DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8/1934 str. 45 <-- 45 --> PDF |
KNJIŽEVNOST .. DIMITROV: MOLIKA, PINUS PEUCE GRISEB. Šumska monografija. S bugarskog preveo Ing. Orestije Krstić, Skoplie 1933. Prijevod ove monografije posvećen je Slovenskoj šumarskoj zajednici, a namijenjen je kao prilog zbližavanju bugarskih i jugoslavenskih šumara. U važnim privrednim pitanjima interesovanih naroda potrebna je što tjesnija njihova saradnja. Imajući to u vidu Balkanska privredna biblioteka u Skoplju postavila je za cilj da štampa sve publikacije o upoznavanju i proučavanju raznih pitanja, koja imaju upliva na privredni život Balkanskog poluostrva. Kao prvu ediciju ove vrste izdala je ona spomenuti prijevod bugarske monografije o moliki, koju je napisao 1922. g. .. D ;mitrov , profesor sofijskog Poljoprivredno-šumarskog fakulteta. Ovaj značajni korak zaslužuje svakako punu pažnju i pohvalu. Prevodilac u svom predgovoru ističe, da je ova monografija prvo sređeno djelo o ovom specijalnom balkanskom boru. Ona je najopsežnije stručno djelo s podacima 0 uspijevanju molike u Bugarskoj. Pomenuta monografija moći će zgodno da posluži kao temelj zajedničkog rada bugarskih i jugoslavenskih šumara, odnosno kao početak stvaranja jedne opće stručne književnosti na području balkanskog šumarstva. Molika je zajednička vrsta, koja raste na bugarskim i jugoslavenskim planinama. Ona je od važnosti kako za jugoslavensko tako i za bugarsko šumarstvo, jer se prostire u visokim planinskim regijama, dakle u vrlo teškim i nepodesnim okolnostima. Osim toga za pošumljivanje golijeti i melioracije pašnjaka u podalpskoj, a i u alpskoj zoni, bilo da se hoće odgojiti šuma u potpunom ili u rjeđem sklopu (radi zaštite pašnjaka od suše i vjetrova) ne postoji — kaže prevodilac — pogodnija vrsta za naše planine nego što je molika. Ona je najotporniji visoki četinjar u našoj šumskoj flori. Kod nas molika danas pridolazi na planini Bjclasici (južno od Bijelog Polja), našem dijelu Prokletija, zapadnom dijelu Šar-planine, zatim na Korabu i Peristeru, te sjevernim ograncima planinskog vijenca Nidže (vidi: Košani n »Četinari Južne Srbije«, Skoplje 1925). Tu ona odabire uglavnom škriljce i siUkatna tla. .. Di mitro v u predgovoru svojoj monografiji ističe, da molika s munikom i krivuljem čini grupu četinjara, koji zauzimaju najograničenije prostore u bugarskim šumama. Molika se nalazi ondje u sastavu smrekovih šuma, zatim u mješovitim šumama običnog bora i jele na Rilsko-Rodopsko-planinskom masivu i Pirinu. Munika dolazi samo na Pirinu, a krivulj sačinjava čiste džbunaste formacije u sva ta tri masiva. Predmet ove monografije jest određivanje botaničkih i šumskih osebina molike, balkanskog borovca. Molika je od važnosti kao elemenat, koji ulazi u sastav bugarskih četinjavih šuma u visokom planinskom pojasu, i to kao čisto domaća i samorasna vrsta. Ona je drvo prve veličine i daje građevni i tehnički materijal bolje kvalitete nego ostali ondješnji četinjari. Monografija je razrađena tako da su u njoj najprije opisane opće odlike molike, zatim njen rast i habitus prema kraju pridolaska, sistem korijenja i način ukorjenjivanja, iglice, pupovi i krošnja, kora, plod, sjeme i klijanje, zahtjevi na svijetlo, geografsko i visinsko rasprostranjenje, te rasprostranjenje po ekspozicijama, odnos prema podlozi i klimi, odlike molikina drva i njegova upotreba, te otpornost prema povredama. Iz monografije vidimo, da je molika u bugarskim planinama drvo prve veličine, te da dosiže visinu do 30 m, a promjer 30—35 cm. Po visini ona je malo niža od smreke, jele i bora. Prema zapadno-evropskim botaničkim udžbenicima dobiva se u glavnom dojam, da je molika drvo tek druge ili treće veličine. Naravno da se u višim, izloženim predjelima smanjuje njezina visina. Habitus molike ljepši je ođ habitusa ostalih ondješnjih četinjara. 411 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1934 str. 46 <-- 46 --> PDF |
Molika se odlikuje osobito dobro razvijenim i razgranatim korijenjem. U mladosti, do otprilike 15 god., razvija ona u glavnom dugi vretenasti korijen. Nakon toga razgranava se sve to više postrano korijenje. Zbog toga je molika otpornija prema vjetru od svih drugih četinjara. Kora molike u mladosti je dugo vremena glatka, kako na granama tako i na deblu. Ona je sivo-kavenaste boje. Tek oko 40^50 godine postaje hrapava. Kora je starih stabala zatvoreno sive boje i ispuca na četvrtaste, dosta pravilno poredane ljuske. Usput pripominjem, da prema Dr. Đorđević u (»Anatomska građa drveta«, Beograd 1931.) kora molike potsjeća po boji na jelovu koru, zbog čega narod oko Morihovskih planina, ispod Kajmakčalana, zove moliku »elov bor«. Molika počinje rađati u sklopu otprilike u 40. godini, a u slobodnorn položaju već od 25. godine. Prema navodima u monografiji obilniji urod ponavlja se svake druge ili treće godine. Fruktifikacija molike kod nas je obilata, prema navodima prof. Koš a ni na (»Četinjari Južne Srbije«) svake godine, i to već kod vrlo mladih stabala. Sjeme dozrijeva u jeseni (septembru ili oktobru) druge godine. U monografiji su navedeni podaci 0 težini, valjanosti, veličini i boji sjemena u odnosu spram sjemena drugih borova; zatim podaci o sjetvi sjemena, stratificiranju, obUku i rastenju klica odnosno mladih biljčica, potrebnoj količini sjemena za sjetvu i dubini sjetve. Navedeno je, da prema ispitivanju F. Voželi a treba za pošumljavanje jednoga hektara {punom sjetvom) 12 kg sjemena, a za sijanje u prugama 8 kg. Posijanu površinu treba pokriti travom radi zaštite biljčica od mraza. Kod pošjinljivanja sadnjom upotrebljavaju se tro- ili četverogodišnje sadnice. Ističe se, da su biljke odgojene u šumskim rasadnicima otporne prema mrazu i suši, prema insektima i parasitarnim bolestima. S obzirom na zahtjeve svijetla stoji molika između borovca i limbe. Ona spada u drveće, koje voli poluzasjenu. Na mjestima sa hladnijom khmom i hladnijim tlima voli naravno više svijetla. Lakše podnosi zasjenu od običnog bora, a traži više svijetla od smreke i pogotovo jele, u čijim sastojinama molika najradije pridolazi. Podnašanje zasjene do izvjesne mjere omogućuje moliki da se — prema navodima prof. . o š an i m a — u našim južnim planinama dosta dobro drži u utakmici sa bukvom. S obzirom na geografsko rasprostranjenje istaknuto je, da molika dolazi od prirode u Bugarskoj na Rili, Rodopima, Pirinu, Vitošu i Staroj Planini. S obzirom na visinsko rasprostranjenje pridolazi moUka u pomenutim planinama u visinama od 1200 do 0500 m. Oledom na ekspozicije raste ondje molika na svim ekspozicijama, jer zahtijeva maglovitije i vlažnije podneblje. S obzirom na tlo pridolazi molika u glavnom na silikatnoj podlozi. Voli svježe, skoro vlažno i duboko tlo. Izbjegava u glavnom, krečnjačke podloge. U oblasti svog prirodnog pridolaska na silikatnoj podlozi ona je drvo prvog reda. Osim na škriljevcu i silikatnim tlima pridolazi molika i na krečnim tlima, u koliko su duboka i dovoljno vlažna. Drvo molike mekano je i lagano. Ono se cijeni skuplje od borovog, smrekovog i jelovog. U njem ima više smole nego kod ijednog od domaćih četinjara. U monografiji je opisana boja, čvrstoća, tvrdoća, težina, trajnost molikina drva kao i njegova upotreba u građevinarstvu (osim postrojenja u vodi), zatim u industriji pokućstva, rezbarstvu domaćoj industriji drvenog suda i si. Molika je vrlo otporna prema djelovanju mraza i suše, insekata i parasitske bolesti. Najotpornija je od svih četinjara prema vjetru. Vjetroloma i snjegoloma nema kod nje zbog gipkosti grana. Od štetočinja javljaju se na molici potkornjaci Tomicus amitinus Eichh. i Crypturgus pusillus Qyll. U zaključku, na kraju monografije, ističe se postepeno nestajanje molike u bugarskim planinama. Jedino u centralnoj Rih raste ona tako reći izobilno, te u nekim sastojinama zauzima 0,8 primjese,. Nestajanje molike objašnjava autor time, 412 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1934 str. 47 <-- 47 --> PDF |
što ona pridolazi u zajednici s uzgojno jačim drugim četinjarima, te što njezino sjeme preleži godinu dana, tako da za vrijenie ležanja većina sjemena strada. Autor predlaže, da se u visokim predjelima podržavaju mješovite sastojine smreke i molike, jer je takva smjesa vrlo otporna prema vjetrovima. Na strmim i lako odronljivim zemljištima može molika da posluži kao zaštitna vrsta, jer dobro veže zemlju svojim razgranatim korijenjem. Za pošumljivanje u područjima bujičnih predjela na gornjoj granici šumske vegetacije dobro odgovara molika, jer je otporna prema vjetrovima. Na odgovarajućim nadmorskim visinama i tlima može molika dobro da posluži i za pošumljivanje golih terena, i to sadnjom biljaka u smjesi sa ostalim četinjarima. Molika je u zapadnoj Evropi poznata, i to naročito u Njemačkoj, jedino kao parkovno drvo (Berlin, ScharKenberg, Hannover, Baden i dr.). Zbog njenog lijepog: izgleda, brzog rasta i otpornosti prema raznim povredama molika se uopće rado upotebljava u parkovima i vrtovima zapadne Evrope, a preporučuje se i za pošumljivanje. Interes za moliku porastao je u posljednje vrijeme u Njemačkoj povodom razočaranja, koja su ondje doživljena sa borovcem. Borovac je unašan u njemačke šume tokom zadnjih 100 godina. Njegovi zahtjevi na tlo nisu osobito veliki,, a osim toga on brzo raste. Drvo mu je mekano i lagano, te zbog toga naročito traženo. U posljednjem deceniju ugrozila je rđa Peridermium Strobi u velikoj mjeri borovčeve kulture u Njemačkoj, a i drugdje u Evropi. Prema podacima, koje je iznio V a .s e1 o w na skupštini njemačkih šumara 1927. god., bilo je tada preko 90% svih borovčevih kultura napadnuto spomenutom bolešću i osuđeno na propast. Na istoj skupštini izrečen je vrlo pesimističan sud o budućem uzgoju borovca u Evropi. Tub e uf predlaže u tim prilikama, da se daljnje uzgajanje borovca napusti i zamijeni balkanskim borovcem, koji je imun prema pomenutoj bolesti, ali koga bi prethodno trebalo sa šumsko-uzgojne strane proučiti (Dengler »Waldbau«, Berlin 1930, str. 345). Uz prijevod´ monografije dodana su na kraju 2 priloga. U prvom prilogu donesena je prva botanička diagnoza molike po pronalazaču A. Orisebach u na latinskom i u prijevodu na srpsko-hrvatskom jeziku. U drugom prilogu donesen je pregled literature o moliki od 1841. do 1928. god. Literatura je razvrstana po godinama. Sredio^ ju je .. Dl mit rov i štampao u Glasniku bugarskog botaničkog društva 1929. god. Ona je naročito opsežna u posljednjem deceniju, i to napose u Njemačkoj. Ovako skupljena literatura vrlo će dobro doći kod daljnjeg proučavanja ovog našeg balkanskog borovca. Popis literature povisuje znatno vrijednost ovome prijevodu monografije. Prevedena monografija sadrži s prilozima 54 strane oktavnog formata. Usput se pripominje, da u formalnoj obradi materijala (a donekle i gramatičnoj) ima nekoliko manjih nedostataka. Vrijednost monografije bila bi .svakako još veća, da joj je priložena skica prirodnog rasprostranjenja molike u Bugarskoj. Podaci u prevedenoj monografiji moći će vrlo dobro da posluže kod proučavanja životnih prilika molike kod nas; Za buduće pošumljivanje ogoljelih naših planina a. Južnoj Srbiji imače molika svakako veliku važnost. Prof. Dr. . o š a n i n (»Četinari Južne Srbije« str. 13) ističe, da budućnost četinjavih šuma u Južnoj Srbiji leži u osebinama munike i molike. Ma da su te dvije vrste borova ograničene u glavnom na planine u zapadnom i južnom dijelu Južne Srbije, mogu one nesumljivo rasti na svima ondješnjim planinama. One se vrlo srećno dopunjuju u pogledu podloge, na kojoj rastu, kao i u pogledu visinske zone. Munika drži svuda krečne podloge i velike visine. Raste na suvim, kamenitim južnim i strmim stranama, gdje ne može uspijevati nijedan drugi visoki četinjar. Munikom se mogu pošumiti i najstrmiji nagibi na krečnjaku do visne preko 1800 m. Njome se može najbrže pošumiti Suha Gora, Karadžica, Dautica i goli krečnjački dijelovi Koraba i Šar-planine. Za moliku kaže prof. . o š a n i n, da je pratilac škriljaca i silikata i da se kod nas u glavnom drži visinskog regiona bukve. Najviše se drži sjevernih planinskUi 413 |