DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 16 <-- 16 --> PDF |
Taj je dugi period borbi i ratovanja završen. Ušlo se u period obnavljanja i stvaranja. Ali seljak, konzervativan po prirodi, ne može preko noći da svoju stoku timari u staji, jer za to trebaju izvjesne gospodarske i kulturne pretpostavke, a te su: daljnje uređenje posesornih odnosa u zemlji, daljnja kolonizacija na račun latifundija, uređenje nasljednog prava seljaka, zadrugarstvo, javni radovi, isušenje močvara, regulacija u poljoprivredi, industrijalizacija sela, gospodarsko-kulturna propaganda i t. d. ili jednom riječi ekonomsko i kulturno podizanje i jačanje našega sela. JPrelazno stanje, u kojem će se vršiti navedene ekonomske agrarnotehničke reforme, trajaće više decenija. Dotle, jer je život jači od pisanih zakona, jugoslavenski se šumari trude da odredbe modernoga zakona o šumama i načela šumarske nauke dovedu u saglasnost sa faktičnim potrebama seljaka, koji osim drva treba i ispašu, list, žirovinu. Šumska politika upućuje na kompromis odnosno na blagu toleranciju ispaše, uzimanja lisnika i žiropaše svuda, gdje se to očito ne protivi uzgoju šuma. U Slavoniji, području glasovitih i skupocjenih hrastika, morala se voditi briga o značajnim nuzužicima: žirovini i kupljenju šiške. Kraj obrasta od 0,4 i sadržine od 6—7 m3 mase osim žira i šiške imao je narod u takovim šumama obilno paše, tako da se je izgradio zaseban tip šuma žirovnjača i pašnjača. Vidimo iz toga, kako se gospodarski život seljaka tako usko akomodirao uz šumu, da se često moglo čuti od seljaka, da su oni više upućeni na šumu zbog paše i žira nego zbog drveta. Osim gospodarskih poteškoća zbog ispaše na smetnju su strogo racionalnom postupku šumama i drugi gospodarski momenti: iskorišćuju se više objekti bliže selima, uzgaja se vrst drva, koja u kraćem vremenu daje veći kvantum ogrijeva i građe za seljačko gospodarstvo; zbog pomanjkanja ogrijeva koristi se materijal sposoban za gradu; vrše se neracionalne sječe; zbog novčanih potreba komune troši se osnovni šumski kapital i t. d. Druga vrst ograničavanja dolazi do izražaja u šumama na gornjoj granici vegetacije ili na visokim planinskim, brdskim i krševitim krajevima, uz obale voda u podnožju bujica, gdje treba štititi vrela, spriječiti naglo oticanje vode, zaštititi tlo od poplave i usova (lavina), zatim gdje to traži interes obrane države, javna sigurnost, a da cjelina (država) ne priznaje za to odštetu vlasniku šume. Zato komunalno šumarstvo nije moglo, ne može i neće doći do takvog ekonomskog izražaja, da postigne maksimum i optimum produkcije, najveću rentu tla, jer svrha komunalnog šumskog gospodarstva [snabdijevanje korisnika građevnim i ogrijevnim drvetom, ispašom, žiropašom, investicijama (škole, putevi)! parališe to nastojanje stručnjaka. Čim je šumski objekt manji, potreba članova korisnika veća, a oni siromašniji, s tim je ekonomski efekat slabiji. Imajući u vidu sva ta ograničenja, nije začudno, što n. pr. A e r o boe 9 polazeći sa nacionalno-ekonomskog (bolje reći fiskalnog) gledišta smatra, da komunalne šume nisu poželjna pojava, već da bi ih trebalo pretvoriti u državne šume ili njihovu upravu podržaviti. Pri tom ima on 9 Aero´boe : Agrarpolitik, Berlin, 1928, str. 201—202 62 |