DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1933 str. 48 <-- 48 --> PDF |
čivaiia. Lugarsko je osoblje doduše podnosilo prijave, vlasti su presuđivale šumske štete, ali one radi siromaštva nisu od naroda nikada ubirane, a poslije ujedinjenja šumske su štete u više navrata oproštene. Od izgradnje ličke željeznice sjeklo se još više u tim šumama, jer je bilo omogućeno prodavati drva na sve strane. Posljedica ovakovog samovoljnog i nerazumnog goispodarenja u tim šumama kroz punih 70 godina jasna je i šume ličke imovne općine predočuJM danas ne samo bezvrijedne šikare, bliže naseljima, već i goli krš, a tek tu i tamO´ sto-ji po koji kompleks uSčuvanih šuma, koje su nepristupačne ili nisu još na dohvatu. Šume otočke i ogulinske imovne općine nisu doduše tako devastirane kao šume ličke imovne općine, ali su i one prekorednom sječom potpuno iscrpljene i zna´tan dio šumskih površina okupiran je po pravoužitnicima u poljoprivredue svrhe, a naročito kao gorske sjenokoše. Da su šume imovnih općina potpuno iscrpljene, nije nikakovo čudo. Dok su pravoužitnici s jedne strane daleko više sjekli drva za upravo- raskošnu potrošnju ogrjeva u sirovom (svježem) stanju na otvorenim ognjištima, a da ni za ogrijevno ni za građevno drvo nisu ništa plaćali u ime doprinosa za porez, namet, upravu, čuvanje i ine troškove, dotle je s druge strane uprava šuma bila prinuždena, da u svrhu nabave potrebnog novca za podmirenje spomenutih troškova iznosi velike količine stabala na prodaju. Uz takovo gosipodiarenje sa šumama imovnih općina uopće, a ovih u krškom području napose, moralo se doći do današnjeg pasivnog stanja. Što više, dalo se već unaprijed matematski točno ustanoviti, kada će ovo pasivno stanje nastupiti prekorednom sječom i to ne samo kod ovih (od iskona siromašnih) imovnih općina na´ kršu, već t kod druigrh, nekada hrastovim šumama vrlo bogatih imovnih općina. Ovo pasivno stanje imovnih općina (bez razlike) u Savskoj banovini predočuje nam težak problem- za riješenje pitanja njihovog daljnjeg opstanka. Uzme li se ovaj problem u razmatranje bilo s koje strane i riješavao se kako mu drago, u svakom slučaju ima se u šumama imovnih općina zavesti najveća štednja na ogrijevnom i građevnom- đrvetu i posvetiti najveća pažnja obnovi, uzgoju i čuvanju tih š-ura-a. U tu svrhu ra-orati će pravoužitnici davati radn-u snagu u -naravi i potrebne doprrnoise u novcu, jer mi znamo, da nema danas (niti je ikada bilo) posjeda i gospodarstva, koje bi -davalo samo prihode, a bez ikakovili troškova vlasnika ili bilo koga, kako je to do sada bivalo -kod imovnih -o-pćina. Da se naisiromašnijim imovnim općinamia pripomogne, bi´lo bi -pravednije riješenje, da pravoužitnici daju u naravi radnu snagu (kao o-dradu za šumske štete) za šum.sko-uzgojne radove, a država da -dade potrebne novčane doprinose, makar i djelo-mično, jer su imovne općine došle u ovo stanje pod upravom i nadzorom državne vlasti. Eventualno će država biti prisiljena-, da šume nekih imovnih općina preuzme potpuno u svoju upravu i na svoj trošak radi siromaštva nji-h-ovih pravoužitnika, barem tako dugo, dok se ove šume ne dovedu opet u normalno stanje i tako se spase -od piosvemašnje devastacije, a u općem interesu i radi ostalih blagodati, koije nam šume -daju. Nekoji misle, da bi se pitanje imovnih općina n-ajjednostavnije riješilo, kada bi se njihove šum-e razdijelile po upravnim ili -poreznim lopči-nama pravoužitnicima na uživanje i gospodarenje. Ovo bi bila najveća nesreća za šume imovnih općina, jer bi ih bez dvojbe stigla ista sudbina kao i današnje zemljišne zajednice u Krajini, t. j . u kratko vrijeme bile bi pretvorene u šikare, a zati-m u golij-et i krš sa svim kobnim posijedicam-a. Šumsko gospodarstvo je intenzivnije, što sačinjava veće vezane komplekse. Ono je i jeftinije, pa-k bi bilo skroz neopravdano i nerazumno, da diobom- stvorimo manje gospodarstvene komplekse šuma´ sa skupljim i ekstenzivnij-im gospodarstvom. Uvjeren sam., da nadležne vlasti ne će nikada dozvoliti, a pravoužitnici nika-da tražiti dio´bu šuma imovnih -općina, jer bi to značilo njihovo uništenje za uvijek i nenadoknadiv gubitak za njihove pravoužitnike i cijelokupni narod i -državu. 130 |