DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 12/1932 str. 38     <-- 38 -->        PDF

Proširimo li ova razlaganja na općeniti slučaj sa v članova funkcije, vidimo,,
da novu formulu za mx treba korigirati na taj način, da umjesto mr treba uvrstiti
mr y w2 «. nv , umjesto ms treba uvrstiti ms ]lnx ns ni -nv i t. d.


Po uvrštenju ovih korekcija nova îormula prelazi u ispravnu staru
formulu.
Poslije ovih razlaganja i analiziranja same formule i njenog izvoda možemo
reći, da stari autori imaju pravo.


PRIMJEDBA NA PREDNJI ČLANAK.


Gosp. ing. Andrejev podvrgava primarni rezultat spomenute moje studije nepovoljnoj
kritici, nakon što ga je — sa potpunim neuspjehom — nepovoljno kritikovao
već g. prof. Abakumov (vidi ovu kritiku na str. 373—379 i moj odgovor na str. 379—382
Šum. Lista od 1930. god.). Moram priznati, da je kritika g. Andrejeva uspješnija od
one prve, ali ni ona još ne dokazuje, da je ranija (stara) formula za srednju pogrešku
najvjerojatnije vrijednosti jedne zbrojne funkcije ispravnija od moje. Među prigovorima
g. Andrejeva jedan je zaista opravdan, ali tek uslovno. To je prigovor, koji
se odnosi na slučaj, da se broj m približuje beskonačnosti (», — *oo). Stavi li se
međutim u dotičnoj mojoj formuli, koju g. Andrejev navodi pod (2), odnos


n. = n„ = . . = n , onda iz nje, kako sam to pokazao već u spomenutoj svojoj
1 2 v ´


studiji (vidi str. 273. Š. L. od 1930. g.), izlazi formula


a222


V
V
m´ _l_ m + m 4- + m-1


Tu sad nema one mogućnosti, koju g. Andrejev označuje kao manu moje prvobitne
formule, navedene u prednjem članku pod (2). Nasuprot stara formula, koju g.
Andrejev navodi pod (1), ima uvijek ii neizbježivo jednu veliku teoretičku manu, a to
je, da po njoj iznos mx može u izvjesnom ekstremnom slučaju da bude (teoretički)
čak beskonačno velik, dok bi baš u takovom slučaju trebao faktično da bude jednak
nuli (vidi o tom Š. L. od 1930: g., str. 381 i 382). A ova mana, kako se vidi, ne tereti
moju formulu (ni onu prvobitnu ni ovu iz nje izvedenu). Uza sve to ja ni ovoj dragoj
formuli ne pripisujem nikakovu apsolutnost, t. j . da od nje ne bi moglo biti bolje formule.
Već na str. 382. Š. L. od 1930. g. ja sam istaknuo, da »te formule nisu naravski
i ne mogu da budu posve točne, osim uz supoziciju v = oo ili . = ..." Ovo izlazi
već otud, što su one — jednako kao i ranija, u prednjem članku pod (1) navedena
formula — izvedene iz formule


,«2 = fl2 + jil2 -\- fl2 + + ft*


X r S t V


koja važi za srednju pogrešku pojedinog mjerenja cijele funkcije, a kojoj se
međutim za slučaj p = oo može također (kako to izlazi iz moga razmatranja na str.


381. i 382. Š. L. od 1930. g.) sasvim opravdano staviti isti prigovor kao i formuli navedenoj
u prednjem članku pod (1).
Moja formula — i ova druga, izvedena (uz uslov », = »2 = -. . = nv) iz one
prve — ne može dakle važiti kao apsolutno ispravna, ali je svakako u principu ispravnija
od stare, u prednjem članku pod (1) navedene formule. A ispravnija je zato, što
ona — kako to izlazi iz str. 381. i 382. Š. L. od 1930. g. — vodi računa o činjenici,
da se (sa povećanjem broja elemenata u zbrojnoj funkciji) skupnost svih pogrešaka
učinjenih pri izmjeri tih elemenata (u koliko su naravski svi oni izmjereni uz isti
stupanj točnosti, što se teoretički i traži) sve više približuje poznatom Gaussovom
zakonu o distribuciji pogrešaka po veličinama i predznacima. S obzirom na ovo približavanje
zahtjevima Qaussovog zakona morala bi, kod v = co, suma svih spome


724