DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11/1932 str. 15 <-- 15 --> PDF |
jalnog gospodarstva. Problem izračunavanja prihodne vrijednosti šumskog zemljišta ispoljuje se kao problem određivanja trećeg faktora u jednadžbi za kapitalizaciju renta, faktora p, kojeg je stručna literatura okrstila imenom »šumski kamatnjak« (Der forstliche Zinsfuss). Po teoriji najvećeg čistog prihoda tla faktor p je poznat, čak teorija vrlo opširno raspravlja o njemu, te ga u tančine opisuje. Iz tih opisa poznato nam je, da je šumski kamatnjak manji od oficijelnoga. Veličina njegova u teoriji je još više precizirana time, što se tvrdi, da je šumski kamatnjak obično fiksiran granicama 2—3%. Ovu osobitost šumskoga kamatnjaka nastoji teorija dokazati razlozima specijalne naravi šumskoga kapitala. To da je vrlo siguran posjed, koji za posjednika ne donosi gotovo nikakva rizika, pa da je zato u šumskom kamatnjaku riziko-premija, koja je sadržana u svakom kamatnjaku, vrlo malena, što automatski snizuje kamatnu stopu. Ovaj je ali razlog slabo uvjerljiv, pogotovo danas, kad nad svakim većim šumoposjednikom visi mač agrarne reforme. Pa i sušenje šumskog drveća u katastrofalnim dimenzijama čini, da šumski posjed izdaleka nije tako siguran, kako bi se to htjelo prikazati. To kao da uviđaju i pristaše teorije, pa nam zato nabrajaju i druge razloge, zašto šumski kamatnjak mora da bude niži nego kamatnjaci za ostale vrsti kapitala. Kaže se medu inim, da šumski posjed donosi posjedniku naročite pogodnosti: ugled u društvu, samosvijest i lov. Na drugoj strani navodi se kao dobra strana šumskog kapitala, da je vrlo lako likvidan. Ma da su i ovi argumenti vrlo slabo uvjerljivi, ipak — sve i dopuštajući njihovu opravdanost — moramo da se upitamo1, zašto baš samo šumoposjednici moraju da se, s obzirom na dobre strane svog imetka, odriču višeg ukamaćivamja toga kapitala? Argumenti za niži šumski kamatnjak od oficijelnoga prema literaturi jesu: porast novčanih i naturalnih prihoda od šuma kao i stalan porast vrijednosti šumskoga posjeda, sigurnost i likvidnost šumskoga posjeda i užitaka, udobnost uprave i pogona, dugačko vrijeme produkcije, lično zadovoljstvo i ugled, kojeg povlači za sobom posjed, padanje kamatne stope napretkom kulture. Ti argumenti dovode do naziranja, da pošto posjed šuma donosi vlasniku tolike ugodnosti, to se vlasnik može da zadovolji sa slabijim rentabilitetom svoga kapitala, nego bi se zadovoljio u slučaju, kad njegov kapital ne bi predstavljale baš šume. Ovakovo rezoniranje može slučajno da bude umjesno i mjerodavno s obzirom na kojeg pojedinca kao vlasnika šuma, ali se ovaj argumenat ne može prihvatiti za jednu čitavu privrednu granu, jer je svakoj privredi cilj sticanje dobara pomoću kapitala, koji su uloženi u produkciju, i to tako, da ti kapitali daju po mogućnosti maksimum: prihoda. Naročito ovakovo rezoniranje ne može vrijediti u okviru teorije najveće čiste zemljišne rente, kojoj je svrha, da u šumarstvu provede princip rentabilnosti gospodarenja. Navođenje tih argumenata znači, da se šumarstvo odriče principa rentabiliteta, te se posjed šuma smatra kao neki luksus, kojemu je svrha, da pribavi vlasniku neko lično zadovoljstvo, koje stoji van dohvata općih ekonomskih zakona. U predratnom životu desilo se često, da su pojedinci, koji nisu imali volje ili sposobnosti, da svoje kapitale ulože u produkciju, da s njima rade i snose riziko, što ga svako poduzeće nosi sa sobom, nabavljali tako zvane pupilarno sigurne papire, koji su donosili niske kamate ali su zato bili na 661 |