DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/1933 str. 18     <-- 18 -->        PDF

rovi na Kalimegdanu), ali on nema primaran značaj. On samo izuzetno


može da naškodi sadnicama. Tako je na pr. poslednjih dana aprila me


seca 1930. god. duvala vrlo jaka košava, koja je dostigla brzinu od


14 m/sek. Ona je oštetila mlado drveće i sadnice. Na ponekim struko


vima mladi izdanci i lišće bili su kao bičem išibani, opasnost je pretila i


od velikog isušivanja zemljišta, jer je vetar ispijao i poslednje kapi vlage.


Srećom ta nepogoda nije dugo trajala, a docnije kiše dovele su sve u red.


Posle svega dosad rečenog, o cilju koji ima da zadovolji pošumlja


vanje okoline Beograda ne bi se imalo još mnogo šta reći. Ako se imaju na


umu parcele između Save i Dunava,, gde se traži brz i siguran uspeh


zbog blizine varoši, treba saditi visoke školovane sadnice i to u rupe,


a da bi uspeh bio što sigurniji, treba im pružiti pravu baštovansku negu.


Radi zaštite dovoljno je kulture ograditi, jer ovde ne dolaze u obzir


obične šumske štetočine (stoka, divljač) sem čoveka, koji nije nikad


dovoljno disciplinovan.


VI. Izbor vrsta (vrste estetske i ekonomsko-tehnička).
Koliko je pitanje pošumljavanja okoline Beograda aktuelno i važno,
vidi se već i iz toga, što je o tome bilo reci i u dnevnoj štampi. Tu se
ponajviše govorilo baš o izboru vrsta, koje se pri tome imaju upotrebiti,
Tom prilikom pominjane su i »škole« u šumarstvu (francuska, nemačka)
i preporučivalo ugledanje na prirodu, kao recept francuske škole, kao
da savremena nemačka nauka to odbacuje. Pozivajući se na slab uspeh
bora na Avali, pokušalo se na neki način baciti anatemu na sve četinare.
Zaista, fakat da dva istaknuta člana ove grupe, vrlo skromni bor i široko
rasprostranjena smrča, ne pokazuju baš sjajan uspeh, donekle određuje,
koje mesto treba dati četinarima pri pošumljavanju okoline Beograda.
Oni tu stvarno mogu doći samo po svojoj estetskoj vrednosti i po tome
što su možda neočekivani na tome mestu; to je istina, ali odreći im
svako pravo na egzistenciju, apsurdno je i pogrešno bar toliko, koliko
i pokušaj njihovog sađenja rente radi. Zatim, u rodu bora i smrče nalazimo
i vrste, koje će sigurno bolje uspeti nego pomenute. To je nesumnjivo
Picea pungens argentea, koja je obilato i sa zavidnim uspehom rasprostranjena
u Beogradu i Pinus banxiana na pr., čija su odlična svojstva
poznata iz literature, ma da se u okolini Beograda tek uvodi (Careva
ćuprija). Isto se može reći i za Atlanski cedar, tisu, tuju, koji su svi sretno
pregrmeli oštru zimu 1928/29. godine, a i inače pokazuju zadovoljavajući
uspeh.


Zatim, sigurno je i to, da će relativan uspeh jedne vrste zavisiti i
od celishodne upotrebe njene na jednom mestu i od forme, koja se da
njenoj kulturi. Tu se već možemo koristiti izvesnim do sada stečenim
iskustvom. Tako na pr. bagrem čini čitavu malu formaciju pošav od
Careve ćuprije k Topčideru i jednu drugu u društvu sa dudovcem (Broussonetia
papyrifera) više Novog smederevskog đerma. S druge strane,
između bele i kanadske topole s jedne i dudovca s druge strane postoji
velika sličnost u fiziološkim osobinama (lišće pokriveno dlačicama kod
prve i treće vrste i piramidalna kruna kod druge u cilju smanjivam´a
transpiracije). Zar sve to nije jedna dovoljno osnovana indikacija, po
kojoj se može sa mnogo sigurnosti ustvrditi, da će i na aridnom Topčiderskom
brdu ove tri vrste uspeti potpuno, pored već postojećeg bagrema,
kome se, reklo bi se, ne posvećuje dovoljna i zaslužena pažnja.


436