DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 28     <-- 28 -->        PDF

I na ovo je pitanje dala austrijska ekonomska škola decidiran odgovor.


M e n g e r je postavio tezu, da cijenu dobara određuje veličina
užitaka, koja nam pribavljaju ona dobra, koja neposredno podmiruju naše
potrebe. Veličina tog užitka je ovisna o količinama dobara dotične vrsti,
jer čim imamo jednog dobra više, to nam ono služi za podmirivanje sve
sporednijih potreba. To shvaćanje dolazi do izražaja u zakonu o ponudi
i potražnji. Što se neka vrst dobra u većim količinama nudi na prodaju,
to će time biti cijena pritisnuta, postaje sve niža, jer takovo dobro mora
da služi sve manje važnim potrebama. Ako se neko dobro mnogo traži
a malo ga ima na tržištima, to znači da o raspolaganju sa tim dobrom
ovisi podmirivanje važnih potreba, pa mora uslijed toga cijena dobru
porasti.


Dobra, koja sama za sebe mogu podmiriti ljudske potrebe, naziva
M e n g e r dobrima I. reda (Genußmittel), a ona dobra, koja služe produkciji
dobara I. reda, naziva on dobrima višeg reda, dok ih ostali ekonomi
nazivaju produkcijskim sredstvima. U skladu sa svojom tezom tvrdi
M e n g e r i njegovi sljedbenici, da cijena produktivnih sredstava ovisi
isključivo o cijeni konačnih produkata. Ako se cijena kruhu povisi mora
se povisiti i cijena brašnu, ali ne obratno.


Toj Mengerovoj tezi nasuprot je postavio već ranije Kar l Mar x
posve suprotnu tezu, prema kojoj cijena dobara (Tauschwert) ovisi isključivo
o količini ljudskog rada, koji je bio potreban (gesellschaftlich notwendig)
da se ta dobra produciraju. Mar x dopušta da uslijed promjenljive
ponude i potražnje mogu nastupiti časovite oscilacije cijena, ali te
oscilacije ne mogu u biti promjeniti cijene robi.


Treći način tumačenja dinamike cijena je takozvana produkcijska
teorija. Prema tom tumačenju je cijena dobara jednaka svoti troškova
produkcije više svoti profita, kojeg su producenti stekli tečajem produkcijskog
procesa. Svoju tezu dokazuju time, da nitko neće trajno producirati
neko dobro, ako time ne bude namirio sve troškove produkcije,
dakle ne samo trošak za naplatu ljudskog rada, i ako uz to neće steći
još neki profit.


Prema tome je cijena nekog dobra nižeg reda jednaka svoti, koja
nastaje zbrajanjem slijedećih sumanda: Cijena dobra slijedećeg višeg
reda, trošak prerade tog produkcijskog sredstva, te konačno poduzetničke
dobiti.


Na taj način dolazimo na temelju teorije produkcionih troškova, a
s obzirom na šumarstvo do formule, koju je g. profesor Dr. U g r enovi
ć objavio (Iskorišćivanje šuma str. 152) i koja glasi:


C=P+T+Z


Za ekonomsku je praksu važno, u kojoj se mjeri mogu i moraju
uzimati u obzir postulati raznih ekonomskih teorija, da se time u što
boljoj mjeri postizavaju postavljeni ekonomski ciljevi.


Kada bismo se postavili na stanovište čistog marksizma, onda naše
šume ne bi imale gotovo nikakove vrijednosti, jer su nastale djelovanjem
prirodnih sila, a udio ljudskog rada je kod toga bio vrlo neznatan. Moramo
naime uzeti u obzir, da Marx naprezanjima oko čuvanja šuma ne
priznaje karakter produktivnog ljudskog rada. Za ekonomsku je praksu
važno jedino to, da cijena ljudskog rada u značajnoj mjeri utječe na
cijenu proizvoda.


196