DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1/1936 str. 50 <-- 50 --> PDF |
ine pogledu, treba nešto učiniti. Potrebno je dakle nešto učiniti, bar ukazati na već postojeće činjenice, jer će se na taj način otkriti same konture onih mera, koje bi u ovome pravcu trebalo primeniti. Shvatanje šumarstva i njegovih principa u širokim narodnim slojevima pokazuje neosporno ceo niz tradicionalnih grešaka i neobaveštenosti. I ako vidimo naprimer, da naš narod pokazuje težnju, da krčenjem šuma proširuje svoje poljoprivredno zemljište, onda moramo o tome razmišljati sa dovoljno pažnje i razumevanja. Najzad bilo bi besmisleno uveravati te široke slojeve naroda o izvesnim merama za održanje naših šuma, ako svakodnevni praktični život to grubo i očigledno može demantovati. Ako dakle budemo složni u mišljenju da treba sačuvati i održati naše šume, onda moramo u tu potrebu uveriti i svakoga seljaka, jer su oni šumi najbliži i čvrsto vezani za nju. Način, na koji se takav zadatak može postići, više je nego komplikovan i veoma delikatan. Međutim u tome pogledu izgleda da ne pomaže nikakva akcija, koja se ograničava na propisima, naredbama, pa čak ni na popularnim predavanjima. Mora nam biti jasno, da seljak živi od hleba i da ziratna zemljišta predstavljaju njegov faktor za egzistenciju. Ako uspemo da seljak dobije svoj odgovarajući deo i iz šumske privrede, onda možemo biti sigurni, da će šuma pretstavljati i u njegovim očima jedno vrelo materijalnih koristi. Nama je poznato, da često padaju i ljudske glave samo zbog jedne preorane brazde, pa moramo shvatiti da narod u svome egoizmu i borbi za opstanak čuva sve ono, od čega dobija i najmanju korist. Ako uspemo dakle da šumu pretstavimo kao opšte narodno dobro i ako to bude izraženo ne smo na papiru, nego i u stvarnosti, onda popularizacija i propaganda šumarstva nailaze na plodnu podlogu za svoje uspešno razvijanje. Razne ideje i mišljenja daju različite pravce, kojima bi se moglo postići nešto povoljno u ovom pogledu. Jedna od najpogodnijih za naše prilike biće svakako ideja sa šumarskim zadrugama, koja je našla dosta svojih pristalica, ali kao da je zastala u svome napredovanju i širenju usled opštih privrednih nezgoda. Ing. Jov. Stanimirović SAVEZ LOVAČKIH DRUŠTAVA SAVSKE BANOVINE O TAMANJENJU ZEČEVA. Proljetos je Srpsko poljoprivredno društvo donijelo´jedan zaključak za tamanjenje zečeva, povodom kojega je Savez lovačkih društava za Savsku banovinu na poticaj Jug. šum. udruženja zauzeo u navedenom predmetu uglavnom ovo stanovište: Zaključak 61-og Srpskog poljoprivrednog društva od 24-1111935, kojim je zaključeno, da se zec (Lepus europaeus) proglasi štetočinom i da se dozvoli slobodno (neograničeno) njegovo tamanjenje, kolikogod je dobronamjeran s obzirom na zaštitu nekih poljoprivrednih produkata, a naročito blagorodnih voćaka, toliko je ipak na veliku štetu opće narodne privrede. Korist, koju odbacuje prihod od lova na zečeve, nesravnjivo je veća od visine i vrijednosti onih šteta, koju zec napravi na voćkama i na nekim poljoprivrednim usjevima (pasulj, kupus i t. d.). Nu i ove štete dadu se svesti na minimum, a i posve ukloniti razumnim i dobrim gospodarenjem. Naš novi Zakon o lovu od 5 decembra 1931 vrlo je dobro odvagnuo koristi i štete, koje dobivamo od zeca, pak je samo na temelju toga prosudjivanja uvrstio zeca u zaštićenu divljač i jer je to prosudjivanje na temelju statističkih podataka iz naše države dokazalo, da je zec kao divljač, koja se troši u tuzemstvu i prodaje u inozemstvo, od velike koristi po opće-narodnu privredu. 48 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1936 str. 51 <-- 51 --> PDF |
U godini 1933 ubijeno je zečeva: 1.) u dravskoj banovini 34.920 2.) u savskoj banovini 82.121 3.) u dunavskoj banovini 105.280 4.) u moravskoj, vardarskoj i u jednom dijelu zetske i drinske banovine, t. j . na teritoriju koji spada pod Savez lovačkih udruženja u Beogradu 86.536 Ukupno: 308.857 Uzevši za sve ostale banovine još kao najmanji broj cea 100.000 komada, dobivamo jednu impozantnu brojku od 400.000 u god. 1933 ubijenih zečeva. Kako su se zečevi prodavali po 12—28 dinara po komadu ili poprečno po dinara 20.— komad, to je vrijednost tih zečeva iznosila impozantnu sumu od 8,000.000 t,osam milijuna) dinara. Pribrojimo li k tomu još vrijednost koža, koje su se prodavale po dinara 2.— komad, tada dobivamo i za njih lijepu svotu od 800.000 dinara ili sveukupno okruglo devet milijuna dinara. Nu i to nije sve. Ako uzmemo da se lov na zečeve u dravskoj, savskoj i dunavskoj banovini vrši ponajviše sa upotrebom hajkača, koji dobivaju dnevno poprečno po 10 dinara, to i njihova zaslužba, t. j . novac koji je dan narodu, iznosi nekoliko stotina hiljada dinara, ako ne i preko milijun dinara. Poznato nam je vrlo dobro, da u savskoj banovini pojedina lovačka udruženja izdaju godišnje za pogoniče 8 do 12 hiljada dinara, pa ako uzmemo da poprečno svako lovačko društvo izdaje samo 4.000 dinara, a tih društava u savskoj banovini ima 130, tada vidimo da se već samo u savskoj banovini izdaje za pogoniče (hajkače) preko pola milijuna dinara. Pribrojimo li k tomu zaslužbe naših zemljoradnika za podvozna sredstva, koje zaslužbe takodjer nisu malene (prevoz lovaca i divljači itd.), onda se ta svota, koju odbacuje lov na zečeve, daleko još povisuje. Ne može biti sumnje da štete, koje su zečevi načinili na poljoprivrednim usjevima, nisu ni iz daleka jednake spomenutim koristima, pa se onda moramo pitati, zarjerazumno, da uništimoi odbacimo prihod od oko 10 milijuna? Nu ako uočimo propise Zakona o lovu od 5-X1I-1931 §§ 50 do 75, onda vidimo, da naši poljoprivrednici, ako se zakon primjenjuje, nisu u opće oštećeni. Evo zašto! § 50 Zakona o lovu izričito kaže: »Ovlaštenik lova dužan je naknaditi: 1.) štetu što je radi vršenja lova načini: on sam, njegovi čuvari, pomoćnici, sluge i njegovi gosti lovci, kao i svu štetu nanetu od njihovih pasa (lovna šteta) ; 2.) po pravilu svaku štetu što je u njegovom lovištu načini lovostajom zaštićena divljač (§2. razdeo I.) na zemljištima i proizvodima koji se nalaze na tim zemljištima (šteta od divljači).« Procjenjivanje svih tih šteta kao i odlučivanje o dužnosti naknade zakon je u §§ 58 i slijedećim povjerio posebnim sudovima za naknadu štete, koji imaju da postoje u svakoj općini, a kojima vlast imenuje pretsjednika, dok oštećeni zemljoradnikovlaštenik lova biraju po jednog suca. Ti sudovi po naročito skraćenim-rokovima imaju na licu mjesta utvrditi štetu i odmah, bezprizivno, izreći presudu o naknadi. Postupak je dakle brz i bez troškova. Iz ovoga slijedi, da svaki poljoprivrednik, kojemu zec načini bilo kakovu štetu, dobiva potpunu odštetu. Što se tiče voćaka, propisao je zakon u svom §-u 56, da se voćke imaju omatati slamom, da se sačuvaju od ogrizavanja po zečevima. 40 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1936 str. 52 <-- 52 --> PDF |
U prvi mah bi se moglo pomisliti, da je to jedno opterećenje za vlasnika tih voćaka. Nu nije tako, Poznato je, da voćka potrebuje vrlo veliku njegu i da joj se mora poklanjati velika pažnja, ako želimo da ju sačuvamo i odnjegujemo. Omatanje voćaka, i to samo mladih, ima dvojaku svrhu. Prvo, da je očuva od zečeva, i drugo, da ju očuva od pozebe, smrzavice i jakih mrazova. Nadalje je omatanje voćaka korisno i radi t0Sa> što se mnogi štetni zareznici, koji inače prezimljuju u zemlji, a u proljeće se penju na voćke i uništavaju ih, zadrže zimi u slami, koja je omotana oko voćke, pak vlasnik voćke, skidajući u proljeće i paleći tu slamu, spali i njih. Zakon o lovu (indirektno zec) primorava dakle našeg poljoprivrednika, da se malo više pobrine za svoje voćke, a ta briga za voćke je kod našeg seljaka i zemljoradnika u velikoj većini veoma malena, skoro nikakva. Pridodati moramo još i to, da pogibelj od ogrizavanja prijeti samo vrlo mladim voćkama, kod kojih je vanjska kora još sočna, nu čim ona odrveni, zec ju više ne dira. Nu idemo i dalje u pitanju, koje se odnosi na opće narodne koristi, a koje nam odbacuje lov na zečeve. Minulih godina proveli su neki Savezi lovačkih udruženja, naročito Savez za savsku banovinu, veliku propagandu u inozemstvu za prodaju naše žive divljači, a medju ovom i zečeva. Uspjeh nije izostao. Ove godine su već stigle narudžbe za prodaju preko 50.000 živih zečeva (za fa zane i poljske jarebice takodjer 50.000 komada). Te narudžbe stizavaju u glavnom iz Francuske, Italije i Engleske, a takodjer i iz Njemačke i Austrije. Ove dvije potonje naručuju našu divljač radi osvjezenja krvi, dok prvo navedene radi napučenja. Za žive zečeve plaća inostranstvo dinara 120.— po komadu. Dakle, mi ćemo već za ovu godinu dobiti za naše zečeve u koliko uzmognemo dobaviti cijelu tu količinu, oko 6,000.000 (šest milijuna) dinara zdrave inostrane valute. Taj izvoz naše divljači povećavati će se iz godine u godinu, samo ako mi budemo toliko razboriti, da divljač racionalno njegujemo i uzgajamo. Možemo da se pitamo, zašto inostranstvo kupuje baš našu divljač, kada je ima u izobilju u Njemačkoj, Češkoj, Poljskoj i Madjarskoj? 1.) Naša država leži skoro u istoj geografskoj visini sa Italijom i južnom Francuskom, pak se naša divljač vrlo lako u tim zemljama aklimatizira — što nije slučaj za divljač iz sjevernijih krajeva. 2.) S obzirom na raznolikost naše flore, kojom se naša divljač prehranjuje, meso je od naše divljači, naročito zeca, daleko tečnije i ukusnije nego meso divljači iz sjevernijih krajeva. 3.) Naša je divljač poprečno još zdrava, što dobro dolazi kod aklimatizacije u stranim državama, gdje je djelomice degenerisana. Nu niti ovi prihodi, koje smo naveli, nisu jedini, jer znatnih prihoda imamo i od zakupnina, koje se plaćaju za općinska lovišta. Tako je zakupnina samo za općinska lovišta iznosila u godini 1933: 1.) u savskoj banovini Din. 1,093995 2.) u dravskoj „ „ 2,328.525 3.) u dunavskoj „ „ 2.564J0OO Istina je, da u mnogim lovištima ima osim zeca i druge divljači, nu u savskoj i dunavskoj banovini glavna je i pretežna divljač baš zec i zec je ona divljač, koja tim krajevima odbacuje milijunske dobiti. Uzmimo samo dunavsku banovinu, gdje osim nešto malo poljskih jarebica i fazana, koji su umjetno uzgojeni, dominira samo zec. Uništimo zeca, uništili smo ne sa 50 |