DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4/1933 str. 10 <-- 10 --> PDF |
da može da uspijeva u oceanskoj klimi, ipak mora u tom području (zbog jake konkurence bukve) da uzmakne i da granicu šuma prepusti bukvi, Zbog blizine mora, zbog utjecaja južnih vjetrova i visokih oborina imaju moru izložene strane i najviši predjeli Gorskog Kotara klimu više oceansku nego kontinentalnu, dok kopnu izložene strane i niži položaji, zbog utjecaja suhih sjevernih vjetrova i manjih oborina, imaju kontinentalniju klimu. Ova je činjenica za raspodjelu vegetacijskih zona u Gorskom Kotaru od velike važnosti, te spada među odlučne. Henrik Lundengardh u svom djelu »Klima und Boden« na str. 212 kaže: »Smreka izgleda izrazitije higrofilna. Onaje i u zatvorenim zonama prodrla prema jugu i bori se u srednjoj Švedsko] protiv bukve.« Ova je konstatacija, što se tiče higrofilnosti smreke, ^potpuno ispravna, a moguće i ona o prodiranju njezinom u Srednjoj Švedskoj protiv bukve, ali o prodiranju njezinom protiv bukve na jugu Evrope, u koliko se to odnosi na Gorski Kotar, ne može biti govora, jer je smreka ovdje potpuno uzmaknula pred jelom i bukvom, a uzmiče još i danas, o čemu će se kasnije detaljnije raspraviti. Opširnu je raspravu o rasprostranjenju smreke u Njemačkoj napisao A. D e n g 1 e r (Untersuchungen II. Die Horizontalverbreitung der Fichte). U njoj nastoji da nađe razjašnjenje prirodnom rasprostranjenju smreke i ujedno označuje graničnu liniju njenog horizontalnog rasprostranjenja u Evropi (s. 92 i 93). Pobija Kernerov u tvrdnju, da je gornja i polarna granica smreke određena godišnjom množinom topline, koja prilično točno odgovara izotermi od .6" C, pa kaže, da u Kemu i Arhangelsku u blizini Bijelog mora, gotovo jedan stupanj širine južnije nego što je sjeverna granica smreke, iznosi srednja godišnja temperatura samo 0*5" odnosno 0´3°, a u Koli na Einlandu čak — 05° C. Ako se pak uporedi tok godišnje izoterme u Finskoj i Rusiji sa sjevernom granicom smreke, to postaje jasno, da srednja godišnja temperatura ne može tu imati utjecaja, jer bi godišnje izoterme morale toj granici da budu bar približno paralelne. Tako isto ne stoji ova Kernerova tvrdnja niti za visinsku granicu, jer na pr. u Švajcarskoj na Gothardu granica je smreke tek kod 0´5°, a na Grimselu kod 04" izoterme (s. 94). I Purkyne-ov u tvrdnju, da smreka u mjesecu julu treba srednju temperaturu od najmanje + 10" C, u ljetu nikako veću od + 1875", a u zimi da ne podnosi niže od — 12´5° C, D e n g 1 e r poriče, jer na pr. u Kazanu u južnoj Rusiji srednja je temperatura mjeseca jula 19´6" C, dok prema Kepenu čitava južna granica smreke u Rusiji približno pada zajedno sa izotermom mjeseca jula od 20" C. Srednje temperature mjeseca januara u Arhangelsku, kao i u Kazanu iznose — 13 7° C, pa ni one ne mogu da imaju upliva na polarnu granicu smreke. Polarna se granica smreke doduše poklapa teoretski sa julskom izotermom od 10" C, ali u stvari, veli Dengler, kako po Kihlmanu znamo, polarna granica naših četinjača na dalekom sjeveru nije određena niskom ljetnom temperaturom, već što više sa opasnošću isušenja kod snažnih vjetrova za vrijeme hladne godišnje dobe, a još najviše kratkoćom vegetacijske periode. Nadalje Dengler, primjerom rasta smreke u Trieru, obara Purkyne-Willkommovu tvrdnju, da smreka svagdje za razvoj mladih iglica treba srednju sumu temperature od 372´5" C i da duljina dana kod nastupa ove faze razvoja iglica mora iznositi najmanje 14 sati (s. 96—98). 224 |