DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/1935 str. 43     <-- 43 -->        PDF

seljaka. Država ima za dužnost da manjak u izvozu plasira unutar države, pa makar
i vještačkim načinom, program javnih radova trebalo bi proširiti i na asanaciju sela.
podizanje higijenskih kuća, ustanova i slično, gdje bi se mogao upotrijebiti domaći
materijal. AdIV. Mjesto propagande za veću potrošnju drva potrebna bi bila propaganda
za očuvanje šuma (»Zeleni tjedan«).


Šumski industrijalac iz Drinske banovine na sva pitanja (osim četvrtog, na koje
i nema odgovora) odgovara afirmativno, dapače i tonom zahtijevanja državne intervencije
za malopilanare, jer se »zatvaraju naša najbolja tržišta i mi moramo tražiti
preorijentaciju izvoza i samog rada i raspodele poslova. Dok je to velikim poduzećima
još lako, dotle mala poduzeća nisu u stanju da sama traže nova tržišta, jer je to
skopčano s ogromnim materijalom žrtvama, koje mora i treba da snosi zajednica.«


U tri odgovara dva oprečna stava: Stav velike industrije, koja još uvijek (moramo
se sjetiti sve njihove jadikovke) osjeća dovoljno vlastite snage, da borbu (nametnutu
pred pet godina) i dalje izdrži, te stav male industrije, koja se poput pilića
sklanja pod krila države. Potonjoj naginje i profesor univerziteta proširujući posve
ispravno ovo pitanje ne samo na šumsku industriju nego na šumarsku privredu uopće.
Stav velike industrije jasan je i razumljiv (vidi i članak Ing. Pipana o izračunavanju
šumske takse, u Š. L. br. 5. o. g.): za osvojene pozicije na svjetskom tržištu naći će
se načina da se bar donekle održe, a da se istodobno potraže i organiziraju nova
tržišta. Iznošenjem robe na vanjska tržišta otklanjaju dolazak kupaca u našu zemlju,
a znatni kapitali ne prave poteškoća ni u pitanju vezanih potraživanja. Mala industrija,
pilanar s nekoliko hiljada kubnih metara gotovog materijala, ostaje na suhom: neka
stari kupac samo makne, do novoga će teško (sve u današnje doba) doći, jer nema
sredstava ni veza ni umješnosti, da izvrši potrebnu reklamu, da nade novoga kupca,
a pogotovo da svoju robu prebaci na posve nova tržišta. Iz toga kao nužna posljedica
slijedi grupacija male industrije u jednu organizaciju, koja će voditi brigu i o plasmanu
robe. Treba da se stvori jedna prodajna institucija, koja će u svojoj cjelini
moći parirati veleindustriji. Drinski pilanar uhvatio se države, ali ona to ne mora biti.
Zašto ne bi direktno zainteresirani pokušali svojom snagom isplivati, a ako će se
htjeti, ako će biti sloge, bit će i uspjeha. Može to biti i »Šipad« (koji danas jednim
dijelom već to i jest), a može biti i nova državna organizacija, ali ne s tendencijom,
da ona bude u neku ruku neka dobrotvorna institucija, koja će svoje pomoći davati na
račun državne blagajnice (... »ogromnim materijalnim žrtvama — koje mora i treba
da snosi zajednica«).


Pitanje zaposlenja sve (pa tako i drvne) industrije, nije samo pitanje dotičnih
poslodavaca nego opće državno, opće socijalno. Pitanje je to onih stotina i hiljada,
koji prodajom svoje radne snage zarađuju svoj svagdanji kruh. Ali da li je već došlo
vrijeme, da država i novcem spašava jednu granu, a dok se ne zna, gdje se nalazi
prava krivica? Usprkos toga što se na stovarištima raznih pilana vide gomile gotove
robe, ima primjera, gdje kupac ovu upravo guta plaćajući je gotovim novcem odmah
pri otpremi robe sa stovarišta dotično pilane; gdje odnosno poduzeće postizava čistu
dobit od cea 20% uloženog kapitala, a uz kulantnu isplatu svih svojih dugovanja
(izdataka)!


Konačno treba biti na čistu s tim, da više povratka na stare, ne konjukture nego
količine, nema. Godine 1926. do 1929. naša šumska industrija, svi pilanari i trgovci
drvom, mogu doista nazvati zlatnom dobom, ali to mišljenje ne može da dijeli i naše
šumarstvo. Izvezene količine u označenim godinama daleko premašuju kapacitet naših
šuma, ako se s njima hoće gospodarit u smislu potrajnosti prihoda, a koja potrajnost
osigurava i stalan rad i pilanama i ljudima. I zato nam je kriza i »dobro došla«, kako
sam ja to svojedobno i izneo u dnevnoj štampi, a koji su navodi i kasnije potvrđeni,
iako su putevi, kojim smo došli do rezultata, bili različiti. Ali to su bile samo opće
konstatacije, donesene po raspoloživim statističkim podacima, koji međutim nisu do


459