopljenih u sokovima, koje — biti će — odviše samo od vrste drveća. Nekoje su vrste drveća naime sočnije od drugih. U lovištima sa jednakim klimatskim i lovačko-uzgojnim prilikama ovisna je kvaliteta rogovlja o težini tijela. U pomanjkanju iscrpivih statističkih podataka kroz duži niz godina za naša lovišta ne možemo ta uporedenja provesti niti to dokazati, ali upućujemo čitaoce u pogledu toga na jedan grafički prikaz iz njemačkih lovišta od Herbert-a von Wissmann-a.1 Iz toga se grafikona vidi, da se krivulja kvalitete rogovlja podudara u glavnom sa krivuljom o težini tijela normalno razvijenih srnjaka. Iz toga ne slijedi, da normalno razvijeni srnjaci i sa manjom težinom ne bi mogli imati vrlo dobro rogovlje. Dobro je kazao g. Marinović na str. 35. »da nema korelacije između razvitka tijela i rogovlja, obično se događa, da tjelesno slabi jeleni imaju dobro razvito rogovlje, jer je rogovlje u vezi sa spolnim razvojem divljači, koji se razvije nezavisno od tjelesnog ustrojstva«: No to vrijedi ne samo za jelene, nego jednako i za srnjake. Iz prakse mi je poznato, da su kapelski srnjaci, koji čisti nisu vagali više od 16 kg, dakle tjelesno maleni srnjaci i slabići imali lijepo razvijeno, ikrasto i teško rogovlje. Iz tabele XX. knjige g. Mar´inovića vidimo, da je srnjak g. Zajca, ubijen u okolici Ogulina g. 1899., vagao čist tek 16.5 kg, ali je imao 27 cm visoke rogove sa rasponom od ,20 cm i ti rogovi dobili su na izložbi u Zagrebu zlatnu kolajnu. Kapelski srnjaci odlikuju se vanredno lijepim i jakim r o g o v 1 j e m. God. 1915. ubio je šef kr. šum. uprave Jasenak g. Wolczcr uza cestu Jasenak-Novi nedaleko Stalk a srnjaka, koji je imao 32 cm visoke rogove sa rasponom od 21 cm. Bili su to jaki i teški rogovi, sa debelim ružama i velikim ikrama. Imao sam te rogove u rukama. Tako jakih, lijepih i pravilno razvijenih rogova nisam vidio na zadnjoj izložbi u Ljubljani. Qod. 1921. vidio sam u lovištu ogulinske imovne općine u reviru Bukovač a sličnog srnjaka Nije imao ništa slabije rogove od Wolczerovog. Vabio sam ga početkom augusta čitav jedan sat na jednom mjestu. Kad sam se digao i pošao dalje, sastali smo se na puta na 30 koraka. Nasred vlake srnjak je stao i gledao na mene kao ukipljen. Dobro sam te rogove zapamtio, bili su tri puta viši od ušiju srnjaka. Kad sam stao lagano skidati pušku sa ramena, srnjak je skočio i derući se izgubio u šikari. Taj je srnjak bio i tjelesno jak. Prema tome ne stoji navod na str. 159, da su srnjaci iz nižih predjela znatno slabiji u tijelu i rogovlju, jer je predjel Bukovača iste visine i veže se sa Cetinskom Šikarom i Cetinom. Od mojih trofeja najviše rogove, t. j . 28 cm, imao je srnjak, kojega sam ustrijelio na vabak u reviru Škure Drage. Čist je vagao 28 kg. Srne su u kapelskim lovištima stradale najviše za vrijeme rata po zapadni rt zimama od vukova i nezvanih lovaca. Iza rata smo potamanili vukove, a onda čuvanjem i neprestanim zabranama lova na srne i srnjake stigli smo danas poprečno do predratnog stanja s obzirom na broj te divljači, a kvalitetom naročito sa srnjacima kapitalcima stigli smo i dalje. Kako je poznato, srnjaci imaju najljepše i najjače rogove u 4.—6. godini. U kr. šumskoj upravi jasenačkoj računamo danas sa stanjem od 300 komada srna, jednako u kr. upravi novljanskoj, mrkopaljskoj, ravnogorskoj i ogulinskoj, a to je već samo kod tih pet uprava broj od hiljadu petsto komada. Iz tih lovišta pomažu se lovišta ogulinske imovne općine, a kad se ta napuče, prelaziti će srne u 1 Deutsche Jäger-Zeitung 1930. 540 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1932 str. 57 <-- 57 --> PDF |
općinske šume i šikare. Samo se mora trajna pažnja posvećivati tamanjenjem vukova i to se pitanje ne smije skidati sa dnevnoga reda. Spomenut ću interesantnu činjenicu, da su i srne pronašle neke mjere, da izbjegnu napadajima vukova. Tako kad se pojave vuci i prolaze jednim predjelom, onda se srne zadržavaju u neposrednoj blizini šumskih radnika i radničkih koliba po više dana, dokgod vuci ne otidu dalje. Na str. 165. piše g. M. za medvjeda : »Naši lovci obično dele domaćeg medvjeda u dve zasebne podvrste. Jedan veći navodno pravi često štete domaćoj stoci i drugi manji (mravar) koji živi pretežno od biljne hrane. U Gorskom Kotaru video sam više puta ovu razliku susrećući se s jednim i drugim medvjedom.« Mi ostali lovci u Gorskom Kotaru, Kapeli i Lici i t. d. ne poznamo dvije podvrste medvjeda, nego samo jednog medvjeda i to: Ursus aretos L. No zato poznamo dvije vrste zoologa i to zoologe lovce i zoologe sistematičare. Ovi sistematičari kolikogod medvjeđih lubanja pregledaju i premjere, toliko nadu novih podvrsta. Tako su našli: i »Ursus aretos bosniensis«. Da su vidjeli lubanju kapelskog medvjeda, bio bi capellaensis; da su prešli u Kočevje, opet bi bila nova podvrsta. Ne može jedan medvjed zato, što ima za nekoliko milimetara š´iru lubanju ili ako mu je jedan zub malo nakoso izrasao, činiti novu podvrstu. Poznato je, da se širina i dužina lubanje neke naše divljači mijenja prema godinama starosti i posve je individualna. Za Gorski Kotar, Veliku i Malu Kapelu i Velebit pozitivno znamo, da imamo samo jednu vrstu medvjeda. Jasno je, da se pojedini primjerci razlikuju po veličini, težini, boji i t. d., ali ta je razlika uvjetovana starošću, spolom i godišnjom dobom. Poznato je, da su mladi egzemplari tamnije dlake, stariji svijetlije, prema proljeću i ljeti su žući i svijetlije boje, jeseni i zimi mrkastije. Ima ih posve crnih, mrkih sa sivastim leđima, sivastim vratom i glavom, rosastih, kestenjastih, medastih, žutih i svijetložutih. Kao što ne možemo naći dvije lisice apsolutno jednako obojene, tako ne možemo naći ni dva medvjeda. Pa kad bi i bile te dvije podvrste medvjeda, kako to tvrdi g. M., to bi one živeći zajedno i međusobno se pareći kroz dugi niz godina tako se izmiješale, da bi medu njima nestalo svake razlike. Uvjeravam g. M., da u Gorskom Kotaru nije sreo ni »mravunjaša« ni »grlaša«, već je susreo mladog i starog medvjeda. Poznato je, da se kapelski medvjedi odlikuju jakošću, veličinom i težinom, kao i vanredno lijepom dugačkom ´i gustom zimskom dlakom. Godine 1913. koncem marta ubijen je u reviru Visok i Vr h iznad Blata (opć. Plaški) u lovištu ogulinske imovne općine medvjed, kad je izašao iz zimskog brloga i u to doba, kad je najslabiji, vagao je taj primjerak 170 kg. Koža tog medvjeda sa glavom je ustrojena î preparirana i nalazi se kod g. šum. inspektora D. B r n j a s a u Zagrebu. Danas, nakon što se koža u stroju stegla i nakon 19 godina dosta usušila, mjeri od vrha gubice do repa 202 cm, a od sredine hrpta do tabana prve noge 90 cm. Na žalost danas ne možemo više točno dimenzionirati lubanju tog medvjeda, jer je presvučena kožom i preparirana. Donosim niže tabelarni pregled lubanja triju kapclskih medvjeda sa točnim dimenzijama, iz koga razabiremo, da je lubanja pod rednim brojem 3. tek za 12 mm u dužini i 6 mm u širini manja od dimenzija lubanje navedenih po g. M. za medvjeda iz zbirke g. V. Martino. Postoje još dva primjerka kapelskog medvjeda ubijena zadnjih godina u srezu Vrbovsko, jedan kod g. Neubergera u Sušici, a drugi kod g. Buncta u Vrbovskom. Oba su primjerka vanredno jaka i zacijelo imaju lubanje mnogo većih dimenzija, nego ih je naveo g. Marinović (dužina 342 mm, širina 228 mm), no kako su primjerci preparirani u koži, ne mogu se navesti točne dimenzije. Svakako, dok ne donesemo dokumentarno jače dimenzije lubanje kapelskog medvjeda, možemo već danas ustvrditi, da je netačna tvrdnja g. M. za gore navedene dimenzije iz zbirke V. Martino, kao da su to najjače dosad pernate dimenzije medvjeda u zapadnoj Evropi. Dok smo brojem srna, kako je naprijed istaknuto, postigli predratno stanje, to smo hvaleći mjerama, koje smo preduzeli za zaštitu medvjeda, postigli stanje, kakovo nije bilo ni prije rata. Među te mjere spada 541 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1932 str. 58 <-- 58 --> PDF |
´o Kondilo-Širina Širina -a Vlasnik bazalna između između Izmjeru medveđe dužina Zygoma-kondi- Opaska ´5 obavio a lubanje lubanje tocusa u lusa u a « u mm mm mm Medvjed ustrijeljen u Zoologijski Dr. šum. upravi ogulinske 1. narodni muzej 290 164 70 Josip im. općine Modruš god. Zagreb Poljak 1928. po nepozvanom lovcu Medvjed nađen otroIng. Ing. van god. 1931. u Crnoj 2. Z. Turkalj 328 184 59 Zlatko Kosi šum. uprave oguOgulin Turkalj linske imovne općine Ogulin Dr. Dr. 3. M. Kosanović 330 222 68 Milutin Ogulin Kosanović apsolutna zabrana lova na medvjede i velik oprez kod trovanja sa strihninom. Lugarskom i čuvarskom osoblju pod prijetnjom najtežih posljedica zabranjeno je strijeljanje medvjeda, a izgovor, da je na medvjeda pucano u obrani ili uslijed napadaja, ne uvažava se. Za prije spomenutih pet kr. šum. uprava računamo sigurno za svaku po deset ili ukupno pedeset komada. Ostale šum. uprave i lovišta u Gorskom Kotaru imaju 30 kom., lovišta ogulinske imovne općine daljih 20 kom., šume i lovišta u Maloj Kapeli 30 kom., velebitske šume 50 kom. Prema tome računamo danas sa sigurnim brojem od 180 komada medvjeda u tim šumama, a jamačno ih ima i više. Među pernatom divljači spominje g. M. »tetreba gluhana« to jest velikog tetrijeba i kaže, da može postići težinu od 4—6 kg i duljinu od 92—104 cm. I to je sve, što navodi o tetrijebu. Ne govori o raširenju te divljači i ne spominje predjele, gdje ista dolazi. Ne spominje, da su u Gorskom Kotaru poznate veće mjere i veće težine, da je hrvatski tetrijeb nešto svijetlijih boja od slovenačkog tetrijeba i da mu je glava iste boje kao i vrat (t. j . tamnosiva, sa uskim crnim krivudavim prugama isprutana), a brada da mu je crna, dok je tetrijebu na pr. iz Njemačke po literaturi crna glava i brada, kako sam to u svojoj radnji »O velikom tetrijebu« potanje opisao (Vidi »Lov. ribar, vjesnik god. 1930.). Iz toga, što se boja perja velikog tetrijeba prilagođuje donekle boji okoline i terena, u kojem obitava, ne slijedi, da je to posebna podvrsta, već je to jedan te isti tetrijeb (Tetrao urogallus L). Sve to kao i još mnoge druge stvari mogao je autor ukratko i letimice spomenuti, da bude prikaz lova u Hrvatskoj i Slavoniji potpuniji. Kad je već spomenuo tolika vlastelinska lovišta, onda je morao svakako spomenuti i lovište kneza Thurn-Taxis-a u Gorskom Kotaru sa površinom od oko 35.000 katastralnih jut. Vlasnik je tog lovišta knez Albert Thurn-Taxis u Regensburgu, a zakupnici lova su njegovi šumarski činovnici t. j . upravitelji revira. Ta su lovišta uzorno čuvana i njegovana, ima u njima srna, zečeva, tetrebova i šumskih jarebica, zatim medvjeda i divljih svinja. Ima i nekoliko divokoza; to bi bile jedine divokoze na teritoriju zakona o lovu od god. 1893. Prolazno se javljaju u tim lovištima i jeleni. Kad sam već kod divokoza, spomenuti ću, da kr. Direkcija šuma na Sušaku radi na tome, da uzgoji opet divokoze na Velebitu, gdje ih je od god. 1891. posve nestalo. Nikako nije lov u Hrv. i Slav. cjelokupno prikazan, 542 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1932 str. 59 <-- 59 --> PDF |
ako ne spomenemo naša »Primorska lovišta«, koja obiluju srnama, zecevima, jarebicama kamenjarkama, trčkama, na prolazu šljukama, a ima i nekoliko fazanerija. U tim lovištima zasebno mjesto zauzima otok Krk,, glasovit sa prolazom i zimovalištem mnogih ptica vodarica i močvarica, a naročito šljuka.2 Mnogi strani lovci, osobito Englezi, provode zimu u hrvatskom primorju radi tog lova na otoku Krku. Ne mogu se zadržavati na prikazu lova po g. M. u ostalim pokrajinama naše Kraljevine, jer bi to premašilo daleko opseg ovoga članka. Napomenut ću samo, da je prikaz lova i lovnih prilika u Sloveniji po mom mišljenju vrlo mršav; ima tu još mnogo predmeta, koji su se imali spomenuti i upotpuniti. Sa velikim interesom očekivali´ smo najavljenu knjigu g. Marinovića, ne samo radi njene aktuelnosti, već i radi zanimivosti samog predmeta i načina obrade. Zclili smo naime čuti g. Marinovića kao lovca, njegova vlastita iskustva, njegova mišljenja, poglede, zaključke i savjete, da i mi drugi lovci, kojima je već poznat privredni značaj lova kod nas i u drugim državama, nešto novoga čujemo i naučimo. U tom očekivanju naše se nade nisu ispunile, pogotovo kad smo čitali »po izvještaju te Direkcije šuma«, »kaže ova šum. uprava«, »piše ovaj«, »veli onaj autor« i t. d. Tih citata i onako ima odviše u knjizi, a za nas nisu od velike važnosti. Što su pisali v. Gagern, Dombrowski i Laska o nama i o našoj divljači, spada u istoriju i romantično doba našega lovstva. Danas mi imamo svoje lovce i svoje stručnjake, sinove našega naroda, koji su u svom kraju nikli i odrasli, koji taj kraj i ta lovišta temeljito poznaju, bistrim razumom prosuđuju i zdravim očima gledaju i sve stvari na svoje pravo mjesto polažu. Stvar, o kojoj se piše, mora se neposredno i u tančine poznavati i ne može se napisati djelo o lovstvu jedne države pregledavajući preparirane životinje u muzeju ili mjereći rogovlie pojedinih zbirki. Jasno je i to, da tako opsežan i složen predmet ne može obraditi jedan autor, jer mu manjkaju iskustva. Prema tome moje je mišljenje, da se autor g. M. morao ograničiti na sam predmet t. j . na privredni značaj lova u Jugoslaviji, te ovaj prikazati na temelju statističkih podataka, koje je imao na raspoložbu. Uza to mogao je lovstvo t. j . današnje stanje divljači i lovne prilike po pojedinim pokrajinama prikazati informativno i iscrpivo po sistemu, kako sam prije naveo, tako da dobijemo jasan pregled o vrsti i broju divljači, koju imamo. Na koncu svakog prikaza za pojedinu pokrajinu imali su se u izvatku na stranim jezicima, na pr. u engleskom i njemačkom, svi ti podaci kratko i iscrpno sažeti, da stranci koji k nama dođu, znaju, koje i kakove vrsti divljači imamo, kakove su državne takse za vršenje lova, kamo da se obrate (na Direkcije šuma, lovačka udruženja, uprave vlastelinstava i t. d.) radi dozvola za strijeljanje divljači i kolike su te takse. Time bi takova knjiga dobila praktičnu vrijednost, postala bi lovački vodič i tumač za strance u Jugoslaviji i poslužila u svrhe propagande i promicanja turizma u našoj državi. Sve se to dalo vrlo lako postići i kraće i preglednije, sa mnogo manje truda, papira i troška, a sa praktičnom vrijednosti i uvećanjem same privredne strane lova u Jugoslaviji. Kad je autor polagao toliku važnost na slike, ima ih 105 u knjizi, onda je morao odabrati drugi prikladniji papir za reprodukciju slika, a ne bijeli glatki papir. Poradi toga mnoge su slike mutne i nejasne. Tehnička oprema knjige ne odgovara; broširanje je slabo provedeno, listovi iz knjige ispadaju, a srazmjerno tome knjiga je skupa. Ne mislim time knjigu omalovažiti ili poreći joj vrijednost, jer knjiga ovakova, kakova je, vrlo nam je dobro došla kod donošenja novog zakona o lovu i svratila je pozornost javnosti na privrednu stranu i značaj lova u našoj kraljevini. Time je postigla potpuno svoju svrhu i mi smo zahvalni gosp. Marinoviču, što se on prvi latio taka opsežnog i danas nezahvalnog posla. 2 Vidi Lov. ribar. vjes. od god. 1925., Dr. Baien: Za unapređivanje naših krajeva. 543 |