DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6/1933 str. 3 <-- 3 --> PDF |
............ .... 57. .... 1933. Ing. T. ŠPANOVIĆ (APATIN): SLANICE I UZGOJ ŠUMA NA NJIMA (TERRES SALINES ET LEUR REBOISEMENT) I.) Biologija slanica. U zadnjim decenijima prošloga i početkom ovoga stoljeća počeli su se i agronomi i geolozi baviti ispitivanjem t. zv. slanih zemljišta. Sa intenzivnošću poljoprivrede, većom napučenosti i pojavljivanjem sve više slanih zemljišta i nauka o kultivaciji i poboljšanju slanih zemljišta mnogo je napredovala zadnjih decenija. I ako pedološka ispitivanja slanih zemljišta nijesu svagdje i u svima pogledima provedena, iako još uvijek ima pojava, koje nijesu sasvim jasne i rastumačene, to je ipak nauka najveći dio toga već rasvijetlila i time nam´ dala putokaz za poboljšanje takovoga zemljišta. U Americi je posvećena velika pažnja izučavanju slanih zemljišta zbog velikih površina, koje ona zapremaju. Mađari su u zadnje vrijeme u tome pogledu razvili radi male preostale površine svoje zemlje i poradi velikih kompleksa slanica vrlo veliku djelatnost. Kako naše slanice ili slatine u Dunavskoj Banovini čine sa mađarskima jednu cjelinu, to ćemo u glavnome govoriti o slanicama u Alfeldu, odnosno o slanicama u Vojvodini. I drugi krajevi naše zemlje, !kao pojedina mjesta u Slavoniji i Južnoj Srbiji (Ovce polje), pokazuju uslijed suhe klime, nedostatnih oborina, suvišnoga odvodnjavanja i uništavanja šuma (kao prirodne zaštite od suvišnoga isparivanja) mjestimično karakter slanih zemljišta. Da bi se na vrijeme moglo spriječiti daljnje kvarenje takovoga zemljišta i pokvarene površine popraviti, potrebno je biti na čistu sa svojstvima slanih zemljišta i sa svim onim faktorima, koji tu igrajti važnu ulogu. Ne samo u interesu poboljšanja poljoprivrede, nego i u interesu poboljšanja intenzivnosti šumskoga gospodarstva potrebno je upoznati se sa naukom o slanim zemljištima, jer slanice u Vojvodini zauzimaju dosta velik dio šumskoga zemljišta. Kako livade i pašnjaci zapremaju baš najveći dio slanica, kako su pašnjaci i njihovo poboljšanje u vezi ne samo sa poljoprivrednim, nego i sa šumskim gospodarenjem, to je i u interesu upoznavanja melioracije pašnjaka i podizanja stočarstva nužno o njima govoriti. Popravljanjem slanica popravlja se i klima, a s njome ne samo blagostanje, nego i zdravlje ljudi i životinja. Mogućnost i način uzgoja drveća u vrlo je tijesnoj vezi sa uzgojem voćaka, drvoreda na ulicama i međama, dakle i sa voćarstvom i poljo 357 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1933 str. 4 <-- 4 --> PDF |
privredom, pa zato nećemo govoriti samo o podizanju šume ili zašumljivanju ovakovih zemljišta, nego i nešto o uzgoju voćaka na slanicama. Da bi se mogao razumjeti način uzgoja drveća na slanicama, potrebno je u kratkim crtama kazati, što su to slanice, kakova su im svojstva, kako nastaju i kako se poboljšavaju. T r e i t z Peter , mađarski agrogeolog kaže za slanice (u svom djelu »A sos es szikes talajok természetrajza«) otprilike ovo: Slanim zemljištem nazivamo ono tlo, u kojemu su u vrlo velikoj količini nagomilane razne vrste soli, koje se u tlu za suvoga vremena kristaliziraju. Jezera i bare na ovakovom zemljištu uvijek su slane, bunari i izvori često. Slana zemljišta označuje uvijek halofitna flora, t. j . biljke, koje podnose sol. Najčešće raslinstvo na slanicama jesu trave, zatim neke vrste grmlja i nekoliko vrsta drveća. Najlošiji dijelovi slanica nijesu m s čim obrasli. Soli nagomilane u slanom tlu raznovrsne su, kao i proporcija smjese ; one se nalaze u raznim dubinama tla, u raznim količinama i u raznoj koncentraciji, od čega dolazi, da ni svojstva slanih zemljišta nijesu svagdje jednaka, pa je prema tome i njihovo popravljanje različito. Slana zemljišta nalazimo u Evropi u Francuskoj, Španjolskoj, oko Crnoga mora, Kaspijskoga jezera, u Rusiji, Rumuniji, Mađarskoj, Jugoslaviji. U Africi uz obale Sredozemnoga mora i u srednjem dijelu kontinenta: u Sahari, Kalahari, Libiji, Arabiji i oko delte Nila. U Aziji: u pustinji Gobi, u Kini, u Maloj Aziji, Siriji, Palestini, Mezopotamiji, Perziji i u Indiji. U Americi: u Kolorado-prerijama, u Čilama i u Peru-u. U Australiji zauzimaju slana zemljišta srednji dio kontinenta. Slana zemljišta ili slanice nastaju uticajem klime, ekshalacijom plinova (uslijed geološkoga tektonskoga pokretanja pojedinih dijelova zemlje) i biološkim uticajem, stvaranjem izvjesnih bakterija. Sva slana zemljišta imaju suhu, aridnu klimu. Karakteristika aridne klime jest oporost, velike razlike i nagli prelazi u temperaturi (stepska, prerijska i ovoj slične klime). Svjetlo je jako intenzivno. Temperatura zraka po ljeti je vrlo visoka, za 13—20° C viša nego u šumskim predjelima iste geografske širine. Naprotiv je temperatura zraka u zimi vrlo niska, mnogo niža nego u šumskim predjelima iste geografske širine. Prelaz iz zime u ljeto i iz ljeta u zimu vrlo je nagao. Oborine su vrlo slabe, a usto vrlo različite i nejednako podijeljene po godišnjim dobama. U proljeću i ukasnoj jeseni pada prilično oborina, dok u ljetu vrlo malo ili skoro ništa. Prvi period nazivamo mokrim ili kišnim, a drugi suhim. U mokrom periodu pada ..2—6% puta više oborina u jednom mjesecu, nego u suhom periodu. Isparivanje vlage jako je veliko, osobito u ljetu, kad je temperatura visoka, a zasićenost zraka sa vodenim parama slaba. Dalja karakteristika aridne klime jesu suhi vjetrovi i zračne struje, koje donose sobom prah i u njemu razne soli i sile tlo i zrak na jako izdavanje vlage. Dakle kod aridne klime isparivanje ne mogu da nadoknade oborineprema tome voda se i ne može pravilno i normalno da upije u tlo, nego se to upijanje u izvjesno doba prekine. Zračne struje, koje vode porijeklo sa morskih površina, mogu biti vlažne. One donose sa vodenim parama u obliku kiše, snijega i rose izvjesne, redovito morske, soli. Naprotiv kontinentalne zračne struje vrlo su suhe, nastaju redovito negdje u pustinjama i donose vrlo mnogo praha sa sobom. Prah potječe sa pustinja, iz polja i iz vulkanskih kratera. Ovaj 358 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1933 str. 5 <-- 5 --> PDF |
prah donesu zračne struje u hladnije predjele, gdje lebdi u zraku, te sa oborinama dospije na zemlju. On zna više puta pasti ujedarsd u velikim količinama. Ako se uzme u obzir vrijeme od početka formacije današnje strukture naše zemlje, biti će nam razumljivo, kako su se mogle soli na pojedinim mjestima nagomilati. Taj je prah po kemijskom sastavu isti kao i soli, koje se nalaze na slanim zemljištima. Količina donesenog praha različita je, a može se po 1 ha kretati između 300—1000 kg godišnje. U zonama sa dovoljno oborina, sa jednako podijeljenim oborinama, gdje nema velikih opreka u temperaturi, dakle sa humidnom klimom, ne nastaju slana zemljišta iz razloga, jer ima dovoljno vlage za lako i pravilno rastapanje soli, za nošenje tih soli u donje dijelove, odnosno za ispiranje soli. Naprotiv u zonama sa malo i nejednakim oborinama ili kod aridne klime soli se ne mogu ispirati iz tla, nego se poradi klimatskih uzroka nagomilaju u velikoj količini u gornjim dijelovima tla. Da se pojedina slana zemljišta nalaze u zasebnim i malim površinama (oazama ili lišajevima), a ne u jednoj suvisloj većoj površini, razlog je skupni uticaj klime i geološki uticaj. Usljed pomjeravanja kore zemlje nastaju (osobito u nizinama) pukotine, na koje izlaze plinovi. Voda u zemlji, kada plinovi do nje dođu, upija ove i dobiva karakter kiseline, koja na svome putu soli rastapa i donosi ih na površinu zemlje. Zato se u predjelima sa slanim zemljištima nalaze vrlo često slani topli izvori. Najviše dolaze na površinu soli ugljične, solne i sumporne kiseline. Soli na slanicama po svome porijeklu mogu biti morskoga i kontinentalnoga porijekla. Morskoga je porijekla kuhinjska sol, magnezijev klorid, gorka sol, jodne i bromne soli. Kontinentalnoga je porijekla kalcijev i magnezijev karbonat, razni silikati sa aluminijem i alkalijima. Soli nastale geološkim utjecajem (ekshalacijom plinova) jesu kloridi, sulfati, karbonati (soda), zatim fosfati i ponešto soli borne kiseline, bromne i jodne soli. U slanom tlu ima osim pomenutih soli i dosta nitrata nastalih dje lovanjem bakterija, koje nitrificiraju, a osobito ima amonijeva nitrata ili salitre. Ova se na nekim mjestima stvara tek u neznatnim količinama, dok na drugim mjestima, kao u pustinjama, u tako velikim količinama, da se pokazuje na površini zemlje i skuplja u razne svrhe. Neki zato krivo nazivaju slana zemljišta (po salitri) salitrenim zemljištima, i ako je to samo jedan tip slanoga zemljišta. Slana se zemljišta i po tome razlikuju, da li su u blizini mora ili su na kontinentu, zatim da li su u tropskom, subtropskom ili umjerenom po jasu. Primorska slana zemljišta stvaraju se u tropskom i subtropskom pojasu pod utjecajem aridne klime. Sastav soli je isti kao i soli iz mora; u glavnom su to sulfati i kloridi. Kontinentalna slana zemljišta nalaze se u tropskom i umjerenom pojasu. U tropskom pojasu su slana zemljišta raznih pustinja. Ovdje ima mnogo salitre, kuhinjske soli, gipsa i mirabilita, dok drugih soli u manjim količinama. Tu nema nigdje vegetacije (zbog velike količine soli) ni slanih jezera (radi jakoga isparivanja). U sub tropskom i umjerenom pojasu (sa toplijom klimom i zimom) na slanim su zemljištima gornji slojevi slani i soli su skoro iste kao i u tropskom pojasu, samo ih ima u manjoj količini. Imaju u sebi i sode i one se pojav ljuju i na površini. Imaju sposobnost nitrifikacije. Ovdje se nalaze i slana jezera s ponešto vegetacije. U umjerenom pojasu (sa hladnom klimom i zimom) ima mnogo sode (zato se i zovu sodina tla), dosta kuhinjske soli, 359 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1933 str. 6 <-- 6 --> PDF |
karbonata i sulfata (natrijev, kalcijev karbonat, magnezijcv sulfat, kalciiev sulfat) i drugih soli u manjim količinama. U jezerima ima mnogo ili sode ili glauberove soli (Na2 CO« ili Na2 S04). Ispiranje je u slanim zemljištima umjerenoga pojasa sa hladnom zimom nepotpuno, jer zimska i proljetna voda ispire soli i otprema ih sa površine u stanovitu dubinu (u drugi sloj) i tamo taloži, dok gornji sloj ostane neslan, jer ispiranje nastupom ljetne suše i naglim isparivanjem usljed velike topline, vjetrova i zračnih struja prestane. Soli se samo onda mogu pojaviti na površini (cvatu), ako je neki dio bio pod vodom ili je bio polijevan i naglo se osušio, jer se soli onda iskristaliziraju na površini. Slana se zemljišta u našem umjerenom pojasu dijele i prema vrsti tla: da li su na ilovači ili na pijesku. Ilovaste slanice uslijed uticaja sode izgube poroznost, jako su kompaktne i nemaju nikakove cirkulacije ni vode ni zraka; kad se osuše, raspucaju se. Kako je uvijek soda najgornja i kako sulfati i hloridi uslijed gubljenja kapilarnosti ne mogu doći na površinu, to ilovaste slanice nemaju nikada soli na površini. Sloj sa solima nalazi se u dubini od 60—130 cm. Na pjeskovitom tlu u udolicama i uvalicama nastalim uslijed nošenja pijeska vjetrom i vodom soli se spiraju i ovdje skupljaju, te na takovim zemljištima nakon nagloga isparivanja jezera i bara ostaje soda i na površini. Najvažniju ulogu kod rđavih svojstava slanih zemljišta igraju koloidi ili rastvorene čestice raznih rudača i organskih tvari, koje se nalaze u tlu. Koloidi imaju svojstvo, da ne difuziraju (tekućine ostanu svaka za sebe), ne dializiraju (prolaze kroz zidove pergamenta ili mjehura i tekućina postaje jednaka), dadu se disperzirati (mehaničko i molekularno dijeljenje). Ova svojstva nijesu kod sviju koloida jednaka nego čine neki prelaz od kristala ka koloidima. Suspenzijom nazivamo takovo disperziono stanje, kad je kruto tijelo dijeljeno u tekućini, a emulsijom, kada ie tekućina dijeljena u tekućini. Iz tekućina pomiješanih sa koloidnim tvarima i kristalnim solima izlučuju se ili ´koaguliraju koloidi. Koagulacija može biti i usljed dehidratizacije ili oduzimanja vode. Peptizacijom nazivamo rastvaranje koloida. Koloidi u koaguliranom stanju čine tlo propusnim za vodu, za zrak i za žilje; u peptiziranom stanju zatvaraju sve pore. Ako u tlu ima soli ili koloida, !koji priječe koagulaciju (kao na slanicama), t. j . da koloidi ne budu ni kemijski vezani ni mehanički izlučeni, nego rastvoreni, peptizirani, tlo ostaje neplodno. Koagulirani oblik koloida nazivamo gel, a peptizirani sol. Ako se koloidi poslije koagulacije i sušenja opet mogu dovesti u disperziono stanje, onda se zovu reverzibilni, a ako ne mogu, onda ireverzibilni (dakle vezani). Ako su koloidi ireverzibilni, onda nabubre u vodi i mogu da vežu hranive soli, ne rastvaraju se niti zatvaraju pore. Reverzibilni koloidi u tlu u proljeće hidratiziraju, stvaraju emulziju i zatvore pore. Ako se takovi koloidi osuše, stvaraju tvrdi i vezani sloj. Da bi tlo ostalo plodno i dobro, potrebno je, da od koaguliranih koloida jedan velik dio ostane ireverzibilan. M.ehanička sorbcija koloida je svojstvo, kada koloidi mogu da prime stanovitu boju ili stanovite tvari. Kemijska sorbcija, kada koloidi vežu stanovite soli i sačuvaju od ispiranja vode. Rudače i kamenje kod svoga rastvaranja daju baze i kiseline, koje se ponovno spajaju i daju nove spojeve, ali sada u drugom razmjeru i od toga nastaju razni stadiji i svojstva tla. Nauka o tim procesima naziva 360 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1933 str. 7 <-- 7 --> PDF |
se koioidna kemija. Najrđavije je baš svojstvo ilovastih slanica, da imaju puno nevezanih koloida. Ovo se stanje mora popraviti dodavanjem toliko baza tlu (na pr. .. . GOs), koliko je potrebno za održanje koagulacije koloida, da bi tlo ostalo rastresito, porozno i plodno i da bi pružilo sve preduslove biljki za razvitak. Soli u slanicama našega umjerenoga pojasa mogu se u glavnom podijeliti na 3 grupe: 1.) soli, koje imaju sposobnost, da ispiraju, kao natrijev karbonat, natrijev bikarbonat, amonijev karbonat, alkalijske koloidne soli (kalij, natrij i amonij) sa kremičnim i aluminijevim hidratima; 2.) neutralne soli, alkalijski hloridi, sulfati i nitrati; 3.) neutralne soli, rastvorene sa ugljičnom kiselinom daju kalcijev, magnezijev i željezni karbonat, odnosno mješavinu ovih. Soli sa svojstvom izluživanja ili ispiranja, osobito amonijev i natrijev karbonat djeluju tako, da peptiziraju koloidne sastavke u tlu. Vlaga u zemlji pod utjecajem ovih soli dovodi reverzibilne koloide tla u disperziono stanje, naročito humus i kremičnu kiselinu, zatvori pore u tlu i ukine transpiraciju vode i zraka, te lijepi i veže sastavne dijelove tla. Za vrijeme suše pojedini se gornji dijelovi osuše, otvrdnu, stvaraju kompaktnu koru i raspucaju. Peptizacija može biti u tako velikoj mjeri, da nastane rijetko žitko blato, koje se pri jakoj suši na površini osuši, ali ispod toga se još dugo nalazi blato. Na ovakovim dijelovima razumije se ne mogu biline uspijevati. Neutralne su soli na slanicama kalijev, natrijev i kalcijev nitrat, natrijev, kalcijev i magnezijev hlorid, natrijev sulfat (glauberova sol), kalcijev sulfat (gips), magnezijev sulfat (gorka sol), čim je više ovakovih neutralnih soli u nekom tlu, to te soli više koaguliraju koloide tla i daju tlu poroznost. Ovaj utjecaj međutim ne traje dugo, nego samo dotle. dok ima toliko neutralnih soli, da ovo stanje mogu održati; inače, čim su druge soli u preimućstvu ili ako pod kakovim utjecajem koloidi disperziraju, tlo postaje opet nepropusno. Ovakovo se zemljište također stvrdne. Kod ilovastog slanog tla baš je to rđava strana, da u gornjemu dijelu nema dovoljno soli, da bi koloidi tla mogli biti u koaguliranom stanju. Dok se kod primorskih slanica popravlja tlo odstranjivanjem neutralnih soli, kojih ima suviše, dotle kod kontinentalnih slanica neplodnost nastaje uslijed premalo neutralnih soli u sloju humusa. Treća grupa su karbonati, u glavnom kalcijev i magnezijev karbonat, koji su nastali pod utjecajem ugljične kiseline iz klorida i sulfata. Pomenuti karbonati, u koliko ih ima dosta u tlu, drže koloide u koaguli ranom stanju i daju tlu poroznost, pa se i upotrebljavaju za popravljanje slanica. Naše slanice, slatine, prema izloženome možemo podijeliti: 1. na salitrena tla, gdje se događa proces nitrifikacije ; 2. na sodina tla, koja imaju dosta sode i ta se pojavljuje na površini; 3. na slatine, koje uz sodu u donjemu dijelu tla imaju puno neutralnih soli, ali se soda ne pojavljuje na površini. Salitrena su tla ona, kod kojih se na površini pojavljuje salitra u kristalnom obliku. Danas se nalaze samo u malim površinama na stijenama jama na pjeskovitom zemljištu. Dok još zemljišta nijesu bila jakim odvodnjavanjem i spuštanjem nivoa vode osušena, stvaralo se dosta salitre. Danas nastaje salitra nitrifikacijom uz pomoć nitro-i nitrosomonasbakterija, koje stvaraju dušičnu i nitritnu kiselinu i dalje nitrate i nitrite. 361 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1933 str. 8 <-- 8 --> PDF |
Pod utjecajem drugih mikroorganizama, gljiva i bakterija sa dosta vode,, a bez pristupa zraka nastaje redukcija, odnosno denitrifikacija, iz nitrata nitriti. Salitru, koja se prije pojavljivala na površini, skupljali su i upotrebljavali za razne svrhe. Kod nas se nalaze sajitrena zemljišta oko Tise, oko Kanjiže. Čoke, Ade iza Velikoga Bečkereka, oko Elemira, Beodre, Alibunara i oko Titela. Sol se pokazuje na obalama močvara. Prije prelaza na opis sodinih slanica spomenuti ćemo, da se soda u prirodi stvara: 1.) Rastvaranjem natrijevih silikata sa ugljičnom kiselinom. 2.) Rastvaranjem kuhinjske soli kod visoke temperature sa vodom i spajanjem natrija sa ugljičnom kiselinom. 3.) Spajanjem rastvorina glauberove soli (Nas SOt) sa vapnencem (.....) uz slobodnu ugljičnu kiselinu. 4.) Iz organskih rastvorina, u kojima ima natrijevih soli i plinova iz zemlje, koji sadrže sumporni hidrogen, stvaraju se natriievi sulfidi. Natrijev sulfid i željezni karbonat rastvaraju se, te daju Na2 C03 ili sodu i željezni sulfid. 5.) Iz amonijeva karbonata i kuhinjske soli ili glauberove soli stvara se soda i amonijev karbonat, odnosno sulfat. Jedan vrlo mali dio sodinih slanica izlučivao je, pa još i danas izlučuje na površinama sodu, a ponešto i drugih soli. To su mjesta pod vodom, koja se preko ljeta osuše, a u glavnom zapremaju pjeskovite dijelove. Ovakova mjesta, koja produciraju sodu, redovito su nastala ekshalacijom plinova i upadanjem pojedinih dijelova zemlje. Ove udubine sakupljaju vodu za vrijeme mokroga perioda (kad ima oborina) i tako nastaju jezera, bare i močvare. U njiima se nalazi ili bijela ili crna voda. Bijela voda potječe od kalcijevog i magnezijevog karbonata, koje je rastvorila ugljična kiselina, a ova je opet postala iz plinova, koji dolaze putem ekshalacije i vode. Ova su jezera, bare i močvare neplodni, a kad se za vrijeme suše osuše, onda se na dnu ´iskristalizira soda, natrijev mono- i bikarbonat. Rastopljene se kristalne soli iz poroznih tijela, dakle prilikom isparivanja vode iz ovakovih jezera ili bara, povuku iz kapilara tla na površinu i tamo kristaliziraju, kad se sva voda ispari. Tada ne ostane u tlu soli. U zemlji se najbrže može da giblje soda, onda kuhinjska sol, te na koncu sulfati. Soda najprva dođe gore, peptizira koloide, zatvori pore i postane jedna nepropusna masa. Druge soli, jer se sporije giblju, ostanu u koaguliranom stanju ispod nepropusnoga sloja. Kod jezera, bara i tla sa koloidnim neporoznim sastavnim dijelovima soli se ne kristaliziraju. Druge vrste jezera jesu jezera sa crnom vodom, koju boju dobije voda od rastvora raznih organizama, koji žive u jezeru (trava, insekata) i od željeznoga sulfida. U ovakovim jezerima ima najviše sulfida i sulfata. Nakon isušenja ovakovih jezera sa koloidnim sastavnim dijelovima tla nema soli na površini, nego su one 40—60 cm u dubini. Mjesta sa slanim jezerima i gdje se pojavljivala ili možda još i sada pojavljuje soda ili soda i sulfati, ima ponešto oko Deliblatskoga pijeska, kod Alibunara, Dubovca i Petrovog sela kod Subotice (Palić jezero), uzduž Mostonge i oko kanala Kralja Petra. Treća grupa bile bi slanice ili slatine na suhim dijelovima: zemljište sa dosta sode, koja ne izbija na površini ,i sa puno neutralnih soli u donjem dijelu tla. Dok se druge vrste slanica nalaze mjestimično, rijetko i u 362 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1933 str. 9 <-- 9 --> PDF |
vrlo malim površinama, dotle su ovakovi dijelovi vrlo česti, suvislizauzimaju najveći dio slanica. Ove se slanice nalaze u glavnom na ilovastom zemljištu, a tek nešto na pjeskovitom. Karakteristika sodinih slanica je, kao i kod drugih, aridna klima i s tim u vezi suho tlo. Odvodnjavanje pospješuje isušivanje tla, pa se na mjestima, koja su odvodnjena, nalazi i više slanica. Odvodnjavanje djeluje još gore, kad su i donji, dublji slojevi tla (temeljni ili osnovni dio, zdravica) također isušeni. Naravna je posljedica svega toga. da se stvara neplodno zemljište, na kojem u proljeće još i mogu da tjeraju nekoje trave, ali se te preko ljeta sasvim osuše. Ovakovo je tlo vrlo tvrdo, vezano, kompaktno i nepropusno, više puta kao beton. Vodu i vlagu ovakovo tlo vrlo teško upija ili nikako, pa se voda u udubinama sakuplja u bare. Ono tlo slanice, koje se obrađuje i na njemu stoji dugo voda, pretvori se u dubini od 10—15 cm u rijetko blato, ispod koga odmah nastaje opet tvrdo tlo. Ovo se blato vrlo teško sasušuje. Boja je tla na površini počam od bijele do crne. Bijeli su dijelovi sasvim neplodni, a boja im potječe od bijeloga ispranoga pijeska. Tlo s crnim pokrovom je plodnije. Na pjeskovitoj se slanici stvara u stanovitoj1 dubini nepropusna naslaga pješčanoga vapnenca u koloidnom stanju, koji nastaje pod utjecajem ugljične kiseline, dovedne ekshalacijom plinova iz zemlje. Dubina je vrlo različita, negdje se nalazi sasvim pri površini, a negdje u dubini od 2—3 m. Glavni je materijal ovoga vapnenca kalcijev i magnezijev karbonat sa malom primjesom željeznoga karbonata i sode, koji vežu pijesak poput cementa. Ovakovi se slojevi (ploče) stvaraju u isušenim barama i jezerima sa bijelom bojom vode. Tanje naslage ili ploče pješčanoga vapnenca nalazimo i na nanesenim višim dijelovima pijeska, pa i na živom pijesku. Ovdje je on stvoren iz grubljega pijeska i vapnenca, koji se izlučio uslijed vlage tla pomoću ugljične kiseline još u doba, kad je te prostore pokrivala šuma. Na živom pijesku ovakove vapnenaste grude (šljunak) vode po Ajtajiu i Vagneru svoje porijeklo od jedne vrste mahovine, oko koje se uslijed ispuštanja ugljične kiseline i vlage izlučivao vapnenac i stvarao oko korijena male stupce, slične valjku. Kad vjetar otpuhne ostali lakši pijesak, to ovakovi mali komadi padnu i tako se gomilaju. Na ovakovom zemljištu mogu da uspijevaju Juniperus communis, Helianthenum fumana, Dianthus Serothinus i dr. U predistorijsko doba sadanja formacija zemaljske kore nastala je djelovanjem vulkana i tektonskim pomjeravanjem, upadanjem i izdizanjem pojedinih dijelova. Ovakav sastav tlo je dobilo iz donesenoga praha, mulja i organskih spojeva. Prije naseljavanja i odvodnjavanja bile su, radi humidne klime, više površine obraštene šumom, niže su se nalazile pod vodom i bile obraštene močvarnim biljem, pa se prema tome mogu ilovaste slanice podijeliti na slanice u udubinama, slanice na nižim i slanice na višim mjestima. üdje je stajala voda, nastalo je (iz praha, koji je pao, iz anorganskih dijelova tla i organskih dijelova bilja i životinja) tresetno blato. Ovo se blato uslijed suhe klime kasnije, preko zime, smrzlo i raspalo, pa su ga onda proljetni jvjetrovi raznijeli ili ga je voda saprala u niže1 dijelove, tako da je na tima mjestima ostala na površini samo ilovača, koja je poslije postala slatinasta i neplodna. Naprotiv gdje je voda duže vremena ostala i sporo se povlačila, kao u jezerima, ostala je crna zemlja sa vapnencem, koju vjetar nije mogao odnijeti. Ovakova jezera kadšto obrub 363 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1933 str. 10 <-- 10 --> PDF |
ljüje siva ilovača. U močvarama sa bujnom vegetacijom znalo je biti još više humusa. Procenat se humusa kretao između 0—20%. Kod šumskoga se tla, koje nije bilo pod vodom, na površini stvarao iz organskih materija — drveća, trava, mahovine, životinja — organski dio, koji je za vrijeme mokroga perioda (u zimi i proljeću) bio ispiran vodom, odnosno soli rastvarane i nošene u doljnji dio. Rastopine ovih soli sa česticama tla iz zemlje stvarale su i izlučivale posebne spojeve. Voda na svome putu prema dolje nosila je i peptizirane koloide, dok nije došla do akumulacionoga slanoga sloja (gdje se taloži, natrpava). Pošto si je voda ovdje dovoljno soli rastopila, koloidi su odmah koagulirali i taložili se. Za vrijeme ljetnoga suhoga perioda voda ide natrag na površinu putem žilja i kapilara i ostali koloidi u pomanjkanju vlage dehidratizacijom koaguliraju i talože se u porama. Prema ovome imamo kod ovakove vrsti tla tri visine ili sloja: prvi, koji se ispira, izlužuje; drugi, koji slaže; i treći, osnovni ili temeljni sloj (Ortstein). Alfeld je bio bujan florom i klima je bila humidna. Cim su se počele šume krčiti, zemljište čistiti, maknuta je prirodna zaštita zemljišta i otvoren je put vjetrovima. Na ovo je dolazilo sada odvodnjavanje ne samo gornjega, nego i doljnjega dijela tla, tako da se utjecaju čovječjem ima pripisati isušivanje ovakovoga zemljišta i nastajanje slanica. Odvodnjavanjem su uklonjene i sve bare i jezera, koja su isparivanjem svoje vode zasićavala zrak vodenim parama, pa se tada mogla stvarati i rosa. Isušivanjem su postigli to, da su se od isušenih dijelova stvorile slanice i da je zasićenost zraka vodenim parama vrlo mala, jer se više ni rosa ne može stvarati. Zadruge su se trebale osnivati za regulaciju unutarnjih voda, dakle za odvodnjavanje i navodnjavanje, a ne samo za odvodnjavanje. Tlo se uslijed rđavih uticaja kroz duže vremena toliko osuši i pogorša, da se u stanovitoj dubini stvara jedan nepropustan, zasićen i zaivoren tvrdi sloj, koji ne dozvoljava cirkulaciju vode ni zračenje. Što je tlo suvlje, to su i ova svojstva gora. Kod normalnoga tla cirkulira voda u čitavoj potrebnoj dubini, dakle i ondje, gdje je smješteno korijenje, koje tu vlagu treba za rast bilja. Kod ilovastih je slanica to sasvim drukčije. Ono malo vlage, što ga zemlja dobije u zimi i proljeću, može samo da dospije do naprijed navedenoga sloja, koji se redovito nalazi na donjem dijelu humoznoga sloja. Donji sloj zemlje, koji sadrži više vode, nalazi se dublje od ovoga, obično na 2—6 m dubljine, ponekad i mnogo duolje, ali radi nepropusnosti gornjega (višega) sloja, kad vode nestane u ...gornjemu sloju, ne može da dopre u gornje slojeve. Dakle cirkulacija je vode sasvim spriječena. Oranicu u donjemu dijelu tla, dokle može dospijevati vlaga i gdje tlo ostane suho, pokazuje 6—8 cm debeli, kao rđa smeđi sloj. Boju rđe dobije taj sloj oksidacijom željeznih spojeva, čim dođu u dodir sa zrakom. Ispod ovoga sloja je sivi sloj, koji pokazuje, da je željezo ostalo u pomanjkanju oksigena u obliku oksidul-soli. Proljetni je sloj vode viši od jesenjega za 1—2´5 m. Ako se korijenje biljki, koje uspijevaju na takovim slanicama, nalazi u gornjemu sloju, tada one mogu da vegetiraju u proljeće, dok još ima u tlu vlage. Čim te vlage nastupom ljetnih suša nestane, biljke se osuše. Drugim riječima, biljke s plitkim žiljem u gornjem dijelu slanica mogu samo onda dobro uspijevati, ako ranije cvatu i sazrijevaju prije 364 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1933 str. 11 <-- 11 --> PDF |
nastupa ljetne suše, dok još ima vlage. One bil´ke, koje ne dospijevaju do konca juna, da bi mogle vegetirati, morale bi doći sa korijenjem do donjega (stalno vlažnoga) sloja ili kroz tvrdu ploču ili kroz pukotine, što tek uspijeva nekim otpornim halofitnim vrstama korova i drveća sa većim korijenjem ili pak kserofitnim biljkama, koje ne trebaju mnogo vlage i otporne su protiv suše. Inače bi trebalo da se vlaga i voda mogu dovući u gornji sloj i da voda ne stoji na površini. Ponekad se i nepropusni dio slanica ovlaži i namoči, ali ne od kiše, nego od vodenih para, koje se stvaraju kad snijeg pokriva tlo. Zato uvijek u proljeće zna poslije takovoga snijega vegetacija biti bujnija. Na košanicama zna tada uroditi dosta sijena. Kod normalnoga tla gubitak soli iz humoznoga gornjega sloja nadoknađuju soli iz donjega dijela, koje sa vodom dovodi žilje. Kod slanica i sdje su koloidi peptizirani,u koliko se nepropusni sloj i ovlaži pod pokro- St. 1. Loš slatinasti pašnjak u Martonošu (Bačka). Dobro se vide viša crnija mjesta, isprani bijeli pijesak i bijele žile ili pukotine. Iz knjige Treit z P: A sos es szikes talajok természetrajza. vom snijega uslijed vodenih para i rose u zračnim porama ili usljed dovoljne vlage, to ipak ne može soli da dovodi, jer se soli ispod nepropusnoga dijela kristaliziraju i talože u sve otvore i pore, pošto koloidi za nabubravanje uzmu vodu, a soli za to ne trebaju. Voda je u bunarima na slatinama slana, što potječe od glauberove soli ili magnezijevoga sulfata, a kod arteških bunara izlaze još uvijek plinovi, što se vidi po pjenjenju te vode. Plinovi su u glavnome metan, ugljični dioksid, nitrogen, a na više mjesta i sumporovodik. Uzrok neplodnosti ilovastih slanica leži dakle 1. u Ćinjemc , dr. one nemaju soli u gornjem, obradivom dijelu; 2. u isušivanju tla; 3. u nagomilavanju koloidnih materija u stanovitoj dubini. Iz svega ovoga vidimo, da se odstranjenjem flore i biljnoga pokrova, te odvodnjavanjem biološka klima promijenila. Uslijed promjene klime sastav se tla i njegov monolit promijenio. Promjenom monolita i sastava tla uginula su mnoga organska bića i time se tlo steriliziralo. Ovakove su se promjene, kao što je to već i pomenuto, mogle dogoditi ili se još događaju samo pod uplivom ekshalacije plinova. 365 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1933 str. 12 <-- 12 --> PDF |
Po visini dijele se slanice na slanice na višim i na slanice na nižim mjestima — prema tome, da li su postale na šumskom (suvljem) ili na mokrome (močvarnom) tlu. Prve se odjeljuju u stupovima, druge ne. Niža mjesta slatina znaju i sada za vrijeme većih kiša i snijega biti pod vodom. Boja je slanica na površini različita, počam od bijele do crne, prema načinu postanka i količini humusa u gornjemu dijelu. Crni su dijelovi najplodniji. Crni se i sivi dijelovi dadu popraviti i upotrijebiti za biljne kulture, dok bijeli ostaju sasvim neplodni. Svaku vrstu ovih slanica po boji i obliku gornjega sloja naziva narod svojim imenom. iäl. 2. Jedan neplodan dio Slatine, na kojemu mogu da uspijevaju tek neke rijetke slatinaste trave, kao: Plantago maritima, Festuca pseudovina, Aster panonicus i đr. Desno gore živica ođ Tamarixa. Iz Erdeszeti kisérletek 1913. Voda od kiše i snijega u nižim dijelovima slanica, odakle ona može oteći, ima karakter lužine. Ona ispira, ona peptizira koloide u ilovastom tlu i luči ih od kristalnih dijelova (pijesak, prah). Kako se u ljetu uslijed suše ovakova zemlja raspuca, to prva ljetna kiša iz razmočenoga tla spere koloide, dok kristali ostanu na površini. Na taj način gornji dio tla postane sve više bijel, a donji crn. To se jasno vidi i na oranicama i na livadama. Nagle kiše u ljetu saperu opet ovaj bijeli sloj u nastale pukotine i tako postaju bijele žile i pukotine, koje se spuštaju i do 2—3 m dubine. Ove mogu biti po obliku vrlo različite. Uslijed nastale zimske vlage nabubre gornji slojevi i pukotine se opet zatvore. Slijedeće godine nastaju pukotine opet na drugom mjestu i isti se proces nastavlja. Ponekad ostanu bijele žile uz crne tako, da tlo dobije izgled mramora. Nekad se ove i izmiješaju, da postane sasvim jedna suvisla masa. Na takovim opet mjestima, gdje voda ne može oteći, stvara se 40—120 cm debeli crni sloj ilovače bez soli i vapnenca. Ispod toga se nalazi ploča i dalje vapnenasti sloj. 366 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1933 str. 13 <-- 13 --> PDF |
Slanice na višim mjestima, nastale od šumskoga tla, dijele se na vapnenaste i nevapnenaste slanice sa većom ili manjom primjesom vapnenca (krečnjaka). Prvih ima najviše između Dunava i Tise, te ponešto i preko Tise, dok se druge nalaze preko Tise. Na nevapnenastim se slanicama (na presjeku monolita od oranice) mogu vidjeti ovi slojevi: 1.) dio, koji se ore; 2.) nepropusna ploča; 3.) slani sloj; i 4.) vapnenasti sloj. Orani dio debeo je 15—20 cm sa nešto svjetlijom bojom pod utjecajem sunca i ispiranja. Drugi sloj je kompaktan, zbijeni, tvrdi sloj ilovače sivo-smeđe boje, koji prema dolje biva sve tamniji. Kod 45—50 cm ie sasvim crn, na više mjesta protkan sa bijelim ispunjenim pukotinama. Treći sloj je slani sloj na dnu humoznoga sloja, u kome su sve pore i pukotine ispunjene kristaliziranim solima. Od soli se nalazi poglavito natrijev karbonat, natrijev i kalcijev sulfat, manje kuhinjske soli i gorke soli (iMgSOé). U ovom je sloju uvijek malo vlage; ima je tek oko 20%´, a trebalo bi da je bude oko 60%. Ispod trećega sloja nalazi se sa malim prelazom vapnenasti sloj —i gusta žuta zemlja, u kojoj ima ovapnjenih ostataka korijena, ponajčešće u obliku gruda. Ovdje se talože samo soli, koje se najteže tope, kao Ca ... i Mg C03. Ovapnjenje uzrokuje bikarbonska soda, jer se ona u slanom sloju najdublje spušta. Četvrti sloj ide do 130 cm, ispod čega se već nalazi osnovna podloga, porozna žuta zemlja. Ako ispitujemo pojedine slojeve nevapnenastih slatina, tada vidimo, kako su pojedine soli rasprostranjene. U gornjem, oranom dijelu uopće ne nalazimo soli, u tvrdom se sloju soli tek javljaju i počinju naglo rasti. Gips i gorka sol od 45 cm počnu rasti, kod 65 cm dubine postignu maksimum i dalje ooet opadaju. Glauberova se sol pojavljuje slično, ali ne u tako velikoj mieri i količini. Kuhinjske soli nalazimo najviše u dubini od 75 crn. Soda i bikarbonska soda javljaju se u dubini od 55 cm i dalje rastu. U dubini od 130 cm već se ne opaža njihov uticaj. Vapnenac počinje kod 55 cm dubine, na 90—95 cm dubine ima ga oko 17*5%´. Kod 120 cm dubine znade ga biti. ako ovamo računamo i ovapnjeni šljunak, i do 20—25%. U dubini od 2 m nalazi se crvena kao rđa crta, ispod koje se nalazi proljetni, stalno vlažni sloj, no i ovdje voda nije pod pritiskom, nego tek u dubini od 4—6 m, gdje inače kod kopanja bunara nailazimo na vodu. Kad tlo dobije dosta površinske vode, bilo od snijega bilo od kiše, to ako pojedini slojevi slanica imaju i tek oko 15—20% vlage i ako bi za svoje zasićenje trebali oko 60%-nu vodu, nemogu da je prime, jer su se koloidni dijelovi razmočili i nabubrili, te ne dozvoljavaju vodi, da dalje prodre. I sada se događa jedan paradoks. Površinsku vodu, Jer nam smeta, odvodimo, a pod njom međutim imamo suhe slojeve, koji jako oskudijevaju vodom. Vapnenaste slanice (koje obiluju vapnencem) manje su ispitane ođ nevapnenastih, imaju u glavnom ista svojstva kao i nevapnenaste. Razmočene čine blato, koje je kod nagloga sušenja pokriveno tvrdom korom. U suhom stanju tvrde su kao kamen. Ovo se tlo u toliko razlikuje od nevapnenastog, što sloj sa solima čini jednu za vodu i zrak sasvim nepropusnu ploču, koja nema ni najmanje poroziteta, vapnenasto-ilovastu ploču. Pored toga ima i sloj s koloidima, koji rđavo djeluje na fizikalna svojstva tla. Dok kod normalnoga tla prisustvo vapnenca daje poroznost i propustljivost, dotle u slanica nema toga svojstva i tlo ostane vezano. To se svojstvo osniva na principima koloidne kemije. Ako se kristal u 367 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1933 str. 14 <-- 14 --> PDF |
prisustvu koloida izlučuje, to koloidi obaviju molekule kristalnoga tijela tako, da ne može djelovati kao kristal. Monolit ovakovoga tla pokazuje do 50 cm dubine humoznu zemlju. Nepropusna vapnenasto-ilovasta ploča sadrži kalcijev, magnezijev. željezni i natrijev karbonat, te humozne i kremične koloide. Pod o/nffi se nalazi bez ikakova prelaza žuti pijesak, žuta zemlja. Ova ima dosta vlage, koja stoji pod pritiskom. Soda se pojavljuje u dubini od 50 cm, zatim naglo raste i u dubini od 70 cm nalazi se u najvećoj količini. Slanice u okolini Dunava sadrže vrlo mnogo vapnenca, nekad i do 45%. U svakom tlu ima vrlo mnogo, na milijune mikroorganizama, malih organskih živih bića. To su bakterije, alge, gljive. Ove razvijaju ugljičnu kiselinu i amonijak i dalje pretvaraju amonijak u dušičnu kiselinu, a sa svojim organizmom nakon smrti povećavaju humus i time svime čine tlo plodnijim i pospješuju razvitak bilja. Slatine u umjerenom pojasu uopće imaju sposobnost nitrifikacije, t. j . da se na njimat uz povoljne uslove razvijaju bakterije, koje daju salitru. Stanovite bakterije rastvaraju organske spojeve i razvijaju amonijak, a zato potreban N uzimaju iz zraka. Najpoznatije su takove bakterije Azotobacter croococcum. Dok su povoljni uslovi za razvoj ovakovih bakterija (u proljeću, kad ima vlage i kad nije suviše velika temperatura), sve bilje lijepo uspijeva na slanicama. No u tlu osim ovih ima i bakterija, koje one prve uništavaju i time su štetne za biljnu vegetaciju, pogotovo ako dođu u nadmoć i budu u većoj količini. To je razlogom, zašto su slanice na mjestima sa stagnantnom vodom, zatim bijele slanice, uzorane i isušene slanice ili sasvim neplodne ili u vrlo neznatnoj mjeri plodne. Neka, organska bića žive u simbiozi, jedna daju i dovode soli, druga vežu nitrogen. Pod utjecajem štetnih bakterija nitrogenovi se spojevi rastvaraju i asimiliraju i tako nastane denitrifikacija, od nitrata nitriti, a tlo neplodno. Uzrok je uvijek pomanjkanje oksigena. Soli nastale denitrifikacijom otrovi su za biljke, pa ih zato i unište. Ove se razvijaju u ljetu,^ kad nema vlage i kad je visoka temperatura, te steriliziraju slanicu. Čim u jeseni i zimi s kišama i snijegom, dakle sa vodom, dođe više oksigena, sterilizacija prestaje. Suviše opet velika vlaga na oranicama zatvori površinu od svakoga pristupa zraka i oksigena, te i na taj način denitrificira soli u tlu. Visoka ljetna temperatura na oranim slanicama uništava njen edafon, klice i spore. Ako pogledamo i usporedimo sada naše slanice u Vojvodini, sa ruskim stepama, to vidimo, da su oborine na ruskim stepama još manje nego kod nas, tek oko 400 m/m, dok je kod nas 500—600 mirti. Temperatura ima više opreka, nego kod nas, ali je zato naša godišnja srednja temperatura veća. Izdavanje vodenih para veliko je i na stepama, isto tako i sadržaj vodenih para u zraku malen. Što se tiče tla, i na stepama su u glavnom tri naslage. Prva do 1—1.2 m dubine, koja se ovlažuje oborinama; pod tim 30—70 cm debeli, stalno suhi sloj sa 10% vlage. Kod nas je u tom sloju vlaga oko 20%. Dok kod nas u dubini od 2 m nailazimo već na vlažniji sloj zemlje, dotle na ruskim stepama vlaga iznosi i kod 10 m dubine tek 14%. Pri kopanju bunara kod nas nailazimo na vodu u dubini od 5—6 m, a na stepama tek u vrlo velikim dubinama $20—30 m). Štos se tiče raslinstva, to je ono nešto povoljnije kod nas, nego na ruskim stepama. 368 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1933 str. 15 <-- 15 --> PDF |
Klimu u Vojvodini možemo zato nazvati šumsko-stepskom klimom, jer niti odgovara stepskoj, a niti šumskoj klimi, nego čini prelaz između jedne i druge. Ovce polje po svojim osobinama izgleda da je sličnije ruskim stepama, nego našim slanicama u Vojvodini. II. Melioracija, obrada i iskorišćavanje slanica. Neplodnost slanica, kako smo naprijed vidjeli, dolazi u glavnom od nedostatne i nejednake vlage u čitavom presjeku tla slanice, od nemogućnosti prolaza vode, a s njome i soli, kroz nepropusni dio, te od biološkoga djelovanja pojedinih dijelova edafona. Slatine se mogu samo onda popraviti i učiniti plodnijima, ako se ova rđava svojstva tla uklone ili promijene, da bi tlo što više naličilo normalnome. Slatine se popravljaju, ako se poboljšavaju fizikalna i kemijska svojstva tla, dakle obradom, dubrenjem i fiziološkim sredstvima. Davanje jednolične vlage postiže se dubokim rahljenjem tla, tako da jesenja i zimska vlaga dospije što dublje u tlo. Pretvorba nepropusnog sloja u propusni dotično omogućenje cirkulacije vode da se postići samo onda, ako se koloidi nepropusnoga sloja koaguliraju, snabdiju mineralnim solima dotično pospu umjetnim đubrom, koji rastopljen u vodi može doći do nepropusnog sloja, ondje, vezati koloide i učiniti sloj propusnim. Voda će moći i iz donjih slojeva tada dovesti dosta potrebnih soli. Osobito se pri tome mora paziti, da se rđavim kakovim postupkom ne bi što pokvarilo. Biološka štetna djelatnost edafona može se popraviti unašanjem što većeg broja korisnih bakterija, dakle cijepljenjem ili dodavanjem stajskoga dubra ili sredstava jednakih ovima, a to je dodavanje mikrobne zemlje. Kako se slanice po svojoj prirodi i svojstvima vrlo razlikuju jedne od drugih, to ni njihovo popravljanje ne može svuda biti jednako, nego odvisi u glavnom od svojstava toga tla i od mogućnosti upotrebe, načina i sredstava za popravljanje, odnosno poboljšanje tla. Praktični načini, kako treba slanice meliorirati i iskorišćavati, sastoje se po Szentanna v Samuelu* u racionalnoj obradi po vrstama kulture, u đubrenju i poboljšavanju tla, u izboru biljaka, koje valja uzgajati, u vremenu i načinu sijanja ili sadnje i u odabiranju dobroga plodoreda. Sijanjem gospodarskih usjeva u obrađenom tlu slanice se mogu najbolje iskoristiti. Obrada slanica treba da pada po mogućnosti uvijek u vrijeme, kad jnije velika ,suša ni jako mokro, da bi se zemlja; mogla dobro rastresti. Suha slanica vrlo je teška za obradu, jer ne može plug; u nju ulaziti i veliko se grumenje ne može razmrviti. Mokra slanica, kad se ore, daje brazde, koje se ne raspadaju, nego tako ostanu ili voda stoji u oranju. Kod obrade slanica treba zemlju uvijek usitniti. Slanice se oru1 obično plitko i ako se može i želi prijeći na dublje oranje, to ih treba postepeno i sukcesivno svake godine sve dublje orati. Nakon uklonjenja strnih žita ili piće u proljeće ili u ljeto slanice treba odmah ugariti. Oranje se izvodi plitko. Nakon nekoliko sati stajanja, dok oranje prozukne, ima se drljati tako i dotle, dok zemlja ne bude sasvim usitnjena. A´ko drljača ne bi bila dovoljna za usitnjenje gruda, tada treba upotrijebiti tanjirače ili valjke sa klinovima ili sa prstenovima. Ako je zemljište jako tvrdo. * Vidi njegovo djelo: A sziktalaj muvelése es javitâsa. 369 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1933 str. 16 <-- 16 --> PDF |
onda treba poorati sa plugom okopačem, makar i 3—4 cm plitko, samo da se zemlja ne isušuje, te time gubi vlagu i otvrdnjava. Kad ni okopač ne ide u zemlju, onda ćemo se morati zadovoljiti samo´ sa višekratnim unakrsnim drljanjem ili drobljenjem sa oštrim tanjiračama. Oranje je dobro pred jesenje usjeve i više puta na isti način ponoviti, a po mogućnosti uvijek poslije malo kiše, kad zemljište nije razmočeno. Umjesto oranja dobro je i mrvljenje sa tanjiračama i drljanje. Za proljetne usjeve treba duboko oranje izvesti već koncem ljeta i zemlju uvijek na opisan način usitniti. Za velike grude potrebni su u tu svrhu teški valjci. U proljeće pred sjetvu treba zemlju plitko poorati. Za -oranje treba oruđe da bude od što boljega željeza, a pogotovo plug, jer se brzo troši i postane tup. Duboko oranje, riljanje, kad je potrebno, izvodi se najbolje sa jakim rilo-plugovima sa traktorskom vučom. Ako igdje, to kod slanica treba vrlo paziti, da obrada bude izvedena stručno i kako treba, jer se rđavom obradom može zemljište još više pokvariti i njegova plodnost uništiti. Dubrenje slanica jako se dobro isplati, jer daje kud i kamo veći prinos. Dubriti se može stajskim đubrom, kompostom, oso´kom, zelenim đubrom i umjetnim đubrom. Nikada strni usjevi na đubrenima slanicama ne polegnu. I dubrenje treba biti stručno i u pravo vrijeme izvedeno, da kiša ne bi đubar odnijela u pukotine udubina, nego da ovaj; ostane u pooranom zemljištu. Dubrenje na slanicama samo onda može dati dobar rezultat, ako se i tlo dobro obradi. Stajski đubar valja prije oranja dotično sjetve razastrijeti i nedubo´ko zaorati. Vrlo se dobar uspjeh postizava, ako se nepregorjeli stajski đubar odozgo po oranju i posijanom usjevu razastre, jer -on no samo da obogaćuje tlo potrebnim mineralnim supstancijama, nego ga i zaštićuje od brzoga isparivanja. Kompost vrlo dobro popravlja ne samo kemijska, nego i fizikalna svojstva tla. Razrijeđenom se osokom dadu vrlo dobro popraviti u proljeće ona mjesta na slanicama, gdje su jesenji usjevi bili slabi ili djelomično uginuli. Sve ove vrste đubra sadrže u sebi mikroorganizme i bakterije, pomoću kojih se održava plodnost tla. Kod zaoravanja biljki leptirnjača dobro je dodati i ponešto stajskoga đubra ili komposta. I äko slanicama svaka vrst .umjetnoga đubra dobro dođe, to se dodavanje superfosfata ili soli fosforne kiseline najbolje pokazuju na urodu. Sve se slanice najbolje popravljaju i đubre s krečem i gipsom. Umjetni đubar treba davati po mogućnosti zajedno sa stajskim ili iza stajskoga, pošto ovaj sadrži i bakterije, koje nitrificiraju. Vrlo se dobro mora paziti, kad se koja vrst umjetnoga đubra daje. Superfosfat, Tomasovu zguru, košćano brašno, kainit i kalijevu sol treba davati pred sjetvu ili prilikom sjetve zaoravanjem ili zabranjavanjem. Krečni đubar, u obliku praha ili mulja iz šećernih tvornica, treba dati mnogo prije prednjih, jer kreč sa fosfatima daje netopive spojeve, koje tlo ne može iskoristiti. Dušični ili azotni umjetni đubar daje se u dva do tri maha ovršno, posipanjem po usjevima. Popravljanje slanica može biti dodavanjem onakove zemlje ili spojeva, koji omogućuju poroznost tla, cirkulaciju vođe i zraka i obogaćuju tlo potrebnim kemijskim spojevima. Razumije se, svaka će vrst slanice imati i svoje posebne zahtjeve za popravljanje tla. Slanice se mogu popravljati razastiranjem dobre plodne zemlje, razastiranjem žute pjesko 370 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1933 str. 17 <-- 17 --> PDF |
vito-üovaste zemlje ispod nepropusnoga sloja (koja ima u sebi i dosta nevezanoga vapnenca), dodavanjem i razastiranjem šljake, dodavanjem (posipanjem) krečnoga praha ili mulja, dodavanjem i posipanjem gipsa i navodnjavanjem. Uvijek je dobro prije samoga posla oko popravljanja (osim kod navodnjavanja) slanicu redovito poorati i usitniti, tako da se sa gornjim, otprije plodnijim, slojem izmiješa. Za razastiranje upotrebljava se žuta ilovača, i to onaj sloj, koji je ispod nepropusnoga sloja. Gornja se naslaga zemlje (60—130 cm debela već prema vrsti slanice) odbaci i dalje iz dubine kopa žuta zemlja, koja se razvaža najjeftinijim transportnim sredstvom po čitavom zemljištu, te razastire 10—20 cm debelo: gdje je slanica bolja i plodnija, slabije, gdje je neplodnija, jače. Posao se može vrlo dobro izvoditi tako, da se u stanovitim daljinama kopaju jame i iz njih se zemlja razastire lijevo i desno u neposrednoj blizini. Na koncu se u jamu baci najprije izbačena zemlja, a odozgo žuta zemlja. Ova žuta sadrži dosta kreča. Ako imamo na raspolaganje humusa, treseta ili druge plodne zemlje, to i ovu možemo razastirati po slanici. Gdje se dobije šljake, da se tlo slanice i njome popraviti, samo se eventualno mora to više puta ponoviti. Šljaka dobro upija i čuva vlagu i drži rastresitost tla. Nakon obavljenoga razastiranja treba zemlju po mogućnosti još i podubriti i rastresti. U početku je običaj, da se takova zemlja odmah zasije lucernom. Slanice se dadu najbolje popraviti posipanjem krečnoga praha iz kamenoloma ili posipanjem krečnoga mulja iz tvornica šećera. Na nešto bolje slanice treba po 1 k. j . posuti oko 150—200 q krečnoga praha . dvostruko krečnoga mulja, na lošije slanice — razumije se — biti će potrebna veća količina. Neravna mjesta prije posipanja treba po mogućnosti isplanirati. Na neplodnija mjesta treba posuti više praha ili mulja. One slanice, koje obiljuju vapnencem, dobro se dadu popraviti i gipsom, u koliko se gips može jeftino nabaviti. Privremeno poboljšanje plodnosti tla dade se postići i navodnjavanjem ili polijevanjem. Gdje je to moguće, navodnjava se povremeno vodom iz kanala, dok se oko zemljišta povuku nasipići, koji ne daju, da voda odmah oteče, nego tek onda kad je mi sami propustimo kroz udešene otvore. U zadnje sui vrijeme konstruisane i posebne naprave za umjetnu kišu, gdje se voda vuče iz rijeka ili postojećih kanala s pomoću turbina, koje tjera vjetar. Poboljšanje plodnosti tla traje samo dotle, dok se vrši navodnjavanje dotično polijevanje. Ovo samo daje tlu dovoljnu vlagu i tek jedan mali dio soli može se korisno iz tla upotrijebiti, dok se njime tlo ne popravlja stalno. Kakovim načinom i sredstvima treba /da se popravlja tlo, o tom će poslije ispitivanja zemlje dati upute agronomsko- analitički zavodi. I mi sami možemo vrlo korisno izvesti probe u loncima sa pojedinom vrstom slanice i sa pojedinim: načinom popravljanja tla. Proba se uostalom može napraviti i na malim površinama samoga slatinastoga zemljišta. Kako je na slanicama klima vrlo suha i ima tek vrlo malo oborina, koje padaju u kasnu jesen, zimu i/ proljeće, to se na slanicama mogu uzgajati samo one biljke, koje za razvoj ne trebaju mnogo vode i koje se po mogućnosti uzgajaju u jesen i proljeće, dakle prije nastupa ljetnoga, suhoga perioda. Zato se na slanicama dadu najbolje uzgajati strna žita, koja dozrijevaju prije toga suhoga perioda. .571 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1933 str. 18 <-- 18 --> PDF |
Najmanje treba vode raž (oko 500.000 kg po 1 kj.), onda pšenica (oko 700.000 kg), ječam (nešto više od pšenice) i najviše zob (oko 1,300.000 kg po 1 kj.). Kad ovo znamo, onda ćemo moći i da odaberemo Oid žitarica one vrste, koje se najbolje rentiraju odnosno najveći prinos mogu da dadu, a to je raž, pšenica i ječam. Uvijek su bolja jesenja, nego proljetna strna žita, jer se na proljeće tlo teže dade obraditi. Od stočne hrane dade se dobro uzgajati lucerna (sa okopavanjem ili bez njega) i graorica, i to u glavnom jesenja. Lucernu treba sijati još u augustu, a jer zbog_ suše teško niče, zato po mogućnosti treba iščekati prvu dobru kišu. Žitarice pokošene u zelenom stanju daju dobro sijeno. Ako ima u ljetu dosta kiše, tada se može sa dobrim uspjehom uzgajati i proso i repica, no razumije se, zemlja mora biti vrlo dobro obrađena. One poljoprivredne biljke, koje se razvijaju još i preko ljetnoga suhoga perioda ´(okopavine), ne isplati se uzgajati na slanicama. Krumpir ne rodi dobro. Kukuruza može da uspijeva samo onda, ako je zemlja dobro obrađena i dobro pođubrena i pada često kiša. Isto vrijedi i za šećernu repu. Kvalitet joj je međutim vrlo dobar. Uz obilno đubrenje u jame dadu se na slanicama dosta dobro uzgajati mesirače (bundeve). Iste žitarice, zbog jednostranoga iskorišćavanja tla i oduzimanja istih hraniva, istih kemijskih spojeva, te iz patoloških obzira ne smiju se ni kod dobroga tla sijati uzastopce, a kamo li kod slanica, jer* će tlo nakon par godina sasvim smršaviti. Kao i svagdje, tako se i ovdje treba brinuti o potrebnom i stručnom plodoredu. Taj će se u mnogo slučajeva morati ravnati i prema prilikama, t. j . da li je u ljetno doba padalo kiše. Plodored se može otprilike ovako uzeti: stočna jednogodišnja hrana iz zeleno pokošene žitarice ili graorica, strne jesenje žitarice, šećerna i stočna repa ili kakove okopavine, proljetne žitarice, lucerna, onda kad je moguće proso ili repica. Kada i koje biljke, te kojim redom da sijemo, ravnati ćemo se prema potrebi i mogućnosti. Sijati treba na slanicama što prije, da bi se jesenji usjevi što bolje razvili, a proljetni da bi što prije došli u zemlju i što više bili u vlažnoj zemlji. Pšenicu, raž i ječam treba sijati već u septembru, a zob i jari ječam bezuslovno´ do konca marta. Jer sjeme rđavo niče radi suše i eventualnih tvrdih neusitnjenih dijelova zemlje, sijati treba uvijek za 20—30% više nego na običnom normalnom tlu. Sijati valja sa sijačicama. Što je bolje sjeme, to će biti i bolji urod. Jedno kat. jutro dobro obrađivane i dubrene slanice za povoljnoga vremena može dati i oko 20 q pšenice. Prošle godine pokušali su Mađari sa uzgojem pirinča (riže) na slanim zemljištima sa potrebnim napravama i, kako vijesti glase, opiti su dali vrlo povoljne rezultate. Jedan vrlo velik dio slanica, i to redovito onaj najgori, ostaje kao livada ili pašnjak. Slanice daju vrlo dobre pašnjake, dok ima u tlu vlage, (do polovice mjeseca juna), poslije koga vremena sve izgori. Nekoje trave mogu još nekako da životare, dok se druge sasvim osuše. Kao košanice daju slanice prima-sijeno, ali vrlo malo. Po Bernatsko m na prirodnim slatinama možemo naći slijedeće biljke odnosno trave: Crypsis vrste mogu da rastu i na najgoroj slanici. C. aculeata podnosi i najsuvlja , a C. alopecuroides vlažnija mjesta. Pojavljuje se preko 372 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1933 str. 19 <-- 19 --> PDF |
ljeta i jeseni. — Hordeum Qussoneanum vrlo je česta na slanicama. — Camphorosma ovata najčešća je biljka, koja dobro uspijeva, dapačet i na najneplodnijim lišajevima. Uspijeva od proljeća do jeseni. — Plantago maritima isto je jedna od najčešćih biljki, uspijeva u proljeću i ljetu. — Astor oannonicus pojavljuje se u velikim količinama. — Artemisia monogyna česta je, ali samo na suvim mjestima. Gdje se god naprijed navedene vrste biljaka nalaze, one bezuvjetno označuju slatinaste pašnjake ili livade. — Beckmannia cruciformis voli pjeskovitija mjesta. U junu se pojavljuje. — Atropis vrste vole slana zemljišta sa sodom i kuhinjskom soli. Javljaju se u junu. — Festuca pseudovina i F. rutila uspijevaju na suhim, makar i tvrdim slanicama. — Cyperus pannonicus voli pjieskovito tlo. —< Scirpus maritimus voli močvarna mjesta. — Iris spuria i 1. subbarbata vole vlažnija mjesta. — Rumex limosus isto tako. — Schoberia salinaria i S. pannonica vole vlažna muljevita mjesta. — Salicornia hcrbacea voli jako slano i vlažno tlo. — Salsola Soda traži mekše vlažno tlo. — Nekoje Ranunculus vrste vole vlažno tlo. — Lepidium perfoliatum rano u proljeće i L. crassifolium i preko čitavoga ljeta nalazi se na mekšemu tlu. — Bupleurum tenuissimum može uspijevati i na najgoroj slatini. Pojavljuje se u jesen. — Sedum caespitosum uspijeva samo u proljeće. — Trifolium vrste preko čitave sezone su vrlo česte kao T. fragiferum, T. diffusum, T. angulatum, T. parviflorum, T. filiforme i T. striatum. — Lotus vrste mogu da uspijevaju i u ljetu. L. corniculatus, L. tenuifolius, L. gracilis česte su kod nas. — Statice Gmelini voli slana tla. — Osim Plantago maritima nalazi se na slanicama i P. sibirica i P. tenuiflora. — Matricaria charmomilla vrlo je česta i na slanicama. — Podospermum Jacquinianum vrlo je česta i dugo cvate, traži svježe tlo. — Salsoli kali, Corispermum nitidum i C. canescens uspijevaju samo na pijesku, pa dapače i na živom pijesku. Osim pomenutih biljaka, koje karakterišu slanice, mogu također da na slanicama uspijevaju: Alopecurus pratensis, Agrostis alba, Poa annua, P. pratensis, P. palustris, Cynodon dactilon (na pijesku), Catabrosa aquatica, Festuca sulcata, Bromis mollis, Agropirum repens, Aegilops cilindrica, Carex distans, C. divisa i C. stenophylla, Juncus Gerardi i .1. compressus, Asparagus officinalis, Chenopodium botryoides i Ch. glaucum, Atriplex tataricum, A. litorale i A. microspermum, Stellaria anomala, Silene multiflora, Althea officinalis, Euphorbia virgata, Vicia lathyroides i V. sordida, Lathyrus pratensis, Erythrea pulchella, Salvia austriaca i S. pratensis, Veronica arvensis, Plantago lanceolata i P. media, Achillea asplenifolia, Artemisia annua, Senecio tenuifolius, Carduus hamulosus, Cirsium brachycephalum, Centaurea panonnica, Taraxacum leptocephalum, Rubus arvalis, te još neke manje važne biljke. Pašnjaci i košanice na slanicama biti će to bolje, što je tlo bolje i plodnije i što više ima vlage. Što se tiče vlage, livade su najbolje, ´kad Je po zimi duže vremena bilo više snijega i sniježnoga pokrova, koji se polako otapao. Na pašnjake se odmah u proljeće, počam od aprila, može puštati rogata stoka sve do kasno u jesen. No dok se u proljeće može na jedno grlo računati oko 0.5 kj. pašnjaka, to ga preko ljeta treba 2.5—5 kj. 1 zato se događa, da mnogo stoke preko ljeta nastrada baš zbog potpunog sasušenja trave i nedovoljne paše. Svinje vole zelenu slatinastu tratinu i mogu se puštati počam od februara do konca maja, dok ima vode i 373 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1933 str. 20 <-- 20 --> PDF |
dobre paše. Nikako se ne smije dozvoliti, da svinje ruju i unište i onako teško uzgojenu travu. Osobito dobru pašu daju slanice ovcama i to poglavito u proljeće. Paša se nikako ne smije vršiti, ako je tlo mokro i razmočeno. Ostavljanje košanica svakako je bolje od pašnjaka, jer se tlo toliko ne zbija. Naprotiv se košnjom tlo više iskorišćuje, jer se potrebne mineralne hranive supstance odnose u sijenu sa zemljišta, dok se te kod pašnjaka natrag daju zemljištu u obliku balege i đubra. U! vrlo mnogo slučajeva kosi se najprije sijeno, a onda se pušta stoka na pašu. Želi li se, da gospodarenje bude što racionalnije, to i slatinaste pašnjake treba meliorirati, popravljati. Popravljanje se obavlja na već opisan način — donošenjem donjega sloja zemlje na površinu, posipanjem sa krečnim prahom ili muljem, navodnjavanjem, đubrenjem, obradom i zasijavanjem vrijednijih vrsta trave. Poslije obilne kiše u avgustu mogu se slatinaste livade dobro prodrljati i posijati sjemenom vrjednijih vrsta trava, na ovo se može baciti đubar i jednu godinu poslije toga ne smije se pasti na takovoj! livadi. Bolji ćemo uspjeh postići, ako ugarimo i oremo dotičnu površinu, u avgustu pođubrimo i zasijemo sjemenom trava. Ovaj će postupak biti još bolji, ako smo pašnjak najprije poorali, zatim razastrli žutu zemlju ili posuli krečni prah i pođubrili, te onda zasijali travama. Kod sijanja treba sijati u prvom redu najvrjednije vrste trava, kao: Lolium perenne, Poa pratensis, Festuca pratensis, Phleum pratense, ..nosorus cristatus, Agrostis stolonifera, Avena flavescens, Qlyceria limosa, Beckmannia cruciformis i Trivolium repens. Kod sijanja treba uzeti nešto više sjemena, oko 25 kg, jer ono na slatinama teže klija. Slatinaste se livade dadu iskorišćavati stručnim navodnjavanjem, gdje je to moguće, jer se u prisustvu dovoljne vlage neće trava osušiti. Gdje nam nije navodnjavanje moguće, možemo si pomoći škatuliranjem dotičnih površina, t. j . oko dotične se površine napravi mali opkop ili nasip, koji zimsku i proljetnu vodu duže vremena zadrži na livadi i ne da joj, da odmah oteče, nego najveći dio prisili, da se upije u zemlju. ..) Podizanje i uzgajanje šuma na slanicama. 1.) Važnost uzgoja šuma na slanicama. Nedostatak šuma na slanicama, uz suvišno odvodnjavanje, uzrokom je promjeni klime, jer tlo nema zaštite od sunca i zračnih struja, tako da je evaporacija vrlo velika. Tlo se vrlo brzo isuši. Za vrijeme ljeta slanice su tako suhe, da se na njima ne može stvarati ni rosa. Promjenom klime (na suho) tlo se sve više pogoršava. Sadnjom šume na slanicama popravlja se i tlo i klima. Šuma sa listincem i humusom poboljšava tlo ,daje mu veću rastresitost. Šumsko tlo bolje hvata oborine i konzervira vlagu, te sprječava naglo slijevanje i isparivanje vode. Šumsko tlo, pogotovo sa više pokrova, polako upija vodu i na taj način omogućuje, da ona dospije dublje, dakle i u donji sloj tla. Šuma ohlađuje zrak, povećava relativnu i apsolutnu vlagu, daje više rose i magle. Ovaj se utjecaj može osjetiti i na veće daljine, dakle i na okolišnim zemljištima, makar i ne bila zasađena šumom. Tako na primjer livade su kud i kamo bolje u blizini šume, nego prije, dok ondje nije bilo šume. Ohlađivanjem zraka veća je i njegova zasićenost vodenim parama, veća je i relativna vlaga, pa je prema tome manje ispari 374 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1933 str. 21 <-- 21 --> PDF |
vanje i veća mogućnost održavanja turgora. Pa i najmanja rosa i magla, kojih nema na slanicama bez šuma, povisuje zasićenost zraka vodenim parama, a time i relativnu vlagu u zraku. Taj se utjecaj ne očituje toliko u samom ovlaživanju odnosno povećavanju vlage u tlu i biljci, koliko u sprječavanju izdavanja vlage. Što je manje vodenih para u zraku, to je više prisiljena biljka na transpiraciju, t. j . da tu vlagu izdaje. Suvišnim izdavanjem vlage, koju iz tla ne može da nadoknadi, ne može biljka da održi napetost svoga staničja odnosno turgor i mora da uvene ili da se osuši. Vlagu zato treba na slanicama mudro čuvati i korisno upotrijebiti. Sama šuma ispušta vlagu jednolično, no jer vlagu bolje prima i sprema i jer je na šumskom zemljištu radi ohlađivanja i sprečavanja utjecaja vjetra zrak zasićeniji vodenim parama, to je izdavanje vlage manje. Nije doduše dokazano, da šuma pravi kišu, ali je dokazano, da promjenjuje i popravlja klimu, makar i lokalno. Šuma ublažujie utjecaj zračnih struja, koje su baš na slanicama vrlo česte. Time zaštićuje tlo i bilje od suvišnoga isušivanja i transpiracije, te odnošenja vlage. Po B a t e s u šuma spašava oko 75% vlage. Utjecaj se vjetra osjeća na obližnjim poljima sve do na daljinu dvadeset puta visina drveća. To se lako može primijetiti na obližnjem poljoprivrednom zemljištu i pašnjacima. Uopće kod nastojanja oko poboljšanja klimatskih odnošaja i utjecaja, koji su s time u vezi, moramo težiti, da se približimo k nekadanjem stanju, kada su tlo i klima pružali povoljnije uslove za razvitak biljka, kada je bilo više vode i vodenih para i kada nije bilo tolikih vjetrova. Manjkaju veći kompleksi vode, jezera, bare, močvare, otvorene vode, koje su mogle izdavati više vlage i činiti, da zrak bude vodenim parama zasićeniji. Manjkaju šume, koje su sprječavale suvišno isparivanje i rđav utjecaj vjetra. Time se ne misli reći, da bi trebalo odvodnjena i isušena zemljišta opet zabariti i na njih napustiti vodu, ali sadnjom šume i grmlja, pa polijevanjem i natapanjem možemo vrlo rđave utjecaje, koji imaju za posljedicu pogoršanje tla i klime, lokalno da ublažimo, a postepeno i popravimo, odnosno da bioklimatsku vrijednost predjela povećamo. Drugim riječima, gdjegod ima slanica ili pijeskova, valja zemljište (poglavito lošije) išarati šumom, pojedinim trakama šume ili čak drvoredima tako i u takovim razmacima, da se blagotvorni utjecaj šume već može da osjeti. U najmanju ruku barem gdje oko slanica već postoji šuma, a na slanicama je nema, valja šumu i na njima zasaditi potrebnom stručnošću i uz eventualno popravljanje tla. Drveće se, izuzev vrlo malen postotak najgorih i najneplodnijih bijelih »lišajeva«, može uzgajati na svakoj slanici. I ove se najneplodnije slanice dadu uostalom ´(popravljanjem tla i potrebnom stručnošću, u koliko se to isplati) također zašumiti. Predjeli sa slanim zemljištima vrlo su oskudni šumom, a nabavna je cijena i doprema drveta posjedniku slanica, zbog slabog imućnoga stanja, vrlo velika. Zato svaki takav posjednik treba da ima u neposrednoj blizini, na svome posjedu, nešto posađenoga drveća ili male gajeve za svoje najnužnije potrebe: za poljoprivredno oruđe, za gradnju, za vinogradarsko kolje i za ogrijev. To drveće on sadi u drvorede ispred kuća, po živicama i međama svoga posjeda ili zašumi jednu zasebnu malu površinu (gaj). Dobivanjem drveta za kućnu potrebu spašava se mnogo kukuruzovine i slame, koja se može za poboljšanje tla upotrijebiti kao đubar, a koju bi poljoprivrednik u pomanjkanju drveta morao upo 375 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1933 str. 22 <-- 22 --> PDF |
trijebiti kao gorivo. Gdje se zemljište ne može popraviti đubrenjem, po pravlja se ono sadnjom šume. Slatinasti pašnjaci su sasvim goli i ne može se na njima vidjeti drveća. Stoka za velikih suša nema kamo da se skloni od žege, muhe i obada, što je također razlog propadanju stoke. Pojedini mali kompleksi šume, granične trake, drvoredi mogu da dadu blagu potrebno sklonište od žege i nepogoda, potrebna plandišta, češališta. Šuma zadržavanjem vjetra i sprječavanjem isparivanja, rashlađivanjem i davanjem rose po pravlja pašnjake i sprječava degeneraciju trava. Nekoja niska, poglavito crna mjesta, na kojima dugo vremena stoji voda i ne mogu se za poljoprivredu upotrijebiti, potrebnim melioracijama, odvodnjavanjem i obradom dadu se vrlo korisno upotrijebiti za uzgoj takovoga drveća, koje podnosi vlagu i vodu i odbacuje kadšto bolji prihod nego i same oranice, U okolici Apatina imaju košarači mnogo posađeno plemenite vrbe na takovima zemljištima. Materijal je vrlo fin i dobar. Naseobina i živalj na slatinastom zemljištu — uz prah, suhi i nezdravi zrak, stanujući u nezdravim1 stanovima i Iožeći u pomanjkanju drveta nezdrav ogrijev (đubar i slamu) — pati od raznih bolesti, najviše od tuberkuloze, zato jer nema nigdje šume, koja bi mu davala drvo za ogrijev i čistila zrak. Šuma, park i izletište potrebni su življu na slanicama i zato, da bi mogao nekamo za vrijeme svoga odmora izići. Da bi naseobine oko slanica mogle imati jedan park, šumicu ili izletište, moraju jedan dio slatinastoga zemljišta da zašume odnosno parkiraju. Ovo će biti potrebno naročito ondje, gdje ima i slanih ili toplih izvora, koje pučanstvo posjećuje radi liječenja. Jedno se poljoprivredno gazdinstvo ne može ni zamisliti bez voćnjaka, bez posađenih voćaka oko kuće, u dvorištu i u bašti. Uzgoj voćaka i njihova sadnja na slanicama iziskiva istu potrebnu stručnost, pa još i u većoj mjeri, nego sadnja samoga šumskoga drveća. Da bi se voćke što bolje mogle uzgajati, potrebno je poznavati sve uslove, koje iziskuje uzgoj drveća na slanicama. Ovo bi bili razlozi, koji govore o potrebi uzgoja drveća na već postojećim slanicama. Gdje su se pak krčenjem šume ili suvišnim odvodnjavanjem počele pokazivati slanice i klima mijenjati, treba šumu i nadalje uzgajati, da bi se spriječilo dalje nastajanje slanica. Ovaj će se slučaj sigurno pojaviti u Slavoniji i Srijemu u narednim decenijima i stoljećima iz razloga, što je pored Save sada izgrađen nasip, što će se sva unutarnja voda odvesti izgrađenim kanalima i što će se po svoj prilici početi sa intenzivnijim krčenjem šume, pošto je zemljište sada zaštićeno od poplave. Pojedine manje dijelove slanica već i nalazimo oko Vinkovaca i u Podravini. Zadaća će biti nas šumara, da ne dozvolimo suvišno krčenje šume u Slavoniji, da zadržimo stanovitu relaciju i napravimo zgodnu podjelu između šumskoga i poljoprivrednoga zemljišta, te da skrenemo pažnju na rđave posljedice — kako agronomima tako i hidrotehničarima. Trebale bi se osnivati ne zadruge samo za odvodnjavanje, nego zadruge za odvodnjavanje i navodnjavanje. (Nastavlja se — A suivre). |