DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 30 <-- 30 --> PDF |
nimanje i glavno vrelo prihoda, što ga je dotle imao. Ako se jedan servitutni ovlaštenik preselio u drugo mjesto Bosne i Hercegovine, onda je na doseljenom mjestu uživao pravo servituta. Pored seljaka iz Bosne prema finansijskim zakonima zadnjih godina imali su pravo na besplatno drvo i naseljenici Ličani i Dalmatinci. Uobičajeno je da se priznaje pravo servituta bratu, sinu, ili članu porodice čim se odijelio iz zadruge, čim je osnovao zasebno ognjište, (po dimu), a bez obzira na gruntovnu diobu. I kod ovakovoga načina priznanja servitutnih prava razumije se, da se je moralo praviti otstupanja, te da je bilo i zloupotreba i svaki se slučaj opet zasebno morao tumačiti. Ako se sin od oca odijelio i nije imao više (ili nije dobio) zemlje, a otac mu je uživao pravo servituta, priznato je ono bilo i sinu bez obzira na to, što nema zemlje, samo ako je bio težak, dakle zemljoradnik ili radnik. Ponekad, ako je otac želio da dobije više drveta, a od uprave nije mogao dobiti onoliko, koliko je tražio, on je jednostavno izjavio sa bratom ili sa sinom, da se je ovaj odijelio i da mu treba građa za njegovo ognjište, jer se nije moralo i gruntovno dokazivati da se dotičnik odijelio. Ima i opravdanih razloga da se kod diobe nije tražilo da se to i gruntovno dokazuje, jer bi troškovi bili za seljaka dosta skupi. Priličan broj seljaka sa vlastitim šumama uživao je servitutno pravo i u državnim šumama, a naročito su takovi seljaci dobivali iz nje građu i cjepko drvo. Što se dogodilo i što se događa? Seljak je vrednije i za sječu dozrelo drvo iz svoje šume jednostavno prodao ili možda šumu i iskrčio i sam provodio kolonizaciju. A zašto i ne bi, kad je potrebno drvo dobio besplatno iz državne šume? Kod toga se nije ispitivalo u svakom pojedinom slučaju, da li je dotičnik zbilja i morao i smio drvo u svojoj šumi posjeći. Mnogi šefovi uprava nijesu bili na čistu, kome se ima, a kome nema priznati pravo servituta. Posao su oko davanja servituta u glavnom vršili samo lugari, koji pogotovo nijesu s tim ni danas na čistu. Lugar je iz neznanja dao servitutno drvo i onome, kome nije smio dati. Dotični je zapisan u servitutni registar u par godina i već ga se tretiralo kao ovlaštenika, koji je dotle uživao servitutno drvo. Šefovi uprava, suviše opterećeni šablonskim Disarničkim poslovima, nijesu mogli svaki pojedini slučaj ni da ispituju. Pri tome se mora navesti, da se neke evidencije o izdavanju servitutnoga drveta vode tek od zadnjega vremena. O besplatnoj paši uopšte se ne vodi ni danas nikakova evidencija, pa se besplatnom pašom u mnogo slučajeva služe i oni koji na to nebi imali nikakova prava. Isto se tako do sada nije vodilo računa ni o paši koza, koja je zasebnim propisima regulisana, a koja je najviše šume u Bosni i Hercegovini zatrla. Uređajnih elaborata za servitutne šume ima malo i oni osim toga ne vrijede, jer su se prilike uslijed uništavanja šume i velike populacije sasvim izmijenile, pa prema tome ni etatni računi za servitutne šume ne vrijede. Mnoge uprave nemaju još ni danas katastra servitutnih ovlaštenika. Današnje stanje servitutnih šuma poražava. Ono je često očajno. Najveći dio državnih servitutnih šuma danas je pretežito bezvrijedna, kržljava, upropaštena i unakažena šikara hrasta, bukveponešto graba bez ikakove drvne mase (šikare predstavljaju neki oblik šume). Gdje još ima stare šume, ta je opet prestara i odavna je već tre-. 416 |