DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 12/1935 str. 48 <-- 48 --> PDF |
mjeri djeluje vjetar i voda odnošenjem zemlje, pomognuti djelovanjem mraza, koji zemlju rahli, i sunca, koje je isušuje. Sloj zemlje na strminama i nagnutim zemljištima postaje sve tanji, dok ga konačno ne nestane. Pojavljuje se sterilno tlo, kamen, gdje je paša vrlo slaba. Stoga su za ispašu stoke potrebne vrlo velike površine. Zbog loše paše i stoka daje malo prihoda, te se s toga njezin broj povećava, što opet nužno dovodi do uništavanja nove šume, do stvaranja nove pustoši. Zato ima u mnogim predjelima stoke, koja je zbog loše ishrane potpuno degenerisana, pa treba po 8 pa čak i 12 ovaca, da se namuze dnevno po 1 litra mlijeka. Do toga očito ne bi došlo, da su se pašnjaci meliorisali, livade uređivale za košnju, broj stoke racionalizirao, smanjio, tako da bude stočarstvo zaista privredna grana, a ne silan gospodarski minus za cjelinu, a za račun nekolicine čo bana, koji drže velika stada. Baca se direktna krivnja za opustošenie naših šuma na Mlečane no kamo sreće, da su nam ostale sačuvane barem šume iz doba propasti mletačke vladavine! Provedbom agrarne reforme težak dolazi do vlastite zemlje i postaje seljak, gospodar zemlje, koju obraduje. II. Mjere za spas propadajućih šikara i golijeti. Pored agrarne reforme, koja se provodi za ziratne zemlje, treba provesti individualnu diobu propadajućih općinskih šuma (šikara) i ostalih golijeti općinskog i državnog vlasništva. Za individualnu diobu propadajućih općinskih šikara govore mnoge činjenice. Te su šikare bez stručne uprave, te njima upravljaju sjekira, kosor i koza onoga, koji prvi stigne. Općine nemaju od njih nikakovog stvarnog prihoda. Čuvarski personal za te šume je bez znanja, bez stalnosti u službi, vrlo lose ili skoro nikako plaćen, bez penzije, te izložen partijskim i ličnim razmiricama u općini i u selu. U najboljem slučaju zbog loše plaće slabo vrši službu, a u najgorem slučaju vrši tihu rasprodaju povjerene mu šume. Kako se kazne po presudama za šumske krivice ne izvršuiu u dovoljnoj mjeri, postoji uvjerenje u narodu, da može općinske šume bez kazne da ruši. K tome moramo još pridodati okolnost, da je smisao za zajedničko dobro u zadnje vrijeme silno opao. Uništavanje općinskih šuma povlači za sobom i krade u šumama privatnog vlasništva, kada prvih nestaje pod udarcem štetočinaca. Stoga su privatni šumovlasnici često prisiljeni da sijeku svoje za sječu još nezrele šume, da ih drugi ne bi pokrali, umjesto da provode u njima šumskouzgojne mjere pročišćivanja i proredivanja. Individualnom diobom komunalnih šikara dobio bi svaki zemljoradnik pripadajući dio, ogradio bi ga i odgajao. Spas ovih šikara od njihove posvemašnje propasti nije samo pitanje šumara i agronoma, već je pitanje opstanka naroda. Riješenjc njegovo nije još došlo, i ako su generacije šumara to tražile i još uvijek traže, jer je javnost prema tome pitanju ostala pasivna i jer su bile na djelu sakrivene sile, kojima je u računu, da se održi današnje stanje. Postoji međutim mišljenje suprotno izloženome: Šuma, kao dobro cjelokupnog naroda, što ima da služi generacijama, neka ne postane vlasnost pojedinaca, već države kao najšire zajednice. Ovo bi i bio ideal, kome nema drugog prigovora nego kruta stvarnost. Uzimanje ovih šikara u vlasnost države iziskivalo bi opravdano po većanje šumarskog i čuvarskog osoblja (jače opterećenje državnog budžeta) i odštetu za oduzeti općinski šumski posjed. S druge strane vidimo, kako u Bosni narod vrši uzurpaciju državnih šuma i njihovo uništavanje. Prigovor diobi, da će privatnik svoj dio šume, čim ju dobije u vlasnost, potpuno uništiti, ne odgovara, jer vidimo upravo protivno, t. j . da su baš šume privatnog vlasništva u Primorju u mnogo boljem redu nego općinske. Spas propadajućih šikara mora se postaviti kao prvo i najkrupnije pitanje šumarstva na Kršu, i ako se ono zbog nepoznavanja stvari općenito zapostavlja prema skupocjenom vještačkom pošumljavanju. 592 |