DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4/1933 str. 6 <-- 6 --> PDF |
suše naknađivala manjak oborina, to je vegetacija (pogotovo higrofilna) upućena isključivo na oborine, koje padnu za vrijeme četirimjesečnog vegetacionog perioda. I. PRIRODNI PRIDOLAZAK SMREKE U SASTOJINAMA GORSKOG KOTARA. Prirodne granice rasprostranjenja pojedinih biljnih vrsta i njihovih asocijacija nijesu slučajne, nego su posljedica prirodnih zakona. Rasprostranjenje biljnih vrsta i asocijacija uvjetovano je, kako je poznato, klimatskim zonama, koje se mijenjaju u vertikalnom smislu od morske površine do vrhunaca najviših brda, a u horizontalnom smislu od ekvatora prema polovima. Nepobitna je i utvrđena činjenica, da vertikalnim (visinskim) zonama, t. j . od podnožja prema vrhuncima brda, odgovaraju horizontalne zone (prema polovima). H. M a y r nazvao je te zone (na sjevernoj polutci) prema karakterističnim biljnim vrstama, koje u njima optimalno uspijevaju. Imena su im: Palmetum, Lauretum, Castanetum, Fagetum i P´icetum (Mayr : Waldbau 1909., str. 61—66). No promatramo li rasprostranjenje pojedinih biljnih vrsta u izvjesnim predjelima zemlje, to vidimo, da ima od ovog starog biljno-geografskog pravila (zbog utjecaja mnoštva ostalih ekoloških faktora) izvjesnih odstupanja. Pojedina biljna vrsta u svom rasprostranjenju nailazi i na faktore, koji nijesu ovisni neposredno o klimi (edafski faktori), ili pak mora da se bori s drugim biljnim vrstama, kojima stanište više pogoduje. Sve to priječi dotičnu vrst, da se unatoč pogodne joj klimatske zone ne može da raširi u dotičnom području. Područje rasprostranjenja smreke u Evropi leži pretežno u hladnijoj polovici velikog istočnog kontinentalnog bloka. Smreka se, izbjegavajući obale Atlanskog oceana na zapadu Evrope, prostire dalje na sjever, gdje u zajednici sa borom dopire do granica vegetacije, a isto tako i na alpskim brdima čini gornju granicu šumskog drveća, što potpuno odgovara napred spomenutim klimatskim zonama. O rasprostranjenju smreke na Balkanu kaže Bec k u svom djelu »Die Vegetationsverhaltnisse der illyrischen Lânder« (str. 337—346), da jele i smreke počinju na teritoriju Rijeke u nadmorskoj visini od 584 m., izbjegavaju obronke Velebita i Dinarskih planina, koji su položeni prema morskoj obali, ali već umjereno pridolaze na obroncima Troglava, Prologa i Komežnice, koji su nagnuti prema Livanjskom polju. Smreka se našla na jugu sve do sjevero-albans´kih brda. Dalje prema jugu smreka se ne širi. U Srbiji se našla smreka na sjevernoj strani brda Rtanj, nadalje na Golubinji planini i Staroj planini. Na sjeveru ide od Vrbovskog duž Kapele i Plješivice prema jugoistoku preko Bihaća na Grmeč-planinu, gdje se nalaze velike smrekove i jelove sastojine. Donja granica jele i smreke leži više, nego granica bukve. Za bosanske je planine ta granica 800 do 1100 m., dok je na Crnogorskim brdima 1200—1300 m, na Staroj planini u Srbiji 1300 m. Gornja granica jelove i smrekove šume leži više od bukove šume. Na najvećim visinama nalazi se smreka na crnogorskim i bosanskim brdima i tako se na Maglić- i Volujak-planini nalazi u visini od 1800 m. nad morem. Na južnoj strani Ljubičinc planine dolazi na visini od 1979 m., a na Durmitoru i Komu u visini od 2060 m. Ovi su Beckovi podaci, u koliko se odnose na planine u unutrašnjosti Balkana, vjerojatno ispravni. Ipak su previše općeniti, a da bi mogli pru 220 |