DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8/1935 str. 63 <-- 63 --> PDF |
svojim službenim mjestima. Finke je predao Qössweinu ne samo šum. upravu, nego mu je predao i ključeve od svoga stana, ostavio mu je sve što je bilo i kako je bilo unutra, pokućtvo, posuđe, puške, pse, podrum i kuharicu i na odlasku nam rekao: »Pazite mi na stvari, što je za potrošiti potrošite, eto mene za 2—3 mjeseca natrag!« Ali se prevario u računu, jer je ostao kroz četiri godine rata do zadnjega dana pod oružjem. Qösswein i ja odlazili smo često u Jasenak u lov i nekako do poslije Nove godine 1915. popili smo Finke-u sve vino i onda smo mu na frontu javili, da smo mu podrum ispraznili. Teče život i prolaze godine ili kako to lijepo reče Ivan Gundulić: »Ah´ ni´e život ljudski drugo, Neg´ smućeno jedno more, Neg´ plav jedna, ku udugo Biju vali, kako gore; I sred ovieh netom tmina Coek se rodi, mrijet počima.« Bilo je u oktobru godine 1932. Mihajlo Finke kao viši šum. savjetnik i zamjenik direktora Direkcije šuma boravio je u Ogulinu. Kad je dovršio svoj službeni posao, reče mi: »Imaš li kakova posla na Mošunjama, pa da priredimo jedan lov!« Kažem mu, da imam. Javimo to odmah šefu uprave u Jasenak g. Ing. Manojloviću. Pozovemo industrijalca i lovca g. V., da se lovu pridruži. On dođe sa svojim autom, a drugoga ćemo dobiti u Jasenku. Spremismo uprtnjače pa ranom zorom krenusmo u Jasenak, a odatle sa društvom prema Maloj Javornici i tamo u onim lijepim kosama napravismo dva tri pogona poslavši nekoliko lugara, da prođu kroz drage i pritiskuju srne na lovce, kako se divljač ne bi odviše uznemirivala. Branko je lov odlično vodio i svi smo željeli, da g. natsavjetnik Finke ubije srnjaka, ali se puška sa njegove dočke nikako nije čula. Poslije nam je Finke kazivao, kako je došlo više ženskih komada na njega, ali srnjaka nije vidio. Posjedasmo u automobile, pođosmo 5—6 km naprijed, napravismo pogon pa opet dalje, tako oko 2 sata po podne stigosmo na Stalak jednako bez rezultata. Ondje ćemo napraviti zadnji pogon. Na prvoj dočci u strani imao sam ostati ja, pod Planom Finke, industrijalac V. na vrhu, Branko s druge strane kose, da tamo zatvori prelaz, a lugari će potjerati prema nama. Kad smo došli na prvu dočku, Finke kaže: ja ću ovdje ostati Izgledalo mi je, da mu je toga dana bilo dosta hodanja. Onda produži i reče nadlugaru T.: postavite g. direktora pod Planu, on je naš gost i treba da bude na najboljem mjestu! Tako je i provedeno. Nije potrajalo dugo vremena, srnjak je doskakao k meni i ja sam ga srušio iz Schoenauerice. Kad je prvi lugar došao k meni, rekoh mu, neka nosi srnjaka g. natsavjetniku. Kad sam poslije svršena pogona došao k Finke-u, on ustade sa panja, pruži mi jelovu grančicu i čestita mi. Ponudim mu đivljačinu. Ne htjede primiti. Ponudim mu rogove. Nije ni to htio. Kad smo se pred veče vraćali sa Mošunja prema Jasenku, gdje nas je Branko obilno pogostio, lijepo jesensko veče padalo je na one tihe i mirne planine. Sunce zalazilo i zadnjim sjajem prošaralo prelijepe žute i crvenkaste boje na sastojini. Široki crveni listovi trunili se sa visokih javora i padali prema zemlji sve sjetnije i neveselije, kako se sunce iza vrhova više gubilo. Finke je kraj mene sjedio i bez riječi promatrao obrise kosâ, čije je gospodarstvo dugo godina kao šef uprave vodio. Izgledao mi je nekako umoransjetan, kao da je u svojoj duši predosjećao, da mu je to posljednji lov u Kapeli Dragi Miško! Mnogo smo šuma prohodili i mnogo pjesama vodili. Čas je došao, da se dijelimo pod ovijem suncem. Mnogo sam Te puta u društvu pozdravio, a sad Ti šaljem posljednji pozdrav sa svijetlih kapelskih visova, gdje si svoj vijek kao šumar i kao muž proveo, i polažem mirisnu jelovu grančicu na Tvoj svježi grob u ravnoj Vojvodini Ing. Z. Turkali. 415 |