DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 26 <-- 26 --> PDF |
Wieser, B ö h m - B a w e r k,_a u ostaloj Europi su ista načela pro povijedali Englez J e v o n s i Švajcarac Walras. Evo osnovnog primjera. Zamislimo si dva susjeda, od kojih se jedan bavi uzgojem žitarica, a drugi je vinogradar. Prvi je privredio pšenice u tolikoj mjeri, da može njome podmiriti sve svoje potrebe, koje se uopće pšenicom podmiriti mogu. Neku količinu pšenice odredio je za svoju i svoje familije prehranu. Dalje je nakanio jedan dio pšenice upotrijebiti za prehranu stoke, za korisnu perad, za pečenje rakije, a pošto mu je nakon toga još preostalo pšenice, nabavio si je uresnih ptica, na pr. paunova, koji doduše nisu podesni za ljudsku prehranu, ali koji zabavljaju svoga gospodara, kada ih gleda, kako se šeću po dvorištu. Ako tom gospodaru iz bilo kojeg razloga nestane neka količina pšenice, odreći će se onog užitka, koji je za njega najmanje važan, neće na pr. više držati paunove, pa time neće mnogo na svom zadovoljstvu izgubiti. Ako mu nestane daljnje količine pšenice, neće više peći rakije, reducirati će perad, a ako bi mu nestalo još više pšenice, rade će pustiti da propadne njegova stoka, nego da on i njegova familija oskudijeva na kruhu. Da ima slučajno samo onu količinu pšenice, koja jedva osigurava prehranu njegovu i njegove familije, on bi svaki dio te pšenice puno više cijenio, nego sada, kad je ima toliko, da bez štete može njome i paunove hraniti. Čovjek prema tome cijeni svaku količinu nekog dobra prema onoj koristi, koja bi mu izmakla, kada ne bi mogao s tom količinom dotičnog dobra slobodno raspolagati u svrhu podmirivanja svojih potreba. Ova zadnja ili granična korist (Grenznutzen) je mjerodavna za vrijednost svake količine nekog dobra. Iz toga je jasno, da seljak, koji uzgaja pšenicu te je posjeduje u velikim količinama, jedan cent pšenice manje cijeni nego vinogradar, koji je ima malo ili ništa. S druge će strane vinogradar jedan hl vina u sebi mnogo niže cijeniti nego poljodjelac, koji ga nema. Kada bismo pretpostavili, da oba gospodarska subjekta imaju isto mjerilo vrijednosti, onda će poljodelac 1 cent pšenice cijeniti sa 100 jedinica vrijednosti, a vinogradar će tu istu količinu pšenice cijeniti sa 150 jedinica vrijednosti. Obratno će vinogradar cijeniti svoje vino sa 200 jedinica vrijednosti, a poljodelac će tu istu količinu vina cijeniti sa 300 jedinica vrijednosti. Takvim stanjem stvari stvoreni su ekonomski preduvjeti za to, da ta dva subjekta izmijene međusobno svoja dobra, kako bi time poboljšali svoj ekonomski položaj. Zamislimo si, da do takove izmjene dođe, te da poljodelac dade 2 centa pšenice, a dobiva 1 hl vina, onda je on dao 200 jedinica vrijednosti, a u zamjenu je dobio vino koje za njega predstavlja vrijednost u iznosu od 300 jedinica. Prema tome je uslijed izmjene dobara polučio neki ekonomski uspjeh, neki profit, koji iznosi 100 jedinica vrijednosti. Vinogradar je dao količinu vina, koje je za njega predstavljalo vrijednost od 200 jedinica, a primio je pšenicu, koja za njega predstavlja vrijednost od 300 jedinica. Na takav način su obojica polučili, svaki za sebe ekonomski profit, koji je kod obojice jednak, te iznosi 100 jedinica vrijednosti. Taj ekonomski profit, kojeg su u gornjem primjeru polučili poljodelac i vinogradar, je razlog, zašto u privrednom životu tako često do 194 |