DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 8/1936 str. 37 <-- 37 --> PDF |
Druga diobena metoda ili drugi način otkupa bio bi generalni, zajednički ili komunalni. On može biti zajednički za čitavu dosadanju teritoriju, on može biti zajednički za jednu čitavu upravnu jedinicu, za jednu šumsku upravu, može biti zajednički po političkoj podjeli za jedan srez, po upravnim i po katastarskim opštiiiama. Svakako i u svakom slučaju osnovna zajednička jedinica morala bi da bude kao i do sada katastarska opština. Sve ono, što je naprijed prikazano kao prednost individualnoga otkupa, bila bi nama kod zajedničkoga (komunalnoga) otkupa. Jedina možda dobra strana komunalnoga otkupa mogla bi biti ta, da se kod zajedničkoga izlučenja mogu da uzgajaju vrjednije šume, ali to dolazi samo u obzir uz pretpostavku da je narod prosvijećen, da zna cijeniti vrijednost zajedničkoga dobra, da se zakoni poštuju i striktno izvršuju i da se raspolaže sa potrebnim materijalnim sredstvima i sa potrebnim osobljem, što kod nas na žalost nije slučaj. Moglo bi se reći, da se kod komunalnoga otkupa mogu bolje zaštititi opći interesi, unoseći odredbe da se servitutne šume ne mogu ni dijeliti ni otuđivati, što bi opet ostalo sve po starom i značilo bi samo negaciju progresa, kao što je to već rečeno. Razumije se, da se uz komunalno izlučenje mora još i posebno da donese zakon o unutarnjoj kolonizaciji (donesena uredba sa zakonskom moći), zakon o arondaciji i komasaciji posjeda, zakon o uređenju i iskorištenju običnih i planinskih pašnjaka, eventualno zakon o diobi, zamjeni i otuđivanju odvojenih površina. Podjedno bi se imao donijeti zakon ili barem pravilnik na osnovu zakona, u kome bi bila regulisana korištenja ovlaštenika: način, mjesto, količina i kakvoća. Količinu servitutnih potreba, koje se trebaju otkupiti i koje bi imale biti mjerilo za otkup, isto tako nije lako ustanoviti, a da se pri tome ne bi nekome napravila nepravda ili ne bi neko bio prikraćen. Pitanje je, da li bi se te količine imale ustanoviti na bazi sadanjega uzuelnoga gospodarenja i dosadanje prakse ili se ima uzeti za bazu normalno uređeno gospodarenje? Ni u kom slučaju buduće se potrebe ne mogu uzimati u obzir. Ako se pri ustanovljenju količine drži načela dosadanjega običajnoga gospodarenja i korištenja, to bi oni seljaci-, koji stanuju blizu gradova i koji su imali prilike da u njima prodaju iz državne šume uzeto besplatno drvo, dobili veću količinu nego oni, koji to nijesu imali prilike. Kod otkupa se ne može uzeti u obzir niti konkretno stanje s obzirom na raspoloživu masu sastojina, jer država ne bi uopće imala u 80% dosta šume za trajno podmirivanje pravoužitničkih potreba ni za same ovlaštenike, a da pri tome za nju ne bi ništa ostalo. Isto se tako ne može uzeti za podlogu ni normalno stanje šuma (masa i prirast), jer se ono i pored najboljega gospodarenja ne može postići. Procjena masa može biti samo približna i aproksimativna, jer bi se uz tačno procjenjivanje posao jako zavukao. I kad bi se potrebe htjele ustanoviti prema dosadanjem uzuelnom gospodarenju i kad bi se želio ustanoviti prosjek od zadnjih 10 godina, to uopće ne bi bilo moguće, jer ne samo da se prilike svaki čas mijenjaju, nego i dosadanje vođenje evidencija o izdavanom servitutnom drvetu nije ni približno tačno. Tako je na pr. kod ogrjeva procjenjivano samo od 423 |