DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1/1937 str. 6 <-- 6 --> PDF |
daljeg razlaganja očit je circulus vitiosus: šuma je smetala dobrom i´ potpunom zadovoljavanju životnih ljudskih potreba, a šuma se želi natrag povratiti ostavivši te potrebe nezadovoljene. I akciju i kontraakciju vodi skup ljudi, kojima je konačno isti cilj: njihovo zajedničko´ dobro. Logički je dakako, da se kola sa spregom uz dva nasuprotna ruda ne miču s mjesta, ako je snaga amo i tamo jednaka, a fatalno je, da u ljudskim stvarima stajanje na mjestu nije čista statika. Ovdje je stilizacija provedena tako, kao da bi krivica ostajala na našoj šumskoj strani. Lako bismo iz toga povukli konzekvence, kad na drugoj strani ne bi praktički postojao isto takav, ali još fatalniji circulus vitiosus: šuma se odstranjuje, da se iz tla izvuče veća korist poljoprivrednom obradbom, a skidanjem šume s kraških brda dolazilo je do sada do neminovnog posvemašnjeg nestajanja zemlje, toga temelja poljodjelske privrede uopće, pa konačno izlazi na to, da na deterioriranom terenu ratarsko zanimanje po staroj uobičajenoj šabloni daje uza svu muku i ulaganje velike količine rada i kapitala još manje, nego bi nosila´ šuma. Seljačka su poljoprivredna nastojanja svršila sa katastrofom i nastavljena dalje u dosadanjem svom obliku vode potpunoj sterilizaciji — pretvaranju u posve goli kamen — sviju današnjih još kakvih takvih produkcionih površina i najgorem mogućem stanju klimatskih odnosa. Kad osim dosadanjega seljačkog gospodarenja na primorskim kraškim´ površinama i osim dosadanje ideje o ponovnom pošumljavanju toga terena ne bi bilo i trećega nekog puta, tada bi problem primorskog krša trebao da ostane čistim šumarskim zadatkom. Šumarstvo bi bilo jedini izlaz, da se spasi, što se još spasiti dade, i jedini put, da se pokvarene prilike tla i podneblja povrate u prijašnje moguće prirodno stanje. Šumarski bi stručnjaci tada imali samo da nastoje, kako će usavršiti tehniku pošumljavanja kraškog terena pod izuzetno nepovoljnim prilikama tla i podneblja sa svrhom, da buduća produkcija drveta bude što rentabilnija ili barem da reparacija dosadašnjih grešaka svrši sa što manje ekonomskih žrtava. Zamisliti, pa u zgodnim prilikama i ostvariti, mogla bi se i čista šumska privreda na seljačkoj osnovici. Pojedina seljačka porodica, recimo, podiže i goji šumu na svoj račun, te ju iskorišćuje u svoje gospodarske svrhe, a prima, u tom svome radu upotrebljuje i dalje razvija znanje o šumskom gospodarenju. Prelaz na taj način privređivanja do neizvedivosti otežava činjenica, što šuma donosi svoj prvi veći prihod dugo vremena iza sadnje, a traži na primorskom kraškom terenu odmah veliko ulaganje rada i kapitala, i to od pučanstva, koje je do kraja siromašno, a glavnu svoju radnu snagu mora nuditi daleko od svoga doma, da uzdrži na životu sebe i porodicu. Šuma općenito manje nosi od poljoprivrede, a na težem kraškom terenu moraju prve šumske generacije biti relativni kržljavci i pigmejci. To i jest neposredni povod, što smo pri početku misaonih izvoda uzeli u obzir i spomenutu izreku istaknutog šumara P f e i 1 a. Život dakle kategorički traži veći jedan intelektualni napor, da se iznađe jedan nov način iskorišćavanja primorskog kraškog terena, koji će korist donositi odmah ili što prije, a više od dosadanjeg seljačkog poljoprivrednog gospodarenja i od kakvegod šumske privrede, ostvarive tu na temelju sadanjega šumarskog naučnog i praktičkog, znanja. 4 |