DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 4-6/1934 str. 124     <-- 124 -->        PDF

Ing. SVETOZAR V. NOVAKOVIĆ (SKOPLJE):


PRILOG ISTORIJI OGRANIČAVANJA U
DRŽAVNIM ŠUMAMA JUŽNE SRBIJE


(UNE CONTRIBUTION A L´HISTOIRE DE LA DÉLIMITATION
DES FORETS DANS LA SERBIE DU SUD)


1. Ograničena površina.
U 1919. godini sa novim državnim životom otpočela je i šumska
privreda ovde na Jugu nov jedan život. Osnov za njen razvoj, bez svake
sumnje, nalazio se i nalazi u regulisanom stanju svojine. Do te godine
stanje je svojine bilo komplikovan sistem, u kome su se mešala prava
svojine sultana, feudalnih gospodara i čivčije.


Sume i šumsko zemljište zauzimaju 40.7% od celokupne površine
područja Južne Srbije. To znači 1,720.000 hektara. Ta površina i taj procenat
šume jasno govore o značaju, koji šume ovde imaju za narodnu
privredu. Ovo je skoro jedna polovina celokupnog zemljišta, koje narod
ovde ima. I to je jedan narod, koji se bavi u glavnom zemljoradnjom i
stočarstvom. Pri tom treba imati na umu, da se stočarstvo razvija na
bazi utrinskih ispaša, a ne na bazi štalske ishrane.


Nerešeno pitanje svojine tako velike površine zemljišta uticalo je
na stanje šumske, pa i opšte privrede. Rešenje se nametalo samo od sebe.
Ali mesto da se nade neki bolji način, da se to pitanje resi brzo, našao se
jedan vrlo nezgodan i to baš najnezgodriiji način, onaj kojim se (putem
jedne uredbe) smatrale sve šume kao državne i to za sve vreme, dok
se one ne razgraniče t. j . dok se državne šume ne ograniče.


Suština ovog pitanja, koje jako zadire u privredni život naroda,
iziskivala je, da se to pitanje ubrzo resi. Pristupilo se poslu sa najboljom
voljom. Zakoni su se menjali. Novi su zamenjivali stare i —* sa boljim,
stečenim iskustvom — bili su praktičniji.


Mi danas možemo da vidimo javni posao, koji je već priveden
kraju. Kada se pogleda na onu veliku površinu od 1,720.000 hektara, koje
je trebalo ograničiti, na opšte stanje države, koja se izgrađivala, na
mesne politike uticajnih ljudi i t. d., moramo priznati, da su odgovorni
imali mnogo teškoća. Pokraj svih teškoća ipak se brzo radilo. Pokazujem
ovde jedan predmet iz ograničavanja na području šumske uprave u
Ohridu. Tamo je trebalo resiti pitanje svojine šuma u dva politička sreza.
One iznose 67.575 hektara. Do 1924. god. država je putem ograničavanja
stekla pravo svojine na 4.179.56 hektara. U 1927. godini ograničila je
11,106.27 hektara i u 1928. godini završila je sa ograničavanjem, kada je
došla do svojine od 15.229.22 hektara,, dok je ostatak od 52.445.78 hektara
pripalo privatnicima, selima, verskim ustanovama i dr.


Iz toga se vidi i brzina, sa kojom se radilo, a i razumevanje, da je
brzina za takav posao bila nužna i opravdana. Kada se zna, da takva
rešenja moraju proći kroz sve zakonske formalnosti, onda se ne može
govoriti o nekoj sporosti, gledajući na rezultat i zakone takve kakvi su.


250




ŠUMARSKI LIST 4-6/1934 str. 125     <-- 125 -->        PDF

na obim materijala za rad i svršen posao. Slično se radilo i u područjima
drugih šumskih uprava. Dosada je ograničeno za državu 334.888 hektara.
Pored ovoga još država drži 209.844 hektara, za koju površinu vodi spor
sa raznim interesentima. Znači, da je do sada definitivno pripalo raznim
privatnim licima, samoupravnim telima, verskim ustanovama i dr. u
svemu 1,175.268 hektara.


2. O dokaznim sredstvima za svojinu nedržavnih šuma.
Kada se završe svi poslovi na ograničavanju šuma kod ove Direkcije,
onda ćemo da vidimo i sva dokumenta, sa kojima su interesenti
dokazivali pravo svojine i sticali ovu svojinu. Odmah ćemo napomenuti,
da će ovi dokumenti biti jako interesantni. To je sasvim razumljivo, kada
se ima na umu, da je ovde vladao jedan komplikovani splet prava (Sultana,
feudalnih gospodara i eivčije). Taj komplikovani sistem morao se
rešavati u duhu i na osnovu našeg građanskog zakona, koji je znao za
modernu konstrukciju svojinskog sistema i za prostiji oblik privatne svojine.
Da bih pomogao pribiranju interesantnih dokumenata, koji su u
ovom dobu služili za dokazivanje i sticanje praval svojine, pokazujem
veran prevod jednog interesantnog Sultanovog akta, koji je sopstveniku
istog služio kao dokaz svojine.


Carska tura sultana Abdul Hamida I.


»Kada (ovaj) carski uzvišeni ukaz bude prispeo pročelniku Kadija
i Sudija, rudniku vrlina i reci, našem Gospodinu Skopskom kadiji, kojem
da se umnože vrline, neka mu bude na znanju, da je od timarske struke
Jusuf zvani Spahija dostavio Žalbu prestolu moje sreće (neizmerne), u
pogledu pašnjaka sela Soponice, Opštine i Okruga Skopskog, koji je
(pašnjak) mojim plemenitim i slavnim dekretom zaveden u
defteri Hakaniski timar, a čijiplod i dažbina pripada selu, te kako
se je zaželelo, da se na mestima (ovog)1 starog pašnjaka, koji se nalazi
u ataru pomenutog sela, izlazi u svoje vreme sa ovcama i ostalom
stokom, od njegove trave pase i voda iskorišćuje, te da se traži
prima i uzima popašnina prema mogućnosti, tako da im sa strane nesme
biti ni u kom obliku mešanja niti napada. Suprotno ovome dostavljeno mi
je, da je od stranaca i osvetnih lica zvani Murad Jazidžija sa nekim
ljudima, koji su, privrženi njegovoj volji, ponovno i protivu zakona uzimali
i primali dažbinu pašnjaka, nudeći im (od toga) neki deo pod imenom
»Maktu«, te su na ovaj način bili začetnici i uzrok da prirede naplati i
ugroženost nad timarskim plodovima. Na molbu upućenu mi za Carsku
odluku, da se na stare pašnjake, nalazeće se u ataru pomenutog sela u
svoje vreme izvode na ispašu ovcej ostala stoka iskorišćujući od trave
i vode i uzimajući dažbinu prema mogućnosti njihovoj, s tim da se nijedno
(strano) lice ne mesa u dažbinu popaše niti da isto napadne, što
bi pomenuto bilo protivu zakona, te je (o tome) izdata i
moja naredba, da se po zakonu postupa.


Kada ova moja plemenita naredba po ovome odnosu prispe i ako
dažbina pašnjaka od atarskog,ploda sela Sopinca bude zavedena u novu
knjigu Defteri Hakaniskog Timara i pomenuti posao bude potpuno zabeležen
i popečać-en od strane mojeg prestola sreće u,ispravnom primerku
Hakaniskog Novog registra to neka se postupa po naređenju
izdatom u ovome smislu, te na stara mesta ispaše, koja.se nalaze na


251




ŠUMARSKI LIST 4-6/1934 str. 126     <-- 126 -->        PDF

zemljištu pomenutog sela, neka se izvode u svoje vreme na ispašu ovce
sa ostalom stokom i onaj koji bi od njfegove trave (pašnjak) i vode iskoristio,
ma ko to bio, neka im se prema njihovom stanju — kapacitetu
dosudi dažbina popašnine i od njega uzme. Protivno pomenutom zakonu
neka se od ostalih (stranih) lica niko ne mesa niti da isto napadne. Ovo
zabrani i odstrani. Od sada nemoj nikome dopustiti, da dela protivno
ovoj mojoj Carskoj naredbi i zakonu. Ne učini da po pomenutom poslu
još jedared prispe moja naredba. Neka ti je ovako na znanju i da plemenitom
znaku pokloniš poverenje.


Pisano pri kraju Šabana (meseca) godine 1190.


Zaštitnik Carigrada.


3.
O principima zakona za ograničavanje drž. šuma sa gledišta šumske
ekonomije.
Treba imati u vidu, da je pri ovim radovima najjači interesent —
posmatrano pojedinačno — država. Ona je imala da resi pitanje svojine
za sve svoje šume i ostala zemljišta u ovoj oblasti. Sasvim je prirodno,
da je država htela da pri rešenju ovog čisto pravnog posla ujedno resi i
ostala pitanja, koja se odnose na obim, oblik i dalji budući život dotičnih
njenih šuma. Zakon o ograničavanju državnih šuma zadovoljio je te
želje države kao sopstvenika i država je isti koristila, u koliko to nije
protivno naređenjima i građanskog zakona. Prema čl. 10 zakona za ograničavanje
državnih šuma iz 1922. god. i § 11 u vezi § 1 onog iz 1930.
god., sud za ograničavanje drž. šuma povlači graničnu liniju oko državne
šume. Prema ovim zakonskim naređenjima Sud ima »bez obzira na privatnu
svojinu obuhvatiti svu šumu i šumsko zemljište na koje država
polaže pravo svojine i koje zbog svoga položaja, svih fizičkih svojstava,
klimatskih, opšte prirodnih i šumskih gazdinskih razloga treba da čini
jednu celinu i da se stalno održava u pošumljenom stanju.«


Kako se vidi, ovo je široko ovlašćenje za sud u pogledu postavljenja
granične linije oko državne šume. To pak ovlašćenjfe ide u korist države


— sopstvenika, jer se njoj prvobitno pri ograničavanju time daju veliki
kompleksi na bazi spomenutog zakonskog člana, a u smislu stvaranja
jedne ekonomske celine radi omogućavanja i izvođenja šumske ekonomije.
Sopstvenici oštećeni ovakvom linijom podnašajn prijave samom
sudu, koji po njima rešava u slučaju da površina zemljišta, zbog kojih
su podnete, ne prelazi 5 hek. Žalba na presudu Suda za ograničavanje
može se izjaviti Prvostepenom Sudu. Po prijavama na zemljišta preko
5 hek. za rešavanje nadležan je Prvostepeni Sud. Po tim prijavama, a
po čl. 14 spomenutog Zakona, kao po tužbama protiv države, Prvostepeni
Sud traži odgovor od Ministarstva šuma i rudnika, pa određuje ročište,
izviđa spor često ponovo na terenu i sudi. Izlazi se na teren i ako je Sud
za ograničavanje već bio na terenu, premerio takvo zemljište i skicu
poslao uz protokol terenskog uviđaja u smislu čl. 11 istog Zakona.
Presude Prvostepenog Suda za ovakve sporove preko 5 hektara
nisu izvršne. Nezadovoljna strana traži presudu Apelacije. Tako se sa
tim ide dosta sporo. Po izvršnoj presudi od strane Apelacije Načelstvo
sreza vrši predaju zemljišta privatnom licu odnosno kakvom samoupravnom
telu — ako je spor presuđen na štetu države. Takvoj predaji prisustvuju
ostali graničari, pa i predstavnici države (šef uprave), koji pot


252




ŠUMARSKI LIST 4-6/1934 str. 127     <-- 127 -->        PDF

pisuju protokol primopredaje. Sve ovo utiče, da se poslovi oko rešenja
svojine sporo izvršavaju, da je od prvog povlačenja linije oko osporenog
imanja do predaje prošlo bar toliko vremena, da je (i inače provizornoostavljena)
linija već uništena i da sada treba pri predaji učvršćivati
liniju i u tako utvrđenoj liniji predati dosuđeno zemljište.


Sve to ne bi bilo tako teško, ali je najteže to, što se pojavljuju i
prijave potkrepljene svojinskim dokazima, ali bez detaljnog opisa granice
imanja i bez određene površine. Turske tapije i slični dokazi obično
ne kazuju detaljne granice, već često samo naznače nekoliko belega ili
još gore zvana mesta, pa sada treba povući poligon na bazi tih belega
ili zvanih mesta. Kada se kaže na primer, da je to i to imanje u granicama
između Suvo g R ud išt a sa severa, reke sa juga, Markove
kruške sa zapada i Lokve sa istoka, onda ima uvek mogućnosti, da se
te granice rastegnu, blagodareći konfiguraciji terena. Treba znati, da
ovde za vreme Turaka nije bilo katastra, da se on tek sada polako uvodi..
Isto tako treba znati, da se svi ti mesni, katkad proizvoljni nazivi ne
nalaze ni u Đeneralštabnoj karti. Dakle ostavljeno je, da se veruje iskazu
svedoka, koji će pokazati te belege. Ako je u takvoj tapiji naznačena
površina, onda bi se još moglo kazati, da Sud treba prema toj površini
da odmerava taj teren, koji je u sporu. Međutim to se protivi zakonu,
koji više daje vere belegama nego računu površine. Na primer ako u
tapiji stoji, da neka sporna površina iznosi 100 hektara i da se ona prostire
u tim granicama određenim sa tim i tim belegama, onda Sud poklanja
punu veru opisu belega i ne obzire se na pokazanu površinu, pa
to čak i onda ako je ta površina 2 ili više puta u stvari veća nego što
u tapiji piše. Ovakve prijave i tapije odnose mnogo vremena i kada se
ima na umu značaj samog ovakvog rada, onda se može da shvati i
opravda i sama sporost u rešavanju, kao i potreba onih ponovnih izlazaka
na teren od strane višeg suda. Treba da se zna, da je bilo slučajeva, u
kojima je država dolazila češće u takvu situaciju da preko takvih neodređenih
i nejasnih belega i granica uopšte izgubi i čitave komplekse sa
po 500 i više hektara. Naročito ako je tu u pitanju lepa četinarska šuma.
Poznati slučaj u Mojstirskim planinama daje jedan eklatantan primer
takvih mogućnosti.


Zakonodavac je doduše obratio pažnju na vegetaciju i na konfiguraciju
takvih osporenih zemljišta. Zato je u čl. 11 istog zakona iz 1922.
god. naređeno, da se u protokolu uviđaja, o kome je napred reč, mora
»konstatovati, da li je ono« (t. j . zemljište) »sastavni i nerazdvojni deo
šume, .´ čijim se granicama nalazi, je li obraslo i kakvom gorom po vrsti"
i starosti i da li se i sa te strane kao i po konfiguraciji i svojim fizičkim
osobinama razlikuje od okolnog zemljišta. »Međutim i ako starost drveća
može da dokumentuje uživanje tog zemljišta uopšte, odnosno iskorišćavanje
šume — ipak sa gledišta zakona ne daje definitivan sud o pravu
svojine zbog neodređenosti, ko je stvarno koristio tu šumu. Slično i konfiguraciji
zemljišta, razlika šume i razlika zemljišta. Sve su to samo
pretpostavke, tragovi za traženje izlaza u donošenju zaključaka, ali ne i
definitivno određene činjenice, na kojima može da se bazira presuda. Sve
te pretpostavke padaju pred nekoliko redi u tapiji ili sličnom dokazu o
svojini, u kojima stoji da se granica odnosnog spornog imanja nalazi
između tih i tih belega.


Zakon od 1930. god. u suštini nije mnogo izmenio ove glavne momente.
Taj zakon, istina, uprostio je rad na taj način što je povećao nad


253




ŠUMARSKI LIST 4-6/1934 str. 128     <-- 128 -->        PDF

ležnost sudu za ograničavanje drž. šuma, po kojoj je on moćan da rešava


o sporovima bez obzira na veličinu, dajući sada i pravo državnom zastupniku
da izjavi žalbu, ako nije sa granicom zadovoljan, što po ranijem
zakoiu od 1922. god. nije imao pravo. Time se postupak uprostio. Ali i
dalje ostali su oni glavni momenti, koji idu u prilog državi, da se njoj
zbog opštih koristi omogući, da bez obzira na privatnu svojinu dođe do
jedne šume, koja treba da bude jedna celina sa gledišta fizičkih svojstava,
klimatskih, opšte prirodnih i šumsko gazdinskih razloga i da se stalno
održava u pošumljenom stanju.
Kada se dobro pogleda intencija zakonodavca, vidi se, da je ovaj
zakon ujedno i propaganda za državno šumarstvo, satisfakcija i priznanje
državnoj šumarskoj organizaciji i puno poverenje, da će se šumsko zemljište
održavati u pošumljenom stanju, ako se ono nalazi u državnom
posedu. U svemu po tome izgleda, da sud ima više obazrtvosti prema
državnim interesima. Tako nam se zakon za ograničavanje drž. šuma
prestavlja. Tako su u toj liniji i neki od postupaka ovim zakonima naređeni.
Tako po čl. 10 Zakona od 1922. god. i po čl zakona od


1930. god. sud povlači graničnu liniju oko državnog poseda i ako je tom
povučenom linijom zauzeo privatne posede, prima prijave zainteresovanih
i po njima rešava. To bi, grubo rečeno, bilo; »kadra tuži, kadija
sudi«. Sud je već doneo svoju odluku pri odlučivanju, gde će sprovesti
graničnu liniju. U ovom slučaju ne bi trebalo da sud ima nadležnost, da
i sudi po takvim prijavama. Sve bi one trebale da se šalju višem sudu.
Odnosno graničnu liniju imala je da povlači komisija Ministarstva Šuma
i Rudnika i tako da izazove zainteresovana lica na spor, koja bi onda
mogla da tuže državu zbog zauzeća nadležnom Prvostepenom Sudu i t.


d. Međutim, zakonodavac je hteo komisiji da pribavi jači atribut davajući
joj naziv suda za ograničavanje, imajući u vidu da potezi Suda pri
postavljanju granične linije neće biti u jednostranom, uvek u državnom
interesu. Činjenicom, da se po čl. 14 zakona od 1922. god. pozivala država
odnosno Ministarstvo da podnese odgovor po podnetoj prijavi, koja se
smatrala tužbom, za veće površine od 5 ha. — dokaz je, da se u stvari
blagonaklonost prema državi pokazivala samo za manje posede, svakako
u glavnom za granične, i odnosila se na neznatne korekcije takve granične
linije. No i to u suštini samo po formi. U sporovima za veće površine
tim je zakonom učinjena još slabija usluga državi, jer kada se sudilo
po građanskom zakonu i kada su se uzimali za dokaz o svojini oni
elementi, koje taj zakon propisuje — onda čl. 10, koji spominje klimatske,
zemljišne, konfigurativne pa i vegetativne osobine spornog objekta,
pada sam od sebe i ustupa mesto stvarnim činjenicama konstatovanim
ma i u nejasnoj i neodređenoj tapiji ili sličnom dokaznom srestvu
o svojini.
Kada se pročitaju ovi zakoni, stiče se uverenje, da se nekako htelo
da udovolji onoj narodnoj: i vuci siti i koze na broju«. Šumarima date su
najlepše želje u ovim zakonima. Pretpostavilo se, da će se ograničiti
državne šume u onom obimu i obliku, u kojima se može gazdinstvo obavljati
kao u ekonomskim cel´inama. Čak su se predvideli zemljišni i klimatski
faktori! Međutim praksa je pokazala, da retko imamo ograničenih šuma
u tom željenom obimu i obliku, jer su se mnogi drugi pozitivniji i jasniji
zakonski propisi isprečili pred tim himeričnim željama. I to je dobro i
srećno učinjeno, jer principi prava svojine imaju pre svega da se poštuju.
Ni u kom slučaju ne treba zakonom i zakonskom silom iziskivati materi


254




ŠUMARSKI LIST 4-6/1934 str. 129     <-- 129 -->        PDF

jalne žrtve pojedinaca u korist bogatstva celine, a najmanje to treba
primenjivati kod naših najsiromašnijih planinaca.


Najzad treba biti iskren. U zakonu za ograničavanje državnih šuma
izgubilo se iz vida, da se predvidi, da se pri ograničavanju drž. šuma isto
tako ima obzira u stvaranju potrebnih šumskih celina kod seoskih i opštinskih
poseda, čemu je tako stručnjački težio čl. 10 Zakona iz 1922. god.
i §§ 11 i 1 zakona iz 1930. godine, jer III stav §§ 11 poslednjeg zakona i
pokraj slične želje za seoske i opštinske šume ne stavlja državne i nedržavne
šume na istu nogu u tom smislu. Mora se priznati ipak, da se
zakon iz 1930. god. više približava ovom našem shvatanju, nego onaj iz
1922. godine. Čini se da su oba zakona obraćala pažnju više na ekonomsku
potrebu u drvetu okolnih sela nego što se mislilo na formu i
celinu same šume, koja se dodeljivala selima iz ekonomskih potreba.


Te teškoće oko konfuznih, nesređenih sistema svojine za vreme
sultana, pooštrenih takođe neiskristalisanim namerama zakona za ograničavanje
državnih šuma, u kojima su se mešali pojmovi svojine sa pojmovima
čuvanja šume i održavanja istih u pošumljenom stanju — što
je trebalo da bude predmet neke komisije za ekspropriaciju i arondaciju
državnog šumskog poseda — otežale su rešenje o svojini, tom neospornom
i najvažnijem pitanju u šumskoj kao i u svakoj privredi.


I kada se sve to ima na umu kao i onaj ogromni materijal, koji je
trebalo savladati, onda moramo reći, da je ovaj ceo posao išao onim
putem paralelno opštim prilikama, u kojima se naša mlada* Otadžbina
razvijala.


Résumé. Dans cet article je donne des détails sur la délimitation des forets
dans la Serbie du Sud. J´explique que ce travail, pénible et délicat selon sa matiere,
était si difficile vu le systeme compliqué des propriétés du Sultan,des Seigneurs
féodaux et des paysans qui ont eu seulement le droit viagere, plutôt du travail.


On voit que ce travail va Etre bientôt terminé et que . Etat aura ici une
surface des forets et de terrains forestiers de 40O a 500-000 hectares.
Aussi je joins un acte du pouvoir turque, interessant au point de vue de style
et de propriété.


Dans la troisieme partie, je donne un aperçu sur les principes de . économie
forestiere dans la loi de délimitation des forets, ou je démontre que cette loi a
cherché de créer les forets d´Etat dans la forme et quantité capables d´assurer une
solide exploitation forestiere.


255