DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 7-8/1933 str. 18 <-- 18 --> PDF |
rovi na Kalimegdanu), ali on nema primaran značaj. On samo izuzetno može da naškodi sadnicama. Tako je na pr. poslednjih dana aprila me seca 1930. god. duvala vrlo jaka košava, koja je dostigla brzinu od 14 m/sek. Ona je oštetila mlado drveće i sadnice. Na ponekim struko vima mladi izdanci i lišće bili su kao bičem išibani, opasnost je pretila i od velikog isušivanja zemljišta, jer je vetar ispijao i poslednje kapi vlage. Srećom ta nepogoda nije dugo trajala, a docnije kiše dovele su sve u red. Posle svega dosad rečenog, o cilju koji ima da zadovolji pošumlja vanje okoline Beograda ne bi se imalo još mnogo šta reći. Ako se imaju na umu parcele između Save i Dunava,, gde se traži brz i siguran uspeh zbog blizine varoši, treba saditi visoke školovane sadnice i to u rupe, a da bi uspeh bio što sigurniji, treba im pružiti pravu baštovansku negu. Radi zaštite dovoljno je kulture ograditi, jer ovde ne dolaze u obzir obične šumske štetočine (stoka, divljač) sem čoveka, koji nije nikad dovoljno disciplinovan. VI. Izbor vrsta (vrste estetske i ekonomsko-tehnička). Koliko je pitanje pošumljavanja okoline Beograda aktuelno i važno, vidi se već i iz toga, što je o tome bilo reci i u dnevnoj štampi. Tu se ponajviše govorilo baš o izboru vrsta, koje se pri tome imaju upotrebiti, Tom prilikom pominjane su i »škole« u šumarstvu (francuska, nemačka) i preporučivalo ugledanje na prirodu, kao recept francuske škole, kao da savremena nemačka nauka to odbacuje. Pozivajući se na slab uspeh bora na Avali, pokušalo se na neki način baciti anatemu na sve četinare. Zaista, fakat da dva istaknuta člana ove grupe, vrlo skromni bor i široko rasprostranjena smrča, ne pokazuju baš sjajan uspeh, donekle određuje, koje mesto treba dati četinarima pri pošumljavanju okoline Beograda. Oni tu stvarno mogu doći samo po svojoj estetskoj vrednosti i po tome što su možda neočekivani na tome mestu; to je istina, ali odreći im svako pravo na egzistenciju, apsurdno je i pogrešno bar toliko, koliko i pokušaj njihovog sađenja rente radi. Zatim, u rodu bora i smrče nalazimo i vrste, koje će sigurno bolje uspeti nego pomenute. To je nesumnjivo Picea pungens argentea, koja je obilato i sa zavidnim uspehom rasprostranjena u Beogradu i Pinus banxiana na pr., čija su odlična svojstva poznata iz literature, ma da se u okolini Beograda tek uvodi (Careva ćuprija). Isto se može reći i za Atlanski cedar, tisu, tuju, koji su svi sretno pregrmeli oštru zimu 1928/29. godine, a i inače pokazuju zadovoljavajući uspeh. Zatim, sigurno je i to, da će relativan uspeh jedne vrste zavisiti i od celishodne upotrebe njene na jednom mestu i od forme, koja se da njenoj kulturi. Tu se već možemo koristiti izvesnim do sada stečenim iskustvom. Tako na pr. bagrem čini čitavu malu formaciju pošav od Careve ćuprije k Topčideru i jednu drugu u društvu sa dudovcem (Broussonetia papyrifera) više Novog smederevskog đerma. S druge strane, između bele i kanadske topole s jedne i dudovca s druge strane postoji velika sličnost u fiziološkim osobinama (lišće pokriveno dlačicama kod prve i treće vrste i piramidalna kruna kod druge u cilju smanjivam´a transpiracije). Zar sve to nije jedna dovoljno osnovana indikacija, po kojoj se može sa mnogo sigurnosti ustvrditi, da će i na aridnom Topčiderskom brdu ove tri vrste uspeti potpuno, pored već postojećeg bagrema, kome se, reklo bi se, ne posvećuje dovoljna i zaslužena pažnja. 436 |