DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5/1933 str. 54     <-- 54 -->        PDF

Preborno gospodarenje u šumama na Kršu obično se opravdava time, što se
misli, da se jedino prebornim gospodarenjem može osigurati pomladak i očuvati tlo
od štetnih upliva insolacije, ablacije i korozije. Ovo međutim nije potpuno ispravno.
Prebornom sječom najbolje se čuva, pa i podiže produktivna snaga tla, ali prema
današnjem stanju nauke nije potpuno dokazano, u koliko je tlo bolje sačuvano, nego
polaganom i postepenom oplodnom sječom. Osiguranje pomladka i u vrlo nepovoljnim
prilikama (plitko tlo, južna ekspozicija) moguće je potpuno i kod oplodne sječe, ako
se ona ne vodi prenaglo. Preborno gospodarenje u šumama ovoga tipa iz ovih razloga
nije bezuvjetno potrebno. Do vrlo dobrih rezultata možemo doći i postepenom
polaganom oplodnom sječom, ako sječu na istoj površini vodimo kroz 10—20 godina,
kako se to danas općenito radi u naprednom gospodarstvu.


Uzgojni momenti, koji uplivaju na odabiranje načina gospodarenja (preborna ili
oplodna sječa) u literaturi su mnogo raspravljani. Ne ćemo se ovdje time dulje zabaviti,
tek napominjem, da to pitanje u nauci nije još riješeno, ma da se čini, da je
preborna sječa bliže naravi same šume, te da je u uzgojnom pogledu imamo smatrati
kao bolju. U konkretnom slučaju za šuma ove Direkcije mnogo su važniji ekonom ski,
momenti , koji imperativno nalažu preborno gospodarenje. To su momenti, koji
se odnose na podizanje prirasta i na potrajnost.


Podizanje prirasta. Šume su, kako je spomenuto, stare, neuređene preborne
šume, a u najvećem dijelu tipa prašume. Ove su šume danas bez prirasta, odnosno
prirast je paraliziran neprestanim propadanjem najstarijih stabala. Glavni cilj gospodarenja
uopće je podizanje prirasta. Da razmotrimo, kako se u tom pogledu odnosi
preborna sječa prema oplodnoj.


Oplodnom sječom u razmjerno kratko vrijeme posiječemo sva stabla sa jedne
površine. Sijeku se ne samo ona stabla, koja više ne prirašćuju odnosno imaju negativan
prirast, nego i ona stabla, koja su u naponu prirašćivanja. Poslije sječe dobivamo
mladu šumu sa vrlo malim prirastom. Od početka sječe, pa do nekog dovoljnog
prirasta proteče kojih 30—40 godina. Uz to dolazi još jedan momenat. Ne želimo li
grubo povrijediti princip potrajnosti, ne možemo sječu voditi na cijeloj površini. U
pravilu prvih 20 godina smjeli bismo posjeći ´/«—V« površine. Ostalo ostaje i dalje
prestara šuma bez prirasta, i to još dug niz godina.


Prebornom sječom vadimo u prvom redu stabla sa negativnim prirastom, sa
vrlo malim ili kvalitativno lošim prirastom. Ostaju stabla, koja su sposobna za potpuno
prirašćivanje. Taj se prirast očituje u jednoj sječini već za 4—5 godina. Odaberemo
li kraću ophodiTicu, na pr. 10 godina, to ćemo na cijeloj površini Direkcije postignuti
potpun prirast u roku od 14—15 godina.


Potrajnost. Potrajnost u užem smislu u prijašnja vremena bila je regulom, koja
se nije smjela prekoračiti ni za volju teških materijalnih žrtava. Danas, u doba jeftinih
i brzih prometnih sredstava, zahtjev za potrajnošću u užem smislu nema tolike važnosti.
Šta više, stvorilo se vjerovanje, da je takav zahtjev potpuno nesavremen, dapače
štetan i uvijek vezan sa materijalnim žrtvama. To nije tačno. Potrajnost je i
danas ideal, za kojim treba da težimo. Svi razlozi, koji su svojedobno postojali za
strogu potrajnost, postoje i danas. Tek oni nemaju toliku težinu kao nekada i radi
njih ne ćemo činiti velikih materijalnih žrtava u tom obliku, da stare šume još dug
niz godina držimo na pariju. Prebornim gospodarenjem najbolje se osigurava potrajnost.
Doduše kod sadanjeg stanja naših prestarih šuma vadiće se u prvom periodu
rada veća masa nego u kasnijim periodima. To je posljedica sadanje velike drvne
zalihe. Ta nejednakost u prihodima izjednačuje se time, što je onaj dio mase, koji
se kod prvog prebora vadi, kvalitativno manje vrijedan, jer se sastoji većinom od
prestarih stabala.


34 0