DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 5/1933 str. 54 <-- 54 --> PDF |
Preborno gospodarenje u šumama na Kršu obično se opravdava time, što se misli, da se jedino prebornim gospodarenjem može osigurati pomladak i očuvati tlo od štetnih upliva insolacije, ablacije i korozije. Ovo međutim nije potpuno ispravno. Prebornom sječom najbolje se čuva, pa i podiže produktivna snaga tla, ali prema današnjem stanju nauke nije potpuno dokazano, u koliko je tlo bolje sačuvano, nego polaganom i postepenom oplodnom sječom. Osiguranje pomladka i u vrlo nepovoljnim prilikama (plitko tlo, južna ekspozicija) moguće je potpuno i kod oplodne sječe, ako se ona ne vodi prenaglo. Preborno gospodarenje u šumama ovoga tipa iz ovih razloga nije bezuvjetno potrebno. Do vrlo dobrih rezultata možemo doći i postepenom polaganom oplodnom sječom, ako sječu na istoj površini vodimo kroz 10—20 godina, kako se to danas općenito radi u naprednom gospodarstvu. Uzgojni momenti, koji uplivaju na odabiranje načina gospodarenja (preborna ili oplodna sječa) u literaturi su mnogo raspravljani. Ne ćemo se ovdje time dulje zabaviti, tek napominjem, da to pitanje u nauci nije još riješeno, ma da se čini, da je preborna sječa bliže naravi same šume, te da je u uzgojnom pogledu imamo smatrati kao bolju. U konkretnom slučaju za šuma ove Direkcije mnogo su važniji ekonom ski, momenti , koji imperativno nalažu preborno gospodarenje. To su momenti, koji se odnose na podizanje prirasta i na potrajnost. Podizanje prirasta. Šume su, kako je spomenuto, stare, neuređene preborne šume, a u najvećem dijelu tipa prašume. Ove su šume danas bez prirasta, odnosno prirast je paraliziran neprestanim propadanjem najstarijih stabala. Glavni cilj gospodarenja uopće je podizanje prirasta. Da razmotrimo, kako se u tom pogledu odnosi preborna sječa prema oplodnoj. Oplodnom sječom u razmjerno kratko vrijeme posiječemo sva stabla sa jedne površine. Sijeku se ne samo ona stabla, koja više ne prirašćuju odnosno imaju negativan prirast, nego i ona stabla, koja su u naponu prirašćivanja. Poslije sječe dobivamo mladu šumu sa vrlo malim prirastom. Od početka sječe, pa do nekog dovoljnog prirasta proteče kojih 30—40 godina. Uz to dolazi još jedan momenat. Ne želimo li grubo povrijediti princip potrajnosti, ne možemo sječu voditi na cijeloj površini. U pravilu prvih 20 godina smjeli bismo posjeći ´/«—V« površine. Ostalo ostaje i dalje prestara šuma bez prirasta, i to još dug niz godina. Prebornom sječom vadimo u prvom redu stabla sa negativnim prirastom, sa vrlo malim ili kvalitativno lošim prirastom. Ostaju stabla, koja su sposobna za potpuno prirašćivanje. Taj se prirast očituje u jednoj sječini već za 4—5 godina. Odaberemo li kraću ophodiTicu, na pr. 10 godina, to ćemo na cijeloj površini Direkcije postignuti potpun prirast u roku od 14—15 godina. Potrajnost. Potrajnost u užem smislu u prijašnja vremena bila je regulom, koja se nije smjela prekoračiti ni za volju teških materijalnih žrtava. Danas, u doba jeftinih i brzih prometnih sredstava, zahtjev za potrajnošću u užem smislu nema tolike važnosti. Šta više, stvorilo se vjerovanje, da je takav zahtjev potpuno nesavremen, dapače štetan i uvijek vezan sa materijalnim žrtvama. To nije tačno. Potrajnost je i danas ideal, za kojim treba da težimo. Svi razlozi, koji su svojedobno postojali za strogu potrajnost, postoje i danas. Tek oni nemaju toliku težinu kao nekada i radi njih ne ćemo činiti velikih materijalnih žrtava u tom obliku, da stare šume još dug niz godina držimo na pariju. Prebornim gospodarenjem najbolje se osigurava potrajnost. Doduše kod sadanjeg stanja naših prestarih šuma vadiće se u prvom periodu rada veća masa nego u kasnijim periodima. To je posljedica sadanje velike drvne zalihe. Ta nejednakost u prihodima izjednačuje se time, što je onaj dio mase, koji se kod prvog prebora vadi, kvalitativno manje vrijedan, jer se sastoji većinom od prestarih stabala. 34 0 |