DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6/1933 str. 10 <-- 10 --> PDF |
ljüje siva ilovača. U močvarama sa bujnom vegetacijom znalo je biti još više humusa. Procenat se humusa kretao između 0—20%. Kod šumskoga se tla, koje nije bilo pod vodom, na površini stvarao iz organskih materija — drveća, trava, mahovine, životinja — organski dio, koji je za vrijeme mokroga perioda (u zimi i proljeću) bio ispiran vodom, odnosno soli rastvarane i nošene u doljnji dio. Rastopine ovih soli sa česticama tla iz zemlje stvarale su i izlučivale posebne spojeve. Voda na svome putu prema dolje nosila je i peptizirane koloide, dok nije došla do akumulacionoga slanoga sloja (gdje se taloži, natrpava). Pošto si je voda ovdje dovoljno soli rastopila, koloidi su odmah koagulirali i taložili se. Za vrijeme ljetnoga suhoga perioda voda ide natrag na površinu putem žilja i kapilara i ostali koloidi u pomanjkanju vlage dehidratizacijom koaguliraju i talože se u porama. Prema ovome imamo kod ovakove vrsti tla tri visine ili sloja: prvi, koji se ispira, izlužuje; drugi, koji slaže; i treći, osnovni ili temeljni sloj (Ortstein). Alfeld je bio bujan florom i klima je bila humidna. Cim su se počele šume krčiti, zemljište čistiti, maknuta je prirodna zaštita zemljišta i otvoren je put vjetrovima. Na ovo je dolazilo sada odvodnjavanje ne samo gornjega, nego i doljnjega dijela tla, tako da se utjecaju čovječjem ima pripisati isušivanje ovakovoga zemljišta i nastajanje slanica. Odvodnjavanjem su uklonjene i sve bare i jezera, koja su isparivanjem svoje vode zasićavala zrak vodenim parama, pa se tada mogla stvarati i rosa. Isušivanjem su postigli to, da su se od isušenih dijelova stvorile slanice i da je zasićenost zraka vodenim parama vrlo mala, jer se više ni rosa ne može stvarati. Zadruge su se trebale osnivati za regulaciju unutarnjih voda, dakle za odvodnjavanje i navodnjavanje, a ne samo za odvodnjavanje. Tlo se uslijed rđavih uticaja kroz duže vremena toliko osuši i pogorša, da se u stanovitoj dubini stvara jedan nepropustan, zasićen i zaivoren tvrdi sloj, koji ne dozvoljava cirkulaciju vode ni zračenje. Što je tlo suvlje, to su i ova svojstva gora. Kod normalnoga tla cirkulira voda u čitavoj potrebnoj dubini, dakle i ondje, gdje je smješteno korijenje, koje tu vlagu treba za rast bilja. Kod ilovastih je slanica to sasvim drukčije. Ono malo vlage, što ga zemlja dobije u zimi i proljeću, može samo da dospije do naprijed navedenoga sloja, koji se redovito nalazi na donjem dijelu humoznoga sloja. Donji sloj zemlje, koji sadrži više vode, nalazi se dublje od ovoga, obično na 2—6 m dubljine, ponekad i mnogo duolje, ali radi nepropusnosti gornjega (višega) sloja, kad vode nestane u ...gornjemu sloju, ne može da dopre u gornje slojeve. Dakle cirkulacija je vode sasvim spriječena. Oranicu u donjemu dijelu tla, dokle može dospijevati vlaga i gdje tlo ostane suho, pokazuje 6—8 cm debeli, kao rđa smeđi sloj. Boju rđe dobije taj sloj oksidacijom željeznih spojeva, čim dođu u dodir sa zrakom. Ispod ovoga sloja je sivi sloj, koji pokazuje, da je željezo ostalo u pomanjkanju oksigena u obliku oksidul-soli. Proljetni je sloj vode viši od jesenjega za 1—2´5 m. Ako se korijenje biljki, koje uspijevaju na takovim slanicama, nalazi u gornjemu sloju, tada one mogu da vegetiraju u proljeće, dok još ima u tlu vlage. Čim te vlage nastupom ljetnih suša nestane, biljke se osuše. Drugim riječima, biljke s plitkim žiljem u gornjem dijelu slanica mogu samo onda dobro uspijevati, ako ranije cvatu i sazrijevaju prije 364 |