DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 5/1935 str. 40     <-- 40 -->        PDF

pritisak na cijene propala vlastela. Razni grofovi i baruni, koji su bančili
u Pešti ili Beču, nisu pitali, koliko vrijede šume, koje su naslijedili i bez
muke stekli još njihovi očevi, već su od svojih upravitelja tražili samo
novac, a nisu pitali kako će ovi doći do novaca.


Predstavimo si sada, kako bi s obzirom na tržište hrastovih šuma
bilo, da takav položaj nastupi kod nas. Tko bi danas određivao cijene
našoj hrastovini, našim slavnim hrasticima, u koliko ih još ima? Ne trebamo
mnogo filozofirati, pa da dođemo do konkretnog zaključka, da bi
u tom slučaju cijene hrastovim šumama određivale one naše najjadnije
imovne općine, koje već mjesecima nisu platile svojih činovnika, kod
kojih su lugari prezaduženi i idu u podrapanim odijelima, kod kojih poreski
ovrhovoditelji plijene kupovnine za šume, koje su prodane ispod
cijene! Takove će imovne općine staviti sve niže i niže zahtjeve u pogledu
cijena, izbacivat će na tržište sve veće drvne mase, a kartelirana
šumska industrija će između tih šuma samo prebirati, koje su najjeftinije,
te će te šume kupovati i na taj način stvarati tržne cijene. Ove će cijene
biti obvezatne ne samo za šume tih jadnih imovnih općina, već uopće
za sve hrastove šume u državi, jer uz te cijene može kartelirana šumska
industrija pokriti svoje potrebe na sirovinama, a ako ikoji drugi
šumski posjednik želi što da proda, mora se prilagoditi tim cijenama.
Ovdje pitanje o pravednoj i umjesnoj zaradi, o poduzetničkoj dobiti više
ne postoji, već postoji samo pitanje, kako će dugo još uopće postojati
imovne općine.


Upravo je čudnovato, da se ova tako važna okolnost ne uzima
u obzir kod rješavanja pitanja krajiških imovnih općina. Svakome mora
biti jasno, da se udruženim velekapitalističkim poduzećima mogu efikasno
suprotstaviti samo udruženi šumoposjednici. Posvemašnjom unifikacijom
šumske uprave u šumama državnog erara i imovnih općina
polučile bi se ne samo značajne režijske uštednje, već bi se tom unifikacijom
polučilo i značajno povišenje cijena svim našim šumama, ne
samo imovno-općinskim već i državnim. Tkogod bi htio imati prvoklasnu
hrastovinu ili bukovinu, mogao bi je nabaviti samo kod jednog
prodavaoca, koji bi kod svih prodaja slijedio jednu jedinstvenu liniju
šumarske politike. Žrtve, koje bi država eventualno morala podnijeti za
reorganizaciju šumarske službe u kraljevini, nadoknadile bi joj se samim
povišenjem cijena za šume, koje bi prodavala.


Ako resumiramo gornja izlaganja, moramo kazati, da kod abnormalnih
ekonomskih prilika, gdje ujedinjenoj šumskoj industriji stoji nasuprot
rascjepkana fronta šumoposjednika, od kojih se neki nalaze u
desperatnim ekonomskim prilikama, cijenu šuma određuju baš ti ekonomski
najslabiji šumoposjednici, koji sa svojim prisilnim prodajama
stvaraju tržne cijene obvezatne za sve šumoposjednike, koji hoće da
prodaju svoje šume, koji hoće da realizuju rezultate svog šumskog gospodarstva.
Pod takovim prilikama svaka je kalkulacija šumske takse
obična iluzija, sa kojom se zavaravaju i tješe šumoposjednici i njihovi
šumari, jer je u tom slučaju pitanje pravednih granica poduzetničke dobiti
praktično eliminirano.


Ekonomski jači šumoposjednici mogu sebi pomoći samo ako potpomognu
svoje drugove, koji slabije stoje, da ne budu morali u bescjenje
prodavati svoje šume.


208