DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1/1933 str. 79 <-- 79 --> PDF |
zahtjevima. Ima najveći broj tipova s vrlo mnogo vrsta biljaka; zapravj do danas nije potpuno ispitan. II. Iz onoga, što je bilo rečeno o Finskoj, izlazi, da se praktična upotreba tipova ondje savršeno pokazala; šta viš-e, već se uživila; o uzrocima toga bilo je već spomena; to je u prvom redu geografski položaj, s kojim je uvjetovan mali broj tipova; zatim dolaze gospodarske okolnosti i metode iskorišćavanja, kod kojih prvotni prirođeni tipovi ostaju očevidno jasni kao šumska vegetacijona udruženja i igraju time ulogu sigurnog vodiča. Izvjesna sloboda potrebna pri njihovoj upotrebi nije ondješiijim gospodarskim prilikama nikako na štetu. Pri aplikaciji te teorije u ostaloj Evropi potrebno je oprezno postupati i imati na umu, da neke pretpostavke, koje vrijede za Fenno-Skandiju, ne moraju i u nas vrijediti. Pita li se Konšel (Lesnicka prace 1928, 148), da li je Cajandrov sistem za naše šume zgodan, mora se odgovoriti, da samo dijelom; za Finsku vrijedi, da jest, alt u Srednjoj Evropi ostaje još previše mnogo napora, tako da je — strogo uzevši — bolje reći, da za nas nije zgodan. Teoretski je Cajandrovu nauku teško otresti. Hessclmanova predbacivanja Cajander je dosta lako pobio, uostalom izazivala su dojam, da Hessclmann nije mnogo htio ni da shvati tipove. Biće poteškoća u praktičnoj primjeni. Potrebno je uzeti u obzir, da s manjom geografskom širinom raste broj svih biljnih vrsta uopće; zatim usljed horizontalne i vertikalne razgranjenosti niču — na srazmjerno malim površinama — velike klimatske i zemljišne razlike, jednom riječi stojbina se difereacira mnogo više nego na sjeveru. Ondje svuda klima istog karaktera — istina primorska, ali surova s kratkom vegetacijonom dobom — svuda nizine, pijesci ili bare, vazdušna vlažnost jednaka (jezera i mora), dok su ovdje nizine, gore i planine, ravnice i strmi obronci, bare, pijesci, gline i loši, klima negdje vrlo mirna, na drugom mjestu opet surova, ali svuda, izuzevši visoke gorske partije, mnogo je povoljnija za rast biljaka, nego na sjeveru. Iz toga izlazi, da tipova ima valjda vrlo mnogo i to većinom onih srdenjih skupina — najboljih, ali najtežih za određivanje i ispitivanje. Osim toga naše su šume najvećim dijelom stoljećima umjetno odgajane i mnoga vrsta drveća bila je sa svojih prvobitnih (urođenih) stojbina već davno potlačena drugim umjetno zavedenim. S tim je u vezi uticaj gospodarskih metoda; te su bile često takve, da su prvobitno vegetacijono udruženje našili sastojina osjetno promijenile. Za Evropu nije moguće tako jednostavno usvojiti pretpostavku, koja opravdava značaj asocijacije drveća sa zemljišnom florom, to jest da ta (flora) ostaje ista i po otstranjenju sastojine. To vrijedi samo za Finsku, gdje su sastojine uopće od prirode rjeđe i razmaknutije (u krošnjama) i sastavljene samo od vretenastc omorike i laponskog bora, koji tako mnogo svjetlosti pušta na zemlju; gdje posijeku samo par stabala ili pri sječi ostave mnogo oplodnih stabala i gdje bi (sve i kada bi veliku plohu isjekli na golo) njihov vrlo »krotki« korov ostao u prosto neznatnim granicama, a uz to i iste one vrste, koje su već rasle pod starom sastojinom. Ali kod nas golosječama — iza kojih je slijedilo umjetno pomlađivanje — često na velikim plohama i stoljećima stalno provadanim, bile su sastojine često sve do sječe neprirodno gusto održavane i to tako gusto, da od časa, kada su se krošnjo srasle, do dobe zrelosti nije zapravo radi prevelike sjene pod njima moglo rasti ništa osim poneka mahovina. Sječom nastane prevelik i previše nagao preokret, sječina je najedamput puna jagoda, kupina, badalja, Senecio vulgaris, Verbascum, Epilobium i mnogobrojnih drugih, o kojima u okolnim sastojinama nema ni pomisli. Na velikim kalamitetnlm sječama pojavljivala se šta više (prelazno) flora potpuno stepskog karaktera. Iz tih okolnosti mora se vjerovati, da je uticaj sastojine na zemljišnu floru, očevidno protivno od sjevernjačkih prilika, većt nego to priznaje Cajander. 77 |