DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11/1932 str. 25 <-- 25 --> PDF |
Kako već više godina službujem na šumskoj upravi, mogu tvrditi, da seljak krade drva samo onda, kad ih ne može uz primjerenu cijenu kupiti. Svatko voli kupiti nego krasti. Značajno je ali, da se najviše šumskih šteta događa baš u krajevima, koji obiluju šumama. Kuda ide drvo sa tih prostranih šumskih područja? Na ovo pitanje lagano je dati odgovor. Pogledajmo samo na naše kolodvore. Svuda vidimo, da se tovari drvo, bilo tehničko bilo gorivo. Svaki čas, vozeć se željeznicom, opažamo ogromna skladišta drva uz kolodvore. Država i privatni šumski veleposjed provodi u svojim šumama gospodarstvo prema načelima Presslerovim, prodaje drvo onome, koji najviše nudi, dakle inozemstvu; prodaje velefirmama, koje na veliko eksploatiraju naše šume, te se radi toga ne brine dovoljno za domaće tržište, koje bi bilo željno kupovati drvo u malim količinama. Naravna je to pojava, da se veletrgovac ne bavi detaljnom prodajom. Prije nego prijeđem na razmatranje, šta znači ovakovo stanje prosuđivano sa gledišta moderne socijalne države, moram još utvrditi, da se ono protivi običnom trgovačkom rezonu. Danas vlada svjetska ekonomska kriza. Inozemstvo kupuje malo i slabo plaća. Vanjska tržišta sva su od reda nesigurna i izgleda, da će još dugo ostati. Zar ne dolazi pod tim prilikama sama po sebi zadaća države, da ovo vrijeme iskoristi za to, da organizujc nutarnje tržište drva, da preduzme mjere, kako bi naš čovjek mogao lako kupovati drvo iz državnih šuma, pa ne bi onda država pretrpjela svakih nekoliko godina velike gubitke opraštanjem šumskih odšteta i globa. Prihodi državnog šumskog erara od maloprodaje bili bi mnogo znatniji, nego li se obično drži. Nužno trebamo zakon o opskrbi zemljoradnika sa drvom, jer §§ 52 i 53 Z. 0. Š. premalo su opširni za riješenje tako zamašnog pitanja. Narod ne treba milostinje, već mu se mora dati prilika, da si može kupiti ono, što treba. Povratimo li se natrag našoj glavnoj temi, dolazimo na osnovi gornjih razmatranja do zaključka, da moderna država ima svoju najznačajniju osebinu u tome, što svakim danom vrši sve veću socijalnu funkciju u korist građana. Gospodarski liberalizam u svom mladenačkom optimizmu nije predviđao ovakovog razvoja prilika, te se borio protiv svake intervencije države u privredni život naroda. Tražio je od države samo to, da organizuje narodnu obuku, a prosvijetljeni će građani sami znati upravljati sobom i privređivati. Teorija najveće zemljišne rente, kao primjena općenitih načela liberalizma na šumarstvo, tražila je dosljedno istaknutim principima, da se u šumarstvu zavede gospodarstvo po načelima financijalnog privatnog gospodarstva. Odbijala je uplitanje države u gospodarenje sa privatnim šumama, a za državne je šume tražila, da se njima gospodari po istim načelima. Smatrala je državu u tom pogledu samo poduzetnikom, koji je obvezan, da se drži pravila poštene konkurencije sa ostalim poduzetnicima šumarske struke. Međutim se na temelju iskustava, koje nam je donio novi vijek, mora ustvrditi, da je državi kao poduzetniku ograničena sloboda akcije s obzirom na socijalne dužnosti, koje ima da vrši. Šume, koje se nalaze u posjedu države, nisu samo vrelo prihoda, već su još u većoj mjeri instrumenat, kojim država vrši svoje socijalne dužnosti. Iz šuma narod crpi dobra, koja neophodno treba za život, pa je zato čitav narod interesovan na tome, da se šume uzdrže, te da se njima gospodari pravilno, 671 |