DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 4-6/1934 str. 119     <-- 119 -->        PDF

Ing. RADOVAN ĐOKOV1Ć (PRIZREN) :


PRILOG OGRANIČAVANJU ŠUMA


{UN APERÇU SUR L´ ÉVOLUTION LÉGISLATIVE CONCERNANT
LA DÉLIMITATION DES FORETS)


Još u prvobitnom Zakonu o šumama odnosno Šumskoj Uredbi predratne
Kraljevine Srbije šume su smatrane kao »opšte polezno« (opšte
narodno) dobro, koje nije svojina jednog naraštaja, već svih pokoljenja,
koja za ovim dolaze. Ovakvo shvatanje došlo je tek onda, kada su velike
površine šuma iskrčene i pretvorene u ziratna imanja i kada su se osetile
strašne posledice haračenja šuma. U težnji da se stane na put ovom
haračenju, doneta je prvo Uredba, a potom Zakon o Šumama. Posle
šumske Uredbe, koja je regulisavala izvesna pitanja o podeli šuma na
kategorije vlasništva, donet je prvi Zakon o šumama 30. marta 1891.
god. Prvi odeljak ovog Zakona bio je »svojina, izdvajanje, podela i ograničavanje
šuma«. Prema ovome pitanje ograničavanja šuma na dnevnom
je redu još od pre čitavih četrdeset i više godina, odnosno od vremena,
kada je donet prvi Zakon o šumama u predratnoj Kraljevini Srbiji. Koliko
je napora i truda uloženo, da se ovo pitanje brže i pravilnije resi,
koliko je taj posao bio težak i kod naroda nepopularan, videće se najbolje,
ako se pogleda u istorijat današnjeg Zakona o ograničavanju državnih
šuma.


1) Po prvobitnom Zakonu o šumama od 30. marta 1891. god. nare


đeno je, da ograničavanje šuma izvrše posebne komisije. Takvu jednu
komisiju sačinjavalo je 7 članova. Od ovih su trojica postavljena ukazom
(jedan šumar, Inžinjer i pravnik), jedno je postavio stalni okružni odbor,
a trojicu svaka opština, u kojoj je vršeno ograničavanje. Ova komisija
prema pribavljenim dokazima rešavala je većinom glasova o granici i
pravu svojine, gde nije bilo uredne tapije. Odluke ove komisije razmatrao
je Prvostepeni Sud na žalbe zainteresovanih.


Pada u oči, da je ovakva komisija bila glomazna, nepraktična i
skupa, pored toga još i to, da su u rešavanju pitanja svojine učestvovala
tri člana, koji su bili zainteresovani kao građani dotične opštine.


2) Po prvim izmenama i dopunama ovog zakona od 2. avgusta
1898. komisiju je sastavljalo pet članova (tri stručnjaka, t. j . po jedan
šumar, inžinjer i pravnik), a po dva je birala skupština okruga, u kome
se vršilo ograničavanje. Presude i odluke ovakve komisije bile su izvršne.


3) Po drugim izmenama od 26. januara 1900. god. komisiju je sastavljalo
opet 5 članova: trojica istih stručnjaka i dva aktivna narodna
poslanika. Presude ove komisije bile su izvršne.


4) Po trećim izmenama od 16. maja 1902. god. ostao je isti sastav
komisije, ali su njene odluke podvrgnute razmatranju Kasacionog Suda.


5) Po četvrtim izmenama od 23. marta 1904. god. komisiju sastavljaju
samo tri člana: dvojica iz sudske struke i jedan narodni poslanik;
rešenja ove komisije razmatra Prvostepeni Sud. Dakle ove je komisija
bila bez šumara.


245




ŠUMARSKI LIST 4-6/1934 str. 120     <-- 120 -->        PDF

Pada u oči, da su u ograničavanju drž. šuma najvidniju ulogu igrali"


narodni poslanici, koji su u svakoj komisiji učestvovali kao sudije, te bi


bilo čudnovato, da ovi tu priliku nisu koristili za učvršćivanje svoga po


ložaja ili svoje političke stranke u narodu. Po četvrtim izmenama vidi se,


da je iz sastava komisije izbačen šumar; ovo je došlo verovatno otuda,


što je narod smatrao šumare kao glavne krivce ovoga ograničavanja.


.) Naposletku doneta je nova uredba o ograničavanju državnih šuma


21. juna 1921. god., koja je putem zakonodavnog odbora narodne skupštine
od 15. decembra 1921. god. oglašena za Zakon o ograničavanju državnih
šuma, po kome su ustanovljeni sudovi za ograničavanje državnih
šuma. Sastav ovakvog suda sačinjavali su: jedan šumar, jedan agronom
i jedan pravnik.
Po ovome Zakonu ograničen je i najveći deo šuma Južne Srbije, pa
ćemo se na ovome malo više zadržati.


Kakvo je stanje u pogledu svojinskog pitanja nađeno u južnoj Srbiji
posle Balkanskog rata, poznato je u glavnom, te se na ovome pitanju
nećemo dugo zadržati, već ćemo se zadržati na samom radu ograničavanja
šuma. Napominje se samo da je po Turskom pravu sva zemlja
smatrana kao Mirijska t. j . Carska, ali ovo je bio samo relativan pojam
(Carska), jer u stvari meštani su obrađivali zemlju i koristili šumu i pašnjake
neograničeno uz plaćanje carskog desetka. Nema ni jednog dokumenta,
iz koga bi se videlo, da pojam Miri;:ska zemlja znači, da je to
svojina turske države, te je ovaj pojam vrlo čudnovat i neobjašnjiv. Sultan
kao apsolutni gospodar davao je pojedincima, za učinjene vojničke
usluge, pojedine prostrane šume i suvate ne u punu svojinu, već u pravo
službenosti, o čemu je svaki dobavio carsku ispravu —* hudžet. Ovo
pravo službenosti bilo je neograničeno, t. j . u carskoj ispravi stajalo je,
da je zemlja Mirijska, koja se ustupa na uživanje jednom licu, ali tome
licu nije ništa smetalo, da to svoje pravo prenese i na svoje potomke ili
čak i proda.


Teorijski prodata zemlja smatrana je opet Mirijska, a prodato je
samo pravo uživanja. Uopšte uzev, vrlo je nejasno, u čemu se sastojalo
to pravo svojine turske države.


Ovakvo nerasvetljeno pravo svojine zateklo je oslobođenje ovih
krajeva 1912. god. Odmah iduće 1913. god. Ministarstvo Narodne Privrede
poslalo je u ove krajeve jednu stručnu komisiju sastavljenu od
domaćih i stranih stručnjaka sa zadatkom da komisija ispita na licu mesta
privredne prilike i predloži, kakve sve mere treba preduzeti, da se
ogromne goleti pošume. Kada je ova komisija završila svoj zadatak, u
svom je izveštaju predložila Ministarstvu, da je potrebno pre svega
raspraviti pitanje svojine. No kako je odmah posle ovoga nastupio svetski
rat, po ovome predlogu nije moglo biti ništa rađeno. Ograničavanje
je počelo tek posle donošenja Zakona o ograničavanju državnih šuma,


t.
j . u 1922. godini.
U težnji da se spreči uništavanje šuma do ograničavanja, jednim
raspisom, a na osnovu 61. 1. Zak. o ograničavanju (verovatno i na osnovu
tumačenja, da pojam Mirijska zemlja znači državna), proglašene su sve
šume kao državne do ograničenja. Razume se, da se smatralo, da će se
ograničavanje brzo izvršiti. Međutim novi duh vremena, talas agrarne
reforme, sređivanje političkih i ekonomskih prilika u zemlji nisu dozvoljavali,
da se ovo važno pitam´e tako brzo resi. U koliko se pitanje ograničavanja
više odlagalo, u toliko je kod naroda bilo veće nezadovoljstvo..


246




ŠUMARSKI LIST 4-6/1934 str. 121     <-- 121 -->        PDF

Jer narod nije mogao da se pomiri sa tim, da mu se negira Zakonom stečeno
pravo svojine čak i na one šume, koje se nalaze u neposrednoj
blizini naselja.


Po članu prvom Zakona o ograničavanju državnih šuma šume se
dele na: a) državne, b) opštinske, v) seoske, g) manastirske, d) crkvene,
e) vakuvske, ž) privatne, z) brastveničke (u Crnoj Gori) i džematske
šume.


Državne šume dvojake su:
1) Čisto državne, ko:´e su isključivo državna svojina bez ičijeg i
ikakvog prava uživanja u njima;


2) One, kojima je država do sada kao sa o opšte narodnim rukovala
i u korist svoje kase eksploatisala i na koje niko drugi nije pribavio pravo
sopstvenosti.


Prva kategorija čisto državnih šuma na celoj teritoriji južne Srbije
nije postojala. U stavu drugom prednjega člana izraz »opšte narodne
šume« vrlo Je nejasan, te se nije znalo, koje su to šume. Jer po građanskom
Zakonu pravo svojine stiče se dugogodišnjom i savesnom »državinom
«. Uzmimo radi primera ona mnogobrojna sela, koja se nalaze na
samim planinama na nadmorskoj visini od preko 1000 metara, kao što
je slučaj sa selima Galičnik i Lazaropolje na Bistri, Brod i Restelica u
srezu Gorskom na Šari, pa se zapitajmo1, da li bi bio moguć opstanak tih
sela bez okolnih suvata, imajući u vidu da je na ovim mestima zemljoradnja
nemoguća? Odgovor je prost; sam fakat, da ta sela postoje na
takvim mestima, govori nam, da su ta sela, otkako su tu postala, koristila
okolne suvate i pašnjake i prema tome stekli pravo svojine. Uopšte uzev,
ovaj zakonski propis nije dovoljno opredelio, koje su to državne šume.
koje treba ograničiti. Svakako zbog ovoga propisa često puta vršeno je
ograničavanje i gde ovome uopšte nije bilo mesta. Često puta ograničeni
su pojedini neznatni delovi šuma i šumskog zemljišta pored samih sela,
tako da sada niti država može uredno gazdovati sa tim malim površinama
niti se pak okolna sela mogu ekonomski razvijati. Bilo je mnogo
bolje, da se odmah precizira, koje su to šume kao na pr. Šara, Bistra,
Stogovo, Perister, Kajmakčalan i t. d. Ali ovo je došlo zbog težnje nadležnih,
da se ovo pitanje što brže resi, jer u koliko se to pitanje više
odlagalo, nailazilo je na sve nove i nove teškoće.


Postupak oko ograničavanja po ovom Zakonu bio je ovakav:


Sud je dužan da na terenu šume, za čije je ograničavanje postavljen,
izdvoji i obeleži graničnu liniju, kojom će, bez obzira na privatnu
svojinu, obuhvatiti svu šumu i šumsko zemljište, na koje država polaže
pravo svojine i. koje zbog svoga položaja!, fizičkih svojstava, klimatskih,
opšte prirodnih i šumsko-gazdinskih razloga treba da čini celinu i da se
stalno održava u pošumljenom stanju. Ovo izdvajanje šuma i povlačenje
granične linije Sud će izvršiti vidnim znacima, a po izvršenom obeležavanju
graničnih tačaka izvršice premer izdvojenog kompleksa. Pri ovome
poslu sud će voditi računa o ekonomskim i zdravstvenim pogodbama za
život stanovništva na podnožju i ograncima šuma, kao I o tome da granice
šume budu što vidnije i preglednije, a cela šuma da dobije što pravilniji
oblik´. Za vreme povlačenja granične linije sud je dužan da primi
prijave od svakog, koji polaže pravo na ma kolik deo u ograničenom
prostoru i traži ga za sebe u svojinu. Po svakoj od tih prijava sud će
dotično zemljište premeriti, načiniti skicu od istog i uviđajem konstatovati,
da li je ono sastavni i nerazdvojni deo šume, u čijim se granicam-.


247




ŠUMARSKI LIST 4-6/1934 str. 122     <-- 122 -->        PDF

nalazi, da li se po konfiguraciji ili fizičkim osobinama razlikuje od okolnog
zemljišta i dr. Po prijavama, koje se odnose na zemljište manje od
5 nektara, sud će suditi o svojini po propisima Građanskog sud. postupka.
Na ovakve presude ostavljeno je pravo žalbe Prvostepenom Sudu, koji
u posljednjem stepenu donosi presude. Po prijavama, koje se odnose na
zemljište veće od 5 ha, Sud će izvršiti uviđaj i premer i dostaviti ih nadležnom
prvostepenom Sudu, koji po ovima donosi presude, na koje nezadovoljna
stranka ima pravo žalbe Apelacionom Sudu, koji donosi presude
u poslednjem stepenu. Kad završi rad na ograničavanju, sud sastavlja
granični protokol, koji dostavlja Ministarstvu Šuma i na osnovu koga
se Ministarstvo može ubaštiniti (čl. 10, 11, 12, 13 i 15 Zak. o ogr. drž.
šuma).


Granična linija povučena ovako od strane suda izvršna je odmah,
jer na istu nije dato pravo žalbe niti drž. zastupniku pri sudu niti pak
zainteresovanim licima, što se takođe može smatrati kao veliki nedostatak
ovog Zakona. Jer dok su pojedini sudovi suviše strogo cenili pojam
ekonomske potrebe, drugi su bili odviše širokogrudni, pa su okolnim
selima ostavljali neverovatno velike prostore, a za državu ograničili
samo onaj planinski pojas, koji sam za sebe ne pretstavlja nikakvu gazdinsku
celinu. Državni zastupnik pri sudu nije imao zakonskog prava
da čini prigovore na povučenu graničnu liniju, već je mogao jedino da
se žali protivu presuda, koje je sud donosio po pitanjima svojine do 5 ha.
Šta više, državni zastupnik nije ni imao podataka, da bi se izjasnio na
sudu, šta sve traži u ime države. Jednostavno sud je po svome nahođenju
povlačio graničnu liniju, koja je vrlo često povučena na štetu države,
zbog čega je dolazilo do toga, da su pojedini kompleksi ograničavani
po nekoliko puta.


Osim ovoga vredno je napomenuti, da su za članove jednog istog
suda svake godine postavljana druga lica, usled čega takav sud nije mogao
imati onu kontinuitivnost u radu, koju bi imao da je bar jedan član
suda ostajao stalno u tome sudu. Novi članovi suda, često bez potrebnog
iskustva i poznavanja prilika i terena odnosnog kraja, činili su greške,
koje se nisu mogle nikako popraviti. Budući da je ograničavanje vršeno
u planinskim krajevima, oskudnim u ziratnoj zemlji, narod je u velikoj
meri bio zaiteresovan, a u vezi sa ovim i pojedini političari i narodni
poslanici činili su razne intervencije kako kod suda tako i kod Ministarstva,
što je sve imalo za posledicu usporavanje rada suda.


Naposletku u 1930. god. 5. aprila donet je opet nov Zakon o ograničavanju
drž. šuma, koji je zasnovan na ranijim iskustvima, popunio praznine
ranijih Zakona, samo je šteta što je ovaj Zakon došao dockan, kada
je ograničavanje već privedeno kraju. Po ovome zakonu sastav suda isti
je kao po prethodnom, sa razlikom što je aktivni sudija postavljen za pretsednika
suda, a isto tako i za državnog zastupnika. Postupak pri ograničavanju
u glavnom je isti sa tom razlikom što državni zastupnik ima
pravo žalbe Ministarstvu šuma na povučenu privremenu liniju, ako
smatra da je sud istu povukao na štetu države. Po žalbi drž. zastupnika
Ministar šuma šalje stručnu komisiju, koja određuje, kuda se ima povući
ijova granična linija i o tome podnosi izveštaj Ministru šuma, koji donosi
definitivno rešenje o pravcu granične linije, koje je rešerije za sud
obavezno. Ovakav postupak, i ako je spor, ipak je dobar. Mogle bi mu
se učiniti izvesne zamerke samo sa formalne strane, naime u tome, što
se Ministar Šuma pojavljuje i kao parničar preko svog državnog zastup







ŠUMARSKI LIST 4-6/1934 str. 123     <-- 123 -->        PDF

nika i kao vlast, koja u poslednjem stepenu rešava pitanje granične linije.
Bilo bi pravilnije, da se obrazuje jedan centralni viši Sud sastavljen od
stručnjaka, koji bi po sličnim pitanjima donosio formalna rešenja, koja
bi bila obavezna za sud.


U pogledu rešavanja po pitanjima svojine u ograničenom prostoru
postupak je nešto izmenjen. I po ovome Zakonu kao i ranijem, država
kao parnična strana dragovoljno se stavlja u položaj tužene strane i tako
tužiocu pruža mogućnost, da dokazuje svoje pravo na sporni prostor;
u koliko u tome ne uspe, sporno imanje ostaje državno. Po svima prijavama,
po kojima se traži u svojinu kakav prostor ograničenog državnog
zemljišta, ovaj sud donosi presude, koje saopštava zainteresovanim
strankama i državnom zastupniku. Na žalbu zainteresovanih ove presude
u poslednjem stepenu razmatra, do 5 ha, Prvostepeni Sud, a preko 5 ha
Apelacioni Sud. Ovaj postupak, da Sud za ograničavanje donosi presude
po svima sporovima u prvom stepenu, brži je i bolji, nego što je to bio
slučaj po ranijem Zakonu.


Kao novost propisan je uz ovaj Zakon pravilnik za njegovo izvršenje,
u kome su tačno određene dužnosti pretsednika i članova Suda,
državnog zastupnika, pomoćnog osoblja i dr. Isto tako propisano je, kako
se ima postaviti i utvrditi stalna granična linija, što je vrlo značajno, kad
se ima na umu, da su raniji sudovi vrlo slabo utvrđivali granice, tako da
je često posle završenog ograničavanja nastajao nov spor oko granične
linije.


Po ovome Zakonu vršeno je ograničavanje u 1930., 1931., 1932. i
1933. godini. Naročito u 1933. godini posao je bio vrlo dobro organizovan.
Ministarstvo Šuma propisalo je svakom Sudu zadatak rada, u kome je
tačno rečeno, koje sve komplekse ima da ograniči, a istovremeno (što
je najvažnije) stavilo je i svoj zahtev, na koju površinu (opisujući granice)
država polaže pravo svojine. Prema ovome sud je imao dovoljno
podataka o kompleksima, koje ima da ograniči, što je u velikoj meri
olakšavalo rad i imalo kao posledicu, da su Sudovi u 1933. godini (koliko
mi je ovo poznato) dali bolji rezultat od Sudova ranijih godina.


Iz svega izloženog vidi se, koliko je posao oko ograničavanja šuma
bio naporan, kod naroda nepopularan i nezahvalan za one, koji su1 ga
provodili, kao i na kakve je ogromne teškoće taj posao nailazio. U koliko
se više taj posao odlagao, nailazile su sve nove i nove prepreke, koje
su zahtevale izmenu Zakona, jer su naselja bila sve gušća, pa i sve veće
potrebe u ziratnom zemljištu, a još veće gde se stanovništvo zanimalo
stočarstvom. Srećom ograničavanje je u glavnom privedeno kraju. Svi
važniji i veći kompleksi ograničeni su, ostaje još da se rasprave izvesni
sporovi, koji bi posao mogao biti gotov još za jednu, najviše dve godine
rada, pa će tako ovo pitanje biti skinuto sa dnevnog reda, posle skoro
jedne polovine stoleća.


Résumé. L´ auteur donne une description, avec critique, de la législation concernant
la délimitation des forets domaniales dans la Serbie du Sud et du Nord. Ce
probleme, tres compliqué ces dernieres années, entrepris avec plus des ressources,
est a sa fin.


349