DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8/1935 str. 19 <-- 19 --> PDF |
I t r š 1 j a je sa gledišta šumarskoga interesantna. Raširena je mnogo u zimzelenoj zoni. I ona dosegne ponekad 5 m visine, rijetko više. Ona je zimzelena vrsta, duguljastog lišća sa karakterističnim mirisom smole. Drvo joj je tvrdo, bjelika je žuta, a srčevina ružičasta sa žutozelenkastim šarama. Daje dobar ugalj. Tršlja dolazi u najvećem dijelu toplijeg mediteranskog područja. Na zapadu dopire sve do Kanarskih otoka, zauzima južne dijelove Portugalije, Španije i Francuske. Mnogo je raširena u Maloj Aziji i Grčkoj, a specijalno na grčkom Arhipelagu. U Italiji ima mnogo prostranih staništa. Mnogo dolazi u makijama na našim staništima, pa u makijama Albanije. Iako traži više silikatna zemljišta, nalazimo je mnogo i na krečnima. Na Mljetu smo je našli u zajednici sa mnogim zimzelenim vrstama, gdje tvori makiju. Podaci, koje smo prije napomenuli, svjedoče o tome. O upotrebi proizvoda tršlje kod nas znamo, da joj lišće ne jede stoka, izuzevši kozu, ali i ona samo u krajnjoj potrebi, kad nema druge hrane. Stoka joj rado jede zrele plodove. Sjeme tršlje služi od davnih vremena pa do danas za proizvodnju ulja na grčkim otocima i u Italiji. Sjemenke dobro sazriju negdje u augustu, negdje u oktobru, a negdje i kasnije; one daju 8—18% ulja. Lišće tršlje sadrži 12—14% tanina, pa se upotrebljava za činjenje koža i to tako, da se miješa sa lišćem ruja u 75%-nu smjesu. Lišće se sakuplja od maja do septembra, suši se 4—5 dana na suncu, a po tom isitni. Iz debla se može proizvoditi mirisna smola, koja se upotrebljava u ljekarstvu. U šumskom gospodarstvu Mediterana zaslužuje tršlja naročitu pažnju. Na aridnim i stjenovitim padinama, gdje je pošumljavanje sa drugim vrstama drveća otežano, upravo kadikad i nemoguće, treba je čuvati. Ova skromna vrsta zna žiljem ispreplesti kamene terene i svome redovito vrlo posnom zemljištu dati srazmjerno dosta humusa. Smrijek, pukinja i somina zaslužuju našu pažnju više zbog svoje uloge, koju imaju u zaštićavanju terena kao sastavni dijelovi niske mediteranske šume i kao donja sastojina na Mljetu i uopće u Mediteranu nego baš zbog direktnih koristi, koje one daju. Na mediteranskim staništima su to izraziti predstavnici vrsta, kod kojih je naročito razvijena pojava poznata pod imenom mikrofilij a — kao logična posljedica stanišnih prilika. Potreba, koja je dovela do umanjivanja površine za transpiraciju, dovela je do naročite izgradnje glavnih organa za asimilaciju i za disanje — oni su poprimili u jednom slučaju igličastu formu, a u drugom ljuskastu. Kod smrijeka i pukinje su pomenuti organi oštri, igličasti, a kod somine ljuskasti. S obzirom na biljno-geografske momente treba imati pred očima, da smrijek, pukinja i somina nisu podjednake, dok su u pogledu upotrebe, možemo reći, na ravnoj nozi (34). Smrije k je svakako jedna od glavnih vrsta, koje dolaze u zimzelenom pojasu, u makiji, naročito na zemljištu trećega boniteta i na prijelazu ka mediteranskoj stepi. Ali se ova vrsta ne zadržava samo tu, već prodire i daleko u kontinenat kao i u jače nadmorske visine, pa je nekad nalazimo i u montanskoj zoni. A d a m o v i ć ju je našao i na 1400 m nadmorske visine (3). Na taj način smrijek je sastavn i di o 371 |