DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 19     <-- 19 -->        PDF

kultiviranje tla reorijentira u pravcu proizvodnje rentabilnijega industrijskog
bilja, a na sadanjim površinama.


Dioba šuma u individualno šumsko vlasništvo, koja je u najvećem
dijelu in ultima linea imala svrhu da se šuma pretvori u drugu višu vrst
kulture, nije uvijek donijela one trajne ekonomske rezultate, koji su se
očekivali. Naprotiv novo je stanje u mnogo slučajeva uzrokovalo veću
štetu općoj narodnoj privredi kao i privredi većeg dijela ovlaštenika,
naročito siromašnijih, kojima je zajednički pašnjak ili zajedničko obradivo
zemljište bila popuna njegovog malog posjeda.


U šumarskom zakonodavstvu kulturnih zemalja dolazi stoga kao i
zbog trajnosti svrhe tih ustanova do izražaja princip nedjeljivosti komunalnih
šuma, a dioba se dozvoljava izuzetno u slučajevima, kad šuma
nije sposobna za pravilno i rentabilno šumsko gospodarstvo, kad je
zemljište trajno rentabilnije pod drugom vrsti kulture i kad se državni
odnosno javni i šumsko-policijski interesi ne protive krčenju šuma.


U južnoslavenskom zakonodavstvu važe ovi propisi:
Po § 106 zakona o šumama od 21. XII. 1929. g. opštinske, seoske
i plemenske šume ne mogu se dijeliti. Izuzetke ureduje poseban zakon.
Posebnim zakonom će se urediti dioba zajedničkih pustih šumskih
zemljišta.
Po čl. 713 općeg imovinskog zakonika za Crnu Qoru od 25. marta
1888. god. mogu plemenici dijeliti neki dio ili neku vrstu plemenskog
imetka.
Po zakonu o uređivanju zemljišnih zajednica od 25. IV. 1894. dioba
guma dopustiva je samo uz privolu državne vlasti.
Po zakonu od 15. lipnja 1873. o imovnim općinama dozvoljena je
dioba tih ustanova na sela i općine.
Po zakonu o općinama od 14. marta 1933. god. osnovna je općinska
imovina (šuma) nedjeljiva. Izuzeci nisu predviđeni. Nadležne vlasti ispituju
rigorozno svaki slučaj tražene diobe.
Zajedničke šume i pašnjake u racionalnoj obradi potrebno je očuvati,
ne samo iz općih i specijalno ekonomskih razloga, koji su protiv
diobe, već i iz političkih, socijalnih i kulturnih.
Zajedničke šume i pašnjaci, pod predpostavkom da broj korisnika
nije prevelik, obezbjeduju malom seljačkom posjedu, ako i u ograničenoj
mjeri, držanje stoke, dobivanje građevnog i ogrijevnog drveta, nastora,
lisnika, gdje zajednica ima obradivog zemljišta, još i neku količinu hrane.
Zajedničke šume i pašnjaci rezerva su -za svako seljačko gazdinstvo, koja
i u najgorim vremenima traje i ne može se lako i brzo potrošiti. Ona sprečava
osiromašenje seljaka, a općini olakšava terete izdržavanja sirotinje.
Ako su korisnici zajedničkih šuma i pašnjaka nadničari ili industrijski radnici,
njihove im komunalne šume i ispasišta pored nadnice osiguravaju
još i izvjesnu korist od zajedničkog gazdinstva i sprečavaju njihovo
potpuno proletarizovanje. Pretpostavlja se, da pašnjaci nisu pustopašice,
ve,ć da se racionalnije obrađuju, u protivnom su na smetnju, a ne od
koristi.
Iz toga opet ne slijedi, da diobu zajedničke šume treba u svakom
slučaju uskratiti, jer ima dovoljno primjera, da je dioba provedena u
trajno boljem interesu korisnika diobe.


65