DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1/1933 str. 80 <-- 80 --> PDF |
Ovdje iskrsava pitanje, šta je dakle u nas zapravo tip i koje sastojinc treba smatrati kao tipične — s obzirom na to. da je sastojina, koja bi bila stvorena bez ljudskog miješanja, to jest koju bi mogli smatrati kao produkt jedino prirodnih stojbinskih faktora, neobično rijetka i našla bi se možda još jedino negdje u gorama. Šume, koje su pred stoljećima pokrivale našu domovinu, izgledale su drugačije nego današnje, naročito na pr. u Srednjoj Češkoj; to su sigurno bile mješovite šume, ali iz kojih su se vrsta drveća sastojale, u kom omjeru i kakvu je ulogu koja vrsta drveća igrala u sastojini, o tom imamo samo pretpostavke, u cjelini vrlo vjerojatne, ali nedovoljno tačne u pojedinostima, koje bi trebali za teoretsku rekonstrukciju naših prijašnjih tipova šuma. Osim toga to ne bi moglo biti ni ispravno. Sigurno se mnoga vrsta drveća, koja se samo pomoću čovjeka raširila preko svoje urođene granice, na nekim stojbinama sličnim njezinoj prvobitnoj tokom vjekova stvarno udomaćila i danas je tamo uistinu tipična. Ali takav konkretni slučaj nije moguće ustanoviti. Prema teoriji o stalnosti tipova trebale bi onakve sastojinc, kakve su tu nekada bile, vremenom opet nastati, kada bi se srcdnjeevropska šuma prepustila sama sebi, što je iluzorno sve i za slučaj, da se uzgojne metode vremenom potpuno prilagode prirodi. Dakle ne ostaje drugo, nego da prosuđujemo naše tipove prema današnjoj stvarnosti i prema analogiji s drugog mjesta. Iz svega ovoga ne slijedi, da se tipovi šuma ne pojavljuju u Srednjoj Evropi ili da Cajandrove teorije ovdje ne vrijede, nego samo toliko, da je ovdje mnogo tipova i da je njihovo određenje i ograničenje teže; ovdje ima tipova tačno u smislu Cajandrovom, samo što zadaju mnogo traženja. Usuđujem se tvrditi, da je njihovo ustanovljenje izvedivo i da ne če biti ni tako teško, kako bi iz ovih izlaganja moglo izgledati. Prema ovome, što danas već znamo o socijološkim svojstvima naših vrsta drveća i o njihovim zahtjevima na stojbinu, uistinu je moguće prema danoj stojbini prosuditi — da se time mnogo i ne udalji od stvarnosti — koja bi vrsta drveća ili koja smjesa drveća na njemu bila »doma«. Ma da su naše šume od osnutka umjetne, ipak svaki iskusniji šumar pozna u danom slučaju prema dobrom ili slabom rastu i izgledu stabala, prema tlu i konfiguraciji terena, da li je sastojina na svojoj stojbini; ako nije, onda često nekoliko drveta, makar i samo pojedinačno i slučajno umiješanih pokaže svojim svježim rastom, koja bi vrsta drveća ondje morala biti glavna. Istom ondje, gdje nema nikakvog takvog znaka, može se odlučiti prema nahođenju i to prosto prema današnjem znanju, svakako direktno na mjestu u šumi; tim bi se sigurno barem približili urođenom stanju. Prizemna se flora u šumi pojavljuje pogdjegdje i izvan sječina u starijim progaljcnim sastojinama; biće potrebno glavnu pažnju posvetiti mahovinama i lišajevima. Svuda, gdje raste šuma, našli bismo tipove. Amerika bi u tom smislu pružila najšire polje istraživanja, još zahvalnije od Evrope. Istočnokanadske omorikovc šume s primjesama jele odgovarale bi otprilike tipu Myrtillus; borove šume oko velikih jezera (P. strobus i resinosa) sigurno bi pružile nove tipove, isto kao i u Pensilvaniji (Tsuga canad. s primjesom javora i bukava) i u Rocky Mountains (jela Douglasijeva sa žutim borom ili arišem), a tek šume pacifičkog pobrcžja, to bi bile svjetski tip potpuno zaseban. Lisnate šume srednje oblasti sigurno pripadaju srednjoj skupini travastokorovitih i barovitih šuma. Opustošene šume Istoka sigurno če pri tom davati izvjesne poteškoće slične evropskim. Uostalom u američkom uređenju šuma riječ »type« nije nova, samo što se njime podrazumijeva sastojina karakterisana danim sastavom vrsta drveća bez obzira na prizemnu floru i na stojbinu. Ali pošto se pri tom radi o prirodnim šumama, eventualno o prašumama, to se pojmom »type« pravi očito nesvjestar, korak, da se istakne ista stvar, koju izražava tip finske šume. Kako jasne primjere tipova pružaju sibirske prašume, to navodi sam Cajander. Ako bi se u Srednjoj Evropi imala upotrijebiti nauka o tipovima i učiniti ono, 78 |