DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9/1933 str. 46 <-- 46 --> PDF |
...... je ...., ..... .... ......, .. ...... y ..... ..... ....... ....... ........ ........ ............ . .......... ........ ..... y ..... ...... ......... je ........ ....... . ......... ........., ...... ce y .... ...... ...... ...... .... ...., ... .. y ....... ........... .......... y ....... ........ ........., .... .. ce . ...... ........ .... ......... .. ... ............. ....... ... ...... ..........., ..... he ce y ........ .... ......... . .... .............. ........., .... je ...... ....., a ...... .... ..... ........ y ..... ........ ....... Sommaire. Notion de . économie forestiere ayant pour base une forets-parc; traitement des forets-parcs dans le passé, aujourd´hui et dans l´avenir; la foret et son rapport avec l´homme; signification actuelle du traitement des forets en parcs et ses manieres; motifs de la formation des forets-parcs (considérations touristiques, hygiéniques, balnéologiquesi urbanistiques, sociales etc.); formation des forets-..... et travaux qui en résultent; éléments financiels et . utilisation de ces forets SAOPĆENJA NOVI ZAKON O LOVU Dne 5. decembra 1931. potpisao je Njegovo Veličanstvo Kralj novi Zakon o lovu, kojega smo dugo iščekivali, a koji još do danas nije dobio obaveznu snagu, jer još nisu donesene banovinske uredbe, s kojima jednovremeno stupa na snagu. Napisati ocjenu i!i kritiku jednog zakona o lovu nije lagana stvar, jer baš u tome i na tome zakonu ukrštavaju se mnogi i vrlo različiti interesi. Potpuno zadovoljit; sve te interese vrlo je teška zadaća. Ako se uvaži, da taj zakon važi za čitavu kraljevinu i prema tome da je unificirao sedam različitih zakona o lovu, koji su dosad kod nas postojali, već samim tim unificiranjem lovnog zakonodavstva postigli smo jedan veliki dobitak. Tim jedinstvenim zakonom za čitavu kraljevinu udaren je konačno temelj, na kojemu će se moći napredno razvijati jugoslovensko lovstvo kao važna grana naše narodne privrede. Najvažnija odredba novoga zakona temelji se na principu, da je pravo lova spojeno sa vlasništvom na zemlju (dominalni sistem), a u krajevima, gdje je dosada bio .. snazi regalni sistem, ostavljeno je narodu (banskim vijećima) na volju, kada će se preći na dominalni sistem. Time je zakon sretno riješio prelaz od regalnog sistema na zakupni, koji će morati prije ili kasnije svi prihvatiti, kad se konačno uvjere, da jedino taj uvjetuje raoijonalni uzgoj lova, za koji je naša kraljevina predodređena, jer posjeduje sve prirodne uslove za uzgoj svih vrsta divljači, Novi zakon nastojao je zaštititi interese poljoprivrede i šumarstva s jedne i interese lovstva s druge strane, pa uza sve predviđene mjere za uzgoj i zaštitu divljači možemo sa potpunim pouzdanjem gledati na budući razvoj i napredak našega lovstva. Jer se u »Šumarskom listu« na novi zakon o lovu nije osvrnuo nitko od šumaralovaca, nakanio sam, da dadem svoje mišljenje o tom zakonu, naglasujući dakako odmah, da ću zastupati kao lovac čisto lovačke mterese posmtrajući ih sa stručnog lovačkoz stanovišta. Zakoni su doneseni, da im se pokoravamo i da ih vršimo, a ne da ih kritikujemo, stoga ove moje dobronamjerne opaske ići će za tim, da se možebitne manjkavosti i nejasnosti u tom zakonu upotpune i izjasne i posluže kod donošenja provedbenih naredaba t. j . banovinske uredbe. Drugim riječima, moja je namjera, da se u našem stručnom organu ustanove novog zakona o lovu jasno protumače 544 |
| ŠUMARSKI LIST 9/1933 str. 47 <-- 47 --> PDF |
dovedu u sklad sa životnim potrebama i time na život primijenjuju svršno, jer zakon sam po sebi mrtvo je slovo i samo u njegovoj pravilnoj primjeni u praksi postizavaju se oni rezultati, za kojima je zakonodavac išao. Kod tog mog rada poslužit će mi uporedba našeg novog zakona sa zakonom o lovu od 27. aprila 1893. za bivše kraljevine Hrvatsku i, Slavoniju, a koji je zakon i danas još na snazi u našoj banovini savskoj. Taj zakon od 27. IV. 1893, koji se u životu i praksi svestrano okušao i vrijedio kao jedan od vrlo dobrih zakona o lovu, poslužit će nam sa praktične strane za uporedbu sa našim novim zakonom o lovu. Pređimo na stvar. Po mom mišljenju § 4. zakona, koji govori o sopstveni m (vlastitim, zasebnim, privatnim) lovištima, nije najsretnije ispao. Prvi stav toga §. dobro kaže, koja lovišta mogu biti sopstvena, t. j . «čija površina iznosi barem 200 hektara neprekidno g zemljišta, tako da se po ćelom zemljištu može prelaziti s jedne čestice na drugu bez prelaza preko tuđeg zemljišta«. Dalje kaže: »Putevi, željeznice i za njih vezani objekti ne smatraju se za prekid zemljišta. Ostrva smatraju se kao da su spojena sa obalom.« Dovle je sve jasno, razumljivo i opravdano. Ali drugi stav, koji glasi: »Ne mogu se smatrati za sopstveno lovište zemljišta istog sopstvenika, ako su podeljena u više delova, a vezana su samo vodama ili putovima, koji između tih delova prolaze zemljištem drugog sopstvenika«, faktično ne samo da je suvišan, nego unosi zabunu u čitav prvi stav toga paragrafa. Suvišan je, jer čim su između pojedinih dijelova lovišta zemljišta drugog sopstvenika (tuda zemljišta), to takovi dijelovi ne mogu činiti sopstveno lovište, jer j,u prekinuti tuđim zemljištem i ne mogu ih vode ni putevi preko tuđeg zemljišta vezati u jednu neprekidnu cjelinu i zemljište. To se jasno razabire iz prvog stava § 4. i u drugom stavu je suvišno to ponavljanje; jer kako putevi i željeznice u prvom stavu ne prekidaju sopstveno zemljište i lovište, tako jednako ne mogu prekidati niti tuđe zemljište, koje ostaje i dalje tuđe, išli po njemu putevi i željeznice ili ne išli, i prema tome ostaju i dalje uzrokom prekida sopstvenog zemljišta i lovišta. Dosljedno tome ovaj drugi stav nije ništa nova rekao, što već ne bi bilo sadržano u prvom stavu, i prema tome ovaj drugi stav u zakonu postaje uslijed svoje suvišnosti nejasan, jer tkogod ga čita, taj se i pita: kad ništa nova ne kaže, zašto je u zakon unesen i što onda znači? Kad je napisan, valjada nešto mora i da određuje, a kad čitač nezna, što novo određuje, onda mu postaje čitav §, a prema tome i pojam sopstvenlh lovišta nejasan. S druge strane opet, taj drugi stav §. 4. postaje nejasan i zato, što unosi najedanput u §. 4. novi pojam i elemenat, »vode«, koje se u prvom stavu tog paragrafa nikako ne spominju. Time opet nastaje nova zabuna i pitanje, a što je sa vodama, da li vode prekidaju sopstveno zemljište za lovište, jer prvi stav §. 4. kaže: Putevi, željeznice i za njih vezani objekti ne smatraju se za prekid zemljišta. A što je sa vodama, da li vode prekidaju ili ne prekidaju? Prema zadnjoj rečenici prvog stava: »Ostrva (otoci) smatraju se kao da su spojena sa obalom«, dalo bi se zaključivati, da i ostale vode (rijeke, potoci, kanali, bare itd.) ne prekidaju kompleks zemljišta. No zakon mora biti jasan i precizan, a ne da se iz njega nešto tek naslućuje i prema tome zaključuje. §. 3. starog zakona o lovu od 27. IV. 1893. za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju određivao je to jasno i precizno, kako slijedi: »Spojenim kompleksom zemljišta, na kojem po §. 2. slovo a) smiju vlasnici vršiti pravo lova, smatra se posjed, gdje su zemljišta, bila ona u području jedne ili više općina, kotara ili županija u takovu savezu, da im se s jedne čestice može doći do druge, a da netreba preći tuđe koje zemljište. Ovakove komplekse ne prekidaju javne ceste, željeznice vod e i sličn i predmeti , to valja i o otocima držati, da su spojeni sa susjednim zemljištem.« Prema tome moje je mišljenje, da se i u novi zakon o lovu, u § 4., stav prvi, imala unijeti ta rečenica poprilici ovako: Putevi, željeznice i za njih vezani objekti kao i vode (rijeke, potoci, kanali, bare i t. d.) ne smatraju se za prekid zemljišta«. Onda ne bi bilo nikakovog dvoumljenja, a čitav drugi stav tog paragrafa mogao se izostaviti. 545 |
| ŠUMARSKI LIST 9/1933 str. 48 <-- 48 --> PDF |
I treći stav §. 4. novog zakona o lovu, koji glasi: »Površine, koje služe javnom saobraćaju (kao željeznice, kanali itd.) ne mogu se izdvojiti u sopstvena lovišta«, po mom je mišljenju suvišan, jer javne željeznice ne leže sa sopstvenim zemljištima, dosljedno tome ne mogu ni činiti sopstveno lovište. A kad je već unesen taj stav u tekst zakona, onda bi bilo ispravnije, da mu se doda: niti pribrojiti površini ´potrebitoj za sopstveno lovište. Drugim riječima, sopstveno lovište s ovu i s onu stranu stranu željeznice ili kanala mora imati površinu od barem 200 hektara odbivši. površinu tih objekata, koji se nalaze na njemu ili na njegovim rubovima. A što je onda, ako vlasnik napravi po izdvojenju sopstvenog lovišta na istom jedan kanal za vlastitu upotrebu ili za javni saobraćaj? Sto onda, ako se voda smatra za prekid kompleksa, pa ako jedan mali potok na čestici od 200 hektara izvire i uvire? Svaka nova ustanova u zakonu rada i nova pitanja i traži, tumačenja s obzirom na primjenu u praksi. Četvrti stav §. 4. određuje pojam ograđenog lovišta (zverinjaka) i pravo vršenja lova na tom sopstvenom zemljištu. No ne određuje površinu takovog lovišta (zverinjaka), jednako ne određuje, da li za divljač u zvjerinjaku vrijede ustanove §. 17. tog zakona o lovostaji ili vlasnik može tu divljač u svako doba strijeljati, kao što je to mogao po zakonu o lovu za Hrvatsku i Slavoniju od 27. IV. 1893. prema §. 31. toga zakona. § 6. novog zakona kaže: »Sopstvenici zemljišta kojima po § 4. ovoga zakona pripada pravo na izdvojeno sopstveno lovište, imaju to izdvojenje pre svakog davanja pod zakup opštinskog lovišta tražiti kod opšte upravne vlasti, prvog stepena, na čijoj teritoriji se nalazi najveći deo imanja. Ako davanje pod zakup opštinskih lovišta dvaju ili više susednih srezova ne pada u isto vreme, izdvojenje tražiće se kod onog sreza, u kojem najpre dolazi do davanja pod zakup opštinskog lovišta«. Po ovome nikako nije jasno niti se vidi, da li će se u ovom potonjem slučaju (ako zakup u više susednih srezova ne pada u isto vrijeme) tražiti izdvojenje kod onog sreza, u kojem zakup najprije dolazi, za teritorij samo toga sreza ili pak za čitavu površinu sopstvenog lovišta. Po starom zakonu od 27. IV. 1893. bilo je to izlučivanje (izdvajanje) mnogo jasnije i praktičnije određeno, t. j . izlučenje se imalo tražiti u ... kotarske oblasti, u čijem je području bio najveći dio odnosnog kompleksa, i toj kotarskoj oblasti pripadalo je dalje uredovanje u poslu izlučenja privatnog lovišta kao i oblasni nadzor nad tim lovištem u smislu zakona o lovu. Pogotovo drugi stav §. 6. novog zakona, koji glasi: »Zahtev za izdvajanje sopstvenog lovišta sopstvenik će podneti opštoj upravnoj vlasti prvog stepena najkasnije šest meseci pre nego što bude prestao postojeći zakup opštinskog lovišta u kojem se nalazi to zemljište odnosno najkasnije šest meseci pre davanja pod zakup opštinskog lovišta.« Ta ustanova po mom mišljenju u praksi je gotovo neprovediva, ako se uzme u obzir dosta komplicirani i spori postupak upravnih vlasti s jedne i skupocjeni troškovi oko izlučenja sa strane vlasnika zemljišta (lovišta) s druge strane, pogotovo kod sopstvenika većega kompleksa zemljišta, koje se proteže kroz više susjednih upravnih srezova. Uzmimo za primjer Ogulinsku imovnu općinu, čija se lovišta izdvojena po starom zakonu protežu na teritoriju šest upravnih srezova, i to Delnice, Ogulin, Brinje, Slunj, Senj i Novi, a leže na teritoriju sedamnaest upravnih općina, sa ukupnom površinom od 99.366 katast. jutara ili 57.135 ha. Samo te velike površine kroz tolike upravne srezove i upravne općine jasno dokazuju, da bi posao i troškovi oko izlučivanja neprestano trajali, jer je razumljivo, da kod tolikih upravnih općina neprestano dolazi bilo iz kojih razloga do novog davanja pod zakup opštinskog lovišta, kako to predviđa drugi stav § 6. novog zakona o lovu. A sa svakim tim novim davanjem pod zakup ima se prema ustanovama § 6. novog zakona uvijek tražiti novo izlučenje sopstvenog lovišta. Ako se uvaži, da će se po novom zakonu gornje površine još nešto i uvećati, jer se po istome mogu izlučiti i površine od 200 hektara (347.58 jutara) to će se time posao oko izlučivanja još i povećati. 546 |
| ŠUMARSKI LIST 9/1933 str. 49 <-- 49 --> PDF |
Da će § 6. novog zakona o lovu u praksi biti neprovediv, razabire se pogotovo iz § 15., koji glasi: »Državna imanja, koja odgovaraju odredbama iz § 4. ovog zakona, opšta upravna vlast prvog stepena po službenoj će dužnosti izdvojiti kao sopstvena lovišta. Državna lovišta i lovišta krajiških imovnih opština izdvojena po § 4. ovog zakona davače se licitacijom pod zakup, ili će se upravljati drugačije prema odredbama Pravilnika, za čije se donošenje ovlašćuje Ministar šuma i rudnika«. U prvom stavu tog § kaže se »državna imanja«, a u drugom stavu kaže se: »državna lovišta«. Ovdje nije jasno, što je to državno »imanje«, da li su to državna imanja i dobra u užem smislu, kao ti. pr. državno dobro Belje, ili su pak to i sve državne šume i ostali državni posjed. Prema tome se ne zna, da li će opšta upravna vlast prvog stepena po službenoj dužnosti izdvojiti kao sopstvena lovišta samo državna imanja (dobra) ili pak i sve državne šume i sav ostali državni posjed. Dalje se ne zna i ne vidi se, kakov će biti taj postupak upravne vlasti po službenoj dužnosti (ureda radi) oko izlučivanja državnih imanja kao sopstvenog lovišta i u koliko će se razlikovati od postupka izlučenja ostalih sopstvenih lovišta prema § 6. zakona. Prema drugom stavu § 15., t. j . da će se državna lovišta davati licitacijom pod zakup, izgleda da bi se stav prvi tog § odnosio samo na državna imanja u užem smislu (državna dobra), a ne i na sve državne šume i državna lovišta. Ako je tako, onda će i. Direkcije državnih šuma imati mnogo posla oko izlučenja državnih šuma kao sopstvenog lovišta, isto kao i Direkcije šuma krajiških imovnih općina, a iz ver spomenutih razloga. Ne samo da će izdvajanje tih lovišta u praksi zadavati mnogo posla, a u nekim prilikama biti i neprovedivo, nego će i davanje pod zakup svih ili nekih dijelova lovišta krajiških imovnih općina biti teško i neprovedivo. Uzmimo za primjer ogulinsku imovnu općinu koja je po dosadanjem zakonu o lovu bila dana u zakup kao jedna cjelina. Ako bi se ta lovišta po § 15. novog zakona davala pod zakup licitacijom po pojedinim upravnim opštinama, onda bi najprije trebalo provesti u terenu razgraničenje tih lovišta po upravnim općinama. Mede pojedinih upravnih općina, a jednako i sreskih načelstva, u šumama nisu točne, jer u tim šumama vodimo gospodarstvena i čuvarska, dakle šumsko-upravna razdjeljenja; prema tome bi tek valjalo te granice ustanoviti i vidljivo obilježiti, a to bi troškove oko izdvajanja tih lovišta još znatnije uvećalo i ti troškovi na mnogo mjesta ne bi bili u razmjeru sa vrijednosti samog izdvojenog lovišta. To svakako nije u interesu unapređivanja lova, jer je jasno, da se samo na većim površinama može lov racijonalnije uzgajati, što je vidljivo i iz ustanova § 5. novog zakona o lovu, koji predviđa spajanje manjih opštinskih lovišta u jedno lovište do veličine od 5.000 hektara, pa bi se prema tome vlasnicima velikih posjeda sa jednakih razloga posao oko izlučivanja sopstvenog lovišta imao pojednostavniti i pojeftiniti. Da je nemoguće ovakove velike šumske posjede i izdvojena lovišta podijeliti na teritorije pojedinih upravnih opština, pokazalo se već dosad u praksi prigodom naplate banovinske takse na lovišta, npr. kod ogulinske imovne ooćine. Banovinska taksa na lovišta ima se naplaćivati prema visini godišnje zakupnine za pojedine upravne općine, no kako se izdvojeno lovište ogulinske imovne općine, nije dražbovalo po upravnim općinama, već kao jedna cjelina, to ne znamo niti visinu godišnje zakupnine za pojedine upravne općine, dosljedno tome naplaćivala se i banovinska taksa na ta lovišta kao od jedne cjeline. Na to stanovište stavila se dosad i Kralj, banska uprava savske banovine u Zagrebu, jer se drugo riješenje nije moglo naći. Prema svemu navedenom jasno je, da će za državna lovišta kao i za lovišta krajiških imovnih općina biti jedini, izlazak, da prema drugom stavu § 15. Ministar šuma i rudnika donese Pravilnik, po kojem će se upravljati- ta lovišta, a taj pravilnik morao bi svakako odrediti, da opšta upravna vlast prvog stepena po službenoj dužnosti izdvoji ta lovišta kao sopstvena lovišta i da se ta lovišta smatraju jedno m cjelino m u upravnom pogledu, a nadzor nad lovištem da vodi ona upravna vlast prvog stepena, u čijem se području nalazi najveći dio spomenutih lovišta. Dalje bi imao odrediti, da se ponovno izlučenje tih lovišta traži svakih 547 |
| ŠUMARSKI LIST 9/1933 str. 50 <-- 50 --> PDF |
dvanaest godina (računajući od dana prvog izlučenja) kod one upravne vlasti, koja je i prvo izlučenje provela, i to samo formalno, t. j . da se povede postupak samo za eventualno nastale promjene površina (prodaja, dioba ili koji drugi način), a ne da se skupocjeni i dugotrajni postupak oko izlučenja sopstvenog lovišta i za ostale nepromijenjene površine bez potrebe ponavlja. Svako drugo riješen je ovoga predmeta biti. će u praksi teško provedivo. § 21. novog zakona govori o nedozvoljenom načinu lovljenja i kaže: »Zaštićena divljač (§ 2., razdeo I) može se loviti samo puškom, na konju ili sokolom, sa ili bez psa. Lov hrtovima zabranjen je.« Drugi stav glasi: »Psima brakircima zabranjeno je loviti od 15. januara do 30. septembra. Ban može po saslušanju saveza lovačkih udruženja zabraniti lov brakircima sasvim ili za neko vreme i za izvesnu teritoriju.« Prema tome novi zakon o lovu dijeli lovačke pse u dvije vrste i to: privilegovane i neprivilegovane. Medu povlaštene (privilegovane) spadaju svi psi ptičari, a među nepovlaštene: hrtovi i brakirci. Svakako ova razdioba sa lovačkog gledišta nije opravdana. Ne mislim ovdje na hrtove, jer s njima kod nas nitko i ne lovi, već mislim na pse brakirce. Prema toj ustanovi zakonom privilegovani pas prepeličar smije gotovo čitavu godinu slobodno hodati po lovištu, dok pas brakirac smije tek od 1. X. do 15. I. (a eventualno i manje), dakle jedva četvrt godine, a jasno je svakome, da i pas brakirac ima pravo na život i životne uslove; u protivnom bolje je, da mu se ne dozvoli život ni kroz to četvrt godine, jednako kao i hrtovima. Reći. će tko: pa ne brani se život psu brakircu kroz ostalo vrijeme time što ne smije u lovišta. No znamo to dobro po starom zakonu o lovu od god. 1893., koji je imao sličnu odredbu, a znamo to i iz vlastitog iskustva. U svim većim mjestima naše države gotovo je neprestano strogi kontumac pasa; ako se pas samo pomoli" na ulicu, eto redarstvenog prekršaja; ako se povede u polje, da se proskače i očisti, eto prekršaja zakona o lovu. Ovdje ne govorim pro domo mea, jer sam u principu protiv lova sa brakircima na visokim nogama, a vodenje takovih pasa u lovišta, u kojima ima srna, držim da je grjehota i predlažem, da banska uredba zabrani pristup visokonogim brakircima u srneća lovišta. No svakako ima slučajeva, gdje bez psa brakirca ne možemo na kraj izaći ; specijalno u kraškim i brdskim predjelima ne možemo lisicu, divlju mačku i još neke grabežljivce ljepše, uspješnije i lovački ispravnije loviti nego sa psom brakirecn. Osim toga ima tu još jedna lovačko-tehnička strana, preko koje se ne može nikako prijeći, a to je: uporabni pas ili pas za svaku porabu (Qebrauchshund). Jasno je svakome, tko se lovom bavi, da ni planinski lovac ne može biti bez pomagača u lovu, t. j . bez psa. Kao što je lovac u ravnicama bez psa ptičara nemoguć, tako je i lovac u planinama bez uporabnog psa. Pitanje je, kakovog ćemo psa ili kakovu pasminu odabrati za uporabnog psa. Po mom mišljenju za naše planinske krajeve, to je brakirac jazavčar ili polujazavčar (Dachsbracke). On nam služi kao gonič za grabežljivce i kao jamar za jame, a jednako tako u visokom lovu kao tragar (slijednik krvi). Uz to taj pas nije velik, Iako se vodi po našim krševima i planinama, a za nuždu može ga lovac i u uprtnjači prenijeti. Međutim novi zakon o lovu jednako kao i prijašnji od g. 1893. ne kaže, koje pse smatra brakircima; dosljedno tome možemo računati, da će i brakejazavčare (polujazavčare) i ako su oni niži od 42 cm, uvrstiti medu pse brakirce. A budući, da je brakircima zabranjen pristup u lovišta od 15. 1. do 30. IX., kada i kako će ga onda lovac uvježbati u njegovoj mnogostranoj uporabnoj službi. A što bi tek rekle nadzorne uprave vlasti po ustanovama novog zakona o lovu, kad bi lovac poveo sa sobom braklrca-jazavčara u aprilu u lov na tetrebove ili u maju na čekalicu srnjaka ili u mjesecu augustu na vabljenje srnjaka? Jasno je, da bi smatrale to za prekršaj, a s druge strane svakom je pravom lovcu poznato, da se pravilno vršenje lova na visoku divljač ne može provađati bez uporabnog psa. U novije vrijeme umnožila se u našim lovištima crna divljač. Iza 15. januara, kad prestaje lov na drugu korisnu divljač, a pogodni su snijegovi, nastaje lov na divlje svinje. Dobar i oštar pas brakirac u takovom lovu može biti od velike koristi, ali po zakonu zabranjen mu 548 |
| ŠUMARSKI LIST 9/1933 str. 51 <-- 51 --> PDF |
je u to doba pristup u lovište. Imao sam dva mlada jazavčara-braka, od kojih je jedan pokazivao naročitu sklonost za aportiranje. Nisam ga smio voditi u lovište i na vodu u julu za vrijeme lova na mlade patke, da se nauči aportiranju divljači iz vode, jer bi mi tko mogao prigovoriti, da sam ga vodio u lov na zečeve ili bar da je pas usput mogao goniti i zečeve. A u isto to vrijeme čobanski psi dnevno gone divljač od jutra do mraka, koliko je god dana u godini i koliko puta blago u pašu izađe, premda im je to po zakonu strogo zabranjeno. A jednako tako rade i mnogi psi ptičari raznih boja i. pasmina, koji i te kako dobro gone i brakiraju i zeca i srnu. Ima prepeličara (Wachtelhund), koji zeca glasno gone i vrate ga natrag sigurnije i brže, nego ikoji istrijanski brakirac, ali s obzirom na njihovu plemenitu pasminu njima je to dozvoljeno i oni su tu dozvolu stigli, jer su privilegovani psi. Po svemu navedenom jasno je, da su sastavljači ovih ustanova imali pred očima samo lovišta u ravnicama, dok im prilike brdskih lovišta nisu bile poznate. Prema tome u ovoj stvari ostaju prilike za brdskog lovca i dalje teške i za to bi uredba, koja će se donijeti, to pitanje imala riješiti u korist planinskih lovaca, ali podjedno odrediti, da se vođenje uporabnog psa u lovišta, u kojima ima srna i visoke divljači, može povjeriti jedino lovcu stručnjaku odnosno kvalifikovanom lovcu. § 34. glasi: »Ne može se poći u poteru za divljači, koja je ranjena u sopstvenom lovištu, ako utekne u tuđe lovište. Jednako ne može niko sem ovlašćenika lova prisvojiti divljač, koja se nađe u lovištu ranjena ili uginula«. Ovdje nastaje pitanje, a što je sa divljači, koja se nađe u lovištu neranjena i živa uhvaćena. Mnogo puta se dogodi, da vukovi ili čobanski psi pretjeraju srnu iz jednog lovišta u drugo i tako je izmore, da je onda čobani, djeca, zemljoradnici ili bilo tko živu uhvate ili ona izmorena sama zađe u dvorišta, ograde ili plotove i tamo bude uhvaćena. Čuvar ili vlasnik lova, kad to čuje, pode za svojom divljači u potragu i kad je stigne, dođe vlasnik lovišta, na kojem je divljač živa uhvaćena, i kaže da je sada srna njegova. Dobro je, ako ima i u tom lovištu srna; vlasnik toga lovišta pustiti će je među svoje srne i time je stvar uređena. No što onda, ako u tom lovištu nema srna, nego je samo polje ili mala šikara sa divljači niskog lova. U tom slučaju bilo bi mnogo pravednije, da je zakon o lovu predvidio, da ovlaštenik lova vrati živu divljač onom vlasniku, iz čijeg lovišta ta divljač potječe. Pogotovo ako se radi o kojoj rijetkoj ili vrijednoj vrsti divljači, n. pr. o kozorogu, jelenu, divokozi. § 36. i § 37. novog zakona govori o prevelikom broju štetne divljači i o haj kama. Oba ta paragrafa primljena su među lovcima i zakupnicima lova sa velikim nepovjerenjem. § 36. glasi: »Ako se divlje svinje, lisice, jazavci, divlje mačke, tvorovi i hrčkovi ili zverad u nekom lovištu prekomerno umnože, opšta upravna vlast prvog stepena na zahtev interesenata ili susednih ovlaštenika pozvaće sopstvenika ili .zakupca dotičnog lovišta, da broj te divljači u određenom roku umanji. Prođe li taj rok bez uspeha, opšta upravna vlast prvog stepena narediće hajke na divlje svinje i zverad i izdati druge potrebne mere za umanjenje broja lisica, jazavaca, divljih mačaka, tvo rova i hrčaka.« ; ?j \´.. §. 37. glasi: »Opština će na zahtev opšte upravne vlasti prvog stepena odmah odrediti potreban broj lovaca i hajkača, koji ne mogu biti mlađi od 18 godina. Hajkom upra vlja lice, koje je vlast odredila. Lovci i hajkači dužni su da se pozivu odazovu kao i da se pokoravaju odrebama upravljača hajke. U hajci je slobodno ubijati samo divlje svinje i zverad, a ubijena divljač pripada, onome ko istu ubije. Lovcu, koji van hajke ubije risa ili kurjaka, daće se nagrada. Propisi za održavanje hajke kao i visina nagrade za ubijenu štetnu divljač i zverad doneče se Banovinskom uredbom u smislu 51. 90. Ustava.« U prvom stavu § 36. nije trebalo divlje mačke zasebno spominjati, jer u tek stu zakona stoji ». zverad u nekom lovištu prekomerno umnože«, a pod »zverad« spada i divlja mačka prema §. 2., III. Zakon kaže, ako se navedena štetna divljač ili 549 |
| ŠUMARSKI LIST 9/1933 str. 52 <-- 52 --> PDF |
zverad prekomerno umnoži, opšta upravna vlast pozvat će vlasnika ili zakupnika lovišta, da broj te divljači u određenom roku umanji . U zakonu se dakle ništa potanje ne određuje, što se ima razumijevati pod »prekomjerno umnože«, a što pod »broj te divljači umanji«, stoga će biti u praksi vrlo teško primjenjivati te ustanove, jer što je po mišljenju jednog interesenta »prekomjerno«, po opravdanom mišljenju drugoga to nije prekomjerno. §. 29. starog zakona o lovu od god. 1893. imao je sličnu ustanovu za grabežljivu zvjerad i glasi: »Potuži li se pučanstvo, susjedni vlasnici i zakupnici lovišta, da se u kojem lovištu grabežljiva zvjerad vrlo umnožila , ima kotarska oblast vlasnika ili zakupnika pozvati da u zapornom roku, koji mu se dati ima, grabežljivu zvjerad potamani. Mine li taj rok bez uspjeha, ima kotarska oblast narediti pod vlastitim nadzorom opć. hajku , u kojoj se smije samo grabežljiva zvjerad ubijati, pa i ta pripada vlasniku ili zakupniku onoga lovišta, gdje je ubijena«. Dakle stari zakon kaže: grabežljiva zvjerad vrlo umnožak«, a novi zakon: divlje svinje itd. i zverad prekomerno umnože«. Pa unatoč toga, što je stari zakon o lovu dozvoljavao hajke samo na grabežljivu zvjerad [gratoežljivci, prema §. 24. tog zakona, čl. XI. prov. nar., alineja osma, na koje se hajka priređuje, jesu: ris, medvjed, vuk i pomladak ove zvjeradi, dok divlje svinje (§ 2\.) nije smatrao za grabežljivce, već kao »crnu divljač« (§ 23.)], imamo iz prakse slijedeće riješenje opšte upravne vlasti prvog stepena (Sresko načelstvo) iz februara 1932. godine: »Kroz 8—10 dana održati će se ponovno službena hajka na veprove, jer je konstatovano prigodom zadnje hajke, da ima tamo još 5—6 komada divljih svinja, koje nisu ubijene. Nova odluka biti će pravovremeno izdana, a dotle na osnovu čl. 46. zakona o unutrašnjoj upravi zabranjujem svakom, da od danas pa do slijedeće hajke veprove (divlje svinje) goni, plaši ili ubija.« U ranijoj odredbi i za ranije održavanu hajku na divlje svinje određuje isto sresko načelstvo slijedeće: »Na osnovu čl. 46. zakona o unutrašnjoj upravi zabranjujem svakom pod prijetnjom najstrožih zakonskih posljedica, da u -pomenutoj šumi od danas, pa dok se hajka ne obavi, vrši bilo na koji način gonjenje, plašenjc i rastjerivanje divljih svinja, pod čim razumijevam i pucanje.« Pripominjem, da su te odluke o održavanju hajke na divlje svinje izdane vlasniku t. j . zakupniku izlučenog zasebnog lovišta, u kojem su se te hajke održavale. Iz toga razabiremo, da je u ovom slučaju opšta upravna vlast prvog stepena pod »prekomjerno umnoženje« smatrala 5 — 6 komada divljih svinja u jednoj šumi. Dalje vidimo, da je ista upravna vlast neprekidno kroz dva mjeseca (januar i februar), t. j . kroz čitavo vrijeme kad su se te hajke na tih 6 divljih svinja obdržavale, odnosno rad´i nepogodnog vremena i drugih uzroka odgađale, zabranila svakom pa i samom vlasniku i zakupniku toga lovišta bilo kakov lov na divlje svinje, a kako je zabranila i »pucanje«, jasno je, da je zabranila uopće vlasniku i zakupniku lova bilo kakovo vršenje lova u tome lovištu sa vatrenim oružjem. Na temelju takovih odredaba, i ako nezakonito izdanih na osnovu starog zakona o lovu po opštoj upravnoj vlasti prvoga stepena, što onda mogu lovci i zakupnici lova očekivati od § 36. i §. 37. novog zakona o lovu, koji izričito kaže »ako se divlje svinje prekomerno umnože« i koji uz to još određuje »u hajci je slobno ubijati divlje svinje i zverad, a ubijena divljač pripada onome ko istu ubije«. Prema ovome zakupnici lovišta ne mogu od §.. 36. i § 37. očekivati ništa dobro i njihovo negodovanje posve je razumljivo, jer interesenti mogu po tim ustanovama svakog časa i u svako vrijeme održavati lov po tuđim lovištima u vidu opštinskih hajki, kod toga dobiti besplatno pogoniče i jošte si ubijenu zvjerad i pridržati. A što onda ako neki vlasnik sopstvenog lovišta ili zakupnik opštinskog lovišta želi da ima u svom lovištu nekoliko divljih svinja za svoju zabavu ili da mu preruju i prorahle šumsko tlo za šumsku kulturu ili želi da ima nekoliko lisica u svom lovištu? Izgleda, da mu to po ustanovama §§ 36. i 37. neće biti moguće, jer će se uvijek naći interesanata, koji će moći dokazati, da divljih svinja ili lisica ili divljih mačaka ima previše. Svakako 550 |