DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 41 <-- 41 --> PDF |
Sve ove rakije uzimlju se osobito rado kod indispozicije crijevnih organa ili želuca i kao izvanredno sredstvo protiv gripe i zaraznih oboljenja. Na osnovu navedenog možemo ustvrditi, da su naše borovice veoma korisne. Pošto su one tako rasprostranjene i tako obične, bilo bi poželjno da se njihovom iskorišćavanju posveti što veća pažnja. Kako smo vidjeli, one mogu dati i seljaku i radniku mnoge koristi. Osobito naš mali čovjek, onaj nezaposleni, može da sakupljavanjem plodova borovica nađe neku zaradu. LITERATURA: Dr. A. Pet račić: »Uzgajanje šuma.« Beissmer -Fit sehen: »Nadelholzkunde.« Q. H e g i : »Illustrierte Flora von Mitteleuropa«. Šumarski List. 1935. E. Jacobson : »Handbuch für die Getränke-Industrie, Getränke-Fabriken und den Getränke-Grossbetrieb«. .1. König : »Chemie der Nahrungs- und Genussmittel.« A. Nydrle : »Lihovarnictvi zemëdëlské«. V. Vilikovsky: Zbožiznalectvi 1923. A. Gazzari : »Aromatično bilje samoniklo u Dalmaciji«. Glasnik Min. Poljoprivrede 1929. br. 28. Résumé. L´auteur décrit ici en premiere ligne la fabrication de diverses sortes de nos gins. RTRUČNA SARADNJA ŠUMARA U RADU ZA UNAPREĐENJE ŠUMARA* (COLLABORATION DU FORESTIER DANS LA PROPAGATION DU TOURISME) Mi smo imali dosta sreće, kad smo poslije svjetskog rata pokušali praktički iskoristiti osjećaj i spoznaju, da kod nas uvelike postoje prirodni preduvjeti, da jedan dio svjetske turističke publike u njezinoj cirkulaciji po svijetu navrnemo u naše krajeve. Nema sumnje, mnogo nam je kod toga pripomoglo, što smo agrarna zemlja, pa je prehrana razmjerno jeftina, te što nam je valuta kotirala niže od valuta onih nacija, kojima je po geografskom smještaju najbliže i najzgodnije k nama, kad poradi odmora, razonode, reparacije zdravlja, primanja novih utisaka, odabiranja novih objekata znanstvenog proučavanja itd. ne ostaju doma u svojoj zemlji. Čini se ipak, da je pored svega toga razvoju svjetskog turizma kod nas doprinijela najviše velika i mnogostrana ljepota prirode naših kra * Referat čitan na 60. glav. god. skupštini J. Š. U. u Zagrebu, dne 3. IX. 1936. 87 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 42 <-- 42 --> PDF |
jeva, u vezi sa simpatičnim osebujnostima i varijacijama naše narodne kulture i narodnog karaktera, sa svim onim, što se u vidljivom svijetu u historijskom razvoju kod nas kao posljedica toga stvorilo i sačuvalo ili se i danas stvara i traje. Dosta je zaviriti u godišnje bilance našega državnog i narodnog gospodarstva, pa sjetiti se, da je u Italiji znatan dio, a u malenoj Švicarskoj i najveći dio narodnih primitaka prije svjetskog rata potjecao od razvijenog turizma. Odmah smo tada na čistu, da je razvijeni turizam naša Tiova i vrlo važna grana narodne privrede, a jer poglavito svjetska i domaća naša turistička publika posjećuje upravo poljoprivredno najzaostalije i ekonomski najsiromašnije naše krajeve, to je razvijeni turizam jedna od jakih i zgodnih poluga u rješavanju općeg problema naših pasivnih krajeva. Svaka grana narodnog života, pa dakako i svaka grana narodne privrede, ima svoje faze razvoja, sadanje svoje stanje kao i izvjesne prognoze za budućnost. Ako se sve to dobro iskoristi i sve što treba izvrši, pred razvojem je našega turizma još široko i plodno polje. Pravilan rad u tu svrhu mnogostran je i opsežan, a ja ću ovdje učiniti samo nekoliko napomena o jednom dijelu toga u budućnosti potrebnog rada, koji bi nas šumare i mogao i trebao u glavnom da interesuje. Za naše šumarske stručnjake bio bi to nov jedan rad, kao što je i turizam nova grana naše narodne privrede. Kako iz vlastitoga iskustva znam, da je vrlo teško razgovarati, a pogotovu sporazumjeti se o posve novim predmetima, to ću odmah spomenuti, da ovaj predmet u šumarskoj znanosti nije baš nov i posve tud. Imam pri ruci Wagnerovo izdanje Loreveve knjige »Handbuch der Forstwissenschaft« od godine 1913. Tu je u IV. svesku na str. 288. do 310. predmet enciklopedijski obradio Heinrich von S a 1 i s c h´ pod naslovom »Forstästhetik«, a napisao je, kako veli, god. 1885. pod istim naslovom i samostalnu knjigu. U šumarskim se dakle krugovima razgovaralo o tom još u minulom vijeku. Predmet je zašao i u okvir (šumarske znanosti, kad mu se daje mjesta pod posebnim naslovom u ozbiljnim šumarskim priručnicima, a prema tome je za šumarske stručnjake postao predmet intelektualnog zanimanja i praktičkog izvršivanja, kad to potrebe zatraže. Ja ću doduše opseg šumarskog stručnog rada u tom smislu u daljim izvodima nešto proširiti, inače bi bilo dosta, da samo upozorim na spomenute već Salischeve spise, na druga neka djela i na sve češće članke u šumarskim časopisima o nacionalnim parkovima, počevši od onih iz anala prvoga šumarskog internacionalnog kongresa u Rimu od godine 1926. To je proširenje potrebno načelno uopće (sa stanovišta logike), a traže ga kod nas i posebne naše prilike. Nisam stoga ni dao ovom referatu u naslov riječi »šumska estetika« ili šta slično, već sam upotrijebio riječ turizam. Ne ograničujem se dakle samo na to, da šumar nastoji, da šuma pored što veće ekonomske koristi bude i u estetskom smislu što savršenija i vrednija, nego da šumar kao obrazovan i tehnički spremljen čovjek nađe za sebe najbolje odgovarajuće mjesto u opsežnijem jednom sklopu radova oko unapređenja turizma uopće. Turizam se dakako ne smije shvatiti u onom najužem značenju, da izvjesni broj stranih ljudi dolazi u koje naše mjesto ili kraj na odmor ili da vidi prirodne ljepote i interesantnosti. Svrhe svakogodišnje cirkula 88 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 43 <-- 43 --> PDF |
čije ljudi iz jednoga kraja u drugi mnogo su raznovrsnije. Osim poslovnih i trgovačkih putovanja, pa iz razloga čistog duševnog i tjelesnog odmora te pribiranja i reparacije zdravlja, najvažnija su prosvjetna putovanja. Prosvijetiti se i znači ići otvorenim očima po svijetu. Pribirati na ovaj način znanje, da ga se upotrijebi na korist svoje uže državne i društvene zajednice, pa i opće ljudske, i trebalo bi da bude jedna od glavnih svrha svjetskog turizma. S tom svrhom i danas već mnogi stranci k nama dolaze, a napredne države stvaraju prave organizovane institucije, a pomažu i pod manje napadnim imenima turističkih društava putovanja po stranim zemljama, da što veći broj njihovih pripadnika stekne onaj i potpuno važni pregled i prav i zdrav svjetovni nazor. Stiče se stvarno i potpuno poznavanje svakoga naroda, a padaju dakako i ocjene o njegovoj specifičkoj vrijednosti i o vrijednosti za opću ljudsku zajednicu. Najmanje bi nam bez sumnje kod takvog stanja stvari koristila izvjesna laka vrsta jednostavne trgovačke servilnosti, a inače obične trgovačke gramzljivosti. Jednako bi krivo bilo, kad bismo tako činili i pokazivali, kao da smo se upeli, da ljepote i mogućnosti svoje zemlje želimo poglavito turističko-trgovački iskoristiti. Valja na svima poljima narodnog života i privrede svojski i smišljeno raditi, a turizam shvatiti doduše i kao dio privrede, ali i kao dobro sredstvo, da bez našega direktnog materijalnog gubitka damo prilike i pobude stranome svijetu, da nas upozna u našem stremljenju naprijed, pa da nas kao takove ocijeni i uvaži kao dostojnu ljudsku zajednicu i braću - - braći. Sa tih gledišta trebaju da polaze svi naši radovi oko unapređenja turizma, pa i naša šumarska stručna saradnja u tom poslu. Narodna korist od toga posla nije dakako samo čisti zvečeći novac. Postoje tu. kako smo već naglasili, i druge koristi sa općeg našeg narodnog gledišta. Šumarski stručnjak može u tom radu da saraduje u najrazličitijim smjerovima, već prema prilikama, prema individualnim sposobnostima i prema sklonostima. No ima u tom radu odjeljaka, gdje je po svojoj stručnoj spremi, po mjestu i načinu vršenja svojeg zvanja šumarski stručnjak u prvom redu pozvan ili je barem najzgodniji, da ih bilo lično izvodi ili inicijativno organizuje i rukovodi. U prvom je redu to izvjestan broj tehničkih stručnih radova, koji se u svrhu što boljeg razvoja našeg turizma .moraju svršiti. To su stručni tehnički radovi u užem šumarskom smislu, pa onda opći tehnički radovi, koje šumar može vršiti najbolje s obzirom na mjesto vršenja svoje šumarske prakse. Govorimo odmah konkretno! .. . Najviše nam se dosele razvio turizam u primorskim našim stranama. 0 prirodnim ljepotama naših obala i otoka ne treba da trošimo riječi. Međutim se u čitavom Primorju najprije razvio i najjače se ispoljio ljuti, goli, kameni krš. Mnogo je mjesto pored inače sjajnih drugih mogućnosti za razvoj turizma prvo bez trunka zelenila, a drugo bez ijednog pedlja kakve kulturne i racionalne komunikacije u okolici. Kakav-takav i kolik-tolik park redovno je prva stepenica u turističkom razvoju toga mjesta. Tko da zasnuje, uredi i prvu brigu vodi o tom parku?... Park je uopće najobičnije nasad drveća i drugog bilja, a u Primorju, na golom kamenitom kršu, on je i poradi svojstava terena i poradi velike ljetne žege i suše najsavršeniji, kad ima oblik lijepe, guste šumice. Pa ipak riječ park zavodi mnoge šumarske stručnjake na dva kriva puta. 89 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 44 <-- 44 --> PDF |
Postoje, vele, zvanja park-arhitekata i drugih kojekakvih parkovnih specijalista, pa neka je to njihov posao i zadatak. I to je prvo. Drugo je po mojem mišljenju još gore i nezgodnije: »Ako ja, vele, već kao šumar i službenik moram osnivati park, ja ću posaditi drveće, gdje mi to odrede, a za sve drugo specifički parkovsko, za ono umjetničko, estetsko, nije me briga- Ja sam šumar, da pošumljujem i stoljetno stabalje gojim.« ... No pogledajmo malo iz bliza ovakova mišljenja. Park-arhitekata mi redovno nemamo iz financijskih razloga i zbog toga, što smo istom u početnoj fazi svoga razvoja ove vrste. Da ih gdje i imamo, ne bi oni vani na terenu čučali, dok se posade sadnice drveća i grmlja i pozatiču lukovice i sjemenke cvijeća. Park-arhitekti bi izrađivali nacrte, a provedbu bi vršio u najboljem slučaju kakav vrtljar, kao specijalizirani tehničar. Čak bih se kladio, da bi negdje provedbu sua sponte i iz ljubavi prema svojem mjestu, a i iz onog prirodnog poriva prosvijećena i kulturnog čovjeka, preuzeo možda mjesni župnik ili učitelj. Nije naime ni vrtljara lako držati, a ni najmiti ga za neko vrijeme, jer ima naših pasivnih umrtvljenih mjesta, gdje ljudi od čame i trajne slabe ishrane ne znaju napraviti brza koraka. Vrtljar je najvećim dijelom postigao svoju specijalizaciju vršeći uzgoj cvijeća i zeljanog bilja, a u našim parkovima u mnogim slučajevima o sađenju cvijeća i zeljanog bilja zbog mnogo razloga ne može biti (barem u početku) ni govora. Izrade nacrta prihvatiti će se dakako i svaki zgradarski arhitekt ili građevni inžinjer, no i njima redovno nedostaje poznavanje uzgoja i naravi drveća, pa onda nasadivanje, samo dakako po tuđoj osnovi mora na kraju krajeva ipak da preuzme šumar. Ovakva osnova međutim nije samo rješavanje prostornih formi (u čemu može da bude i izvrsna), već je i odgonetanje bioloških rebusa. Izrađena jednostrano s obzirom na samu formu ostaje osnova često samo na papiru, jer je praktički neprovediva i za dane okolnosti protuprirodna. Vrtljari osim toga plaćaju primjerice na Primorju skupu školu, jer se ne uče na licu mjesta, već dolaze sa sjevera. Naučni na sjeverne šablone, prave dakako greške, koje se najprije po nikome ne primjećuju, a kasnije se svatko na njih spotiče, ali ih je teško naknadno ispraviti. Sve se ovo događa i opetuje često na mnogo mjesta, gdje službuje akademski obrazovani šumar sa naših fakulteta, na kojima je pored uzgoja drveća primio toliko raznovrsnog tehničkog znanja u užem smislu, te mu za vrlo dobro riješenje čitavog zadatka nedostaje eventualno samo nešto znanja o svladavanju forma. Uza to je on i boravkom vezan na to mjesto, a drugi tehničari dolaze redovno samo ad hoc i zato skupo i suviše rijetko. Što je prirodnije, za šumara uglednije, a za općenitost korisnije, no da šumar (kao visoko obrazovan stručnjak) popuni na kojigod način, a najlakše dakako pomoću odnosne literature, promatranja i praktičke vježbe ono malo, što mu uistinu za to još manjka? Ima lijepih primjera, gdje se tako i događalo, pa su pojedinci podigli i opći naš stručni i lični svoj ugled. Donijelo je to dvostruku korist i čistom stručnom šumarskom radu. Proširilo se znanje o bilju i njegovoj njezi, a stečeni ugled koristio je i olakšao uspjehe kod provođenja čisto šumarskih zadataka. Treba da naglasimo još i ovo: Živa potreba učinila je s /oje. U nas su se iskonski neki neparkovni arhitekti pretvorili u parkovne arhitekte specijalnim studijem ad hoc, pa su sada stručnjaci za parkove. Bili su 90 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 45 <-- 45 --> PDF |
to u dva tri slučaja agronomi. Nemaju li po svojoj naobrazbi na našim fakultetima baš šumari najviše preduvjeta, da sa najmanje dopune postanu vrlo sposobni takvi specijaliste? Samo se sobom razumije, da bi i običnom šumaru koristilo, da štogod ponese sobom iz škole i o tom poslu, jer gdje on u našim prilikama ne bi trebao da bude pokretač i voda uljepšavanja i udešavanja mjesta, ma i ne služio u prononsiranim turističkim mjestima?... A gdje ne bi njemu i struci donesao ugleda takav uspješni rad? Najveći broj ostalih turistički vrijednih objekata i vanrednih prirodnih ljepota, s kojih naša zemlja pored Primorja slovi, nalazi se u našim brdima. Brda su ujedno i prirodna domena šuma, a šume su opet i same po sebi ures prirode. U krasnom spletu brda, zaokružena prekrasnim šumama pretaču se i rone biserje i naša divna Plitvička jezera, taj naš turistički objekat prvoga i najvišeg ranga. Naša kamenita kraška brda kriiu u sebi mnoga još nikome nepoznata i od nikoga neviđena čitava podzemna začarana carstva ljepota, u kojima će danas sutra uživati i domaći i strani svijet. Seljačka smo zemlja sa bistrim i marljivim seljakom, ali može li u seljačkoj zemlji biti pravog i brzog napretka, ako narodna inteligencija ne pristupi živom i neumornom izučavanju prirode svoje zemlje. Ne može seljačka država napredovati, ako i osim čisto stručnih ljudi ne bude i medu svećenicima, učiteljima, pravnicima itd. amatera botaničara, geologa, klimatologa, a preko svega, ako čitava inteligencija ne bude poznavala života, rada i nedostataka onih milijona seljaka-radnika, koji daleko od grada u tim našim brdim i prašumama žive prepušteni sami sebi ili gorima od sebe. Ako šumar intelektualac uzme ovo pred oči, pa se pored toga sjeti, da je on jedan od onih, koji nijesu suđeni da rade poglavito za zelenim stolom i među četiri zida, onda će mu se odmah javiti pred sviješću i savješću zadaci, gdje on treba da preuzme vodstvo i organizaciju u duševnom i tehničkom smislu. Nije naime ni to svejedno, hoće li šumar u svijesti turističke javnosti biti najpouzdanija informacija, gdje je u okolici najbolje vino ili gdje se u terenu nalazi rijetka koja biljka, geološka formacija ili neobičan instruktivan pojav, prirodna koja mogućnost, da se iskorišćcnjem mrtvoga blaga koristi narodu, a napokon gdje će turista u narodu naići na pojavu novoga buđenja svijesti i naprednoga rada, koje će i gradskom čovjeku napuniti dušu radošću i oduševljenjem, da prione pun .nade svojemu poslu, jer neće propasti nezapažen i neupotrebljen. Mogućnost izvjesnog duševnog vodstva biti će možda dana samo nekima, no za rješavanje čistih tehničkih zadataka biti će sposobni mnogi. Lijepa je i sveta zadaća, da se probijaju prve staze, koje mogu biti presudne za to, hoće li naš domaći unutarnji turizam dobiti ispravan prosvjetni pečat, postati prolaženje otvorenim očima i otvorena srca među svijetom u svrhu naše nove djelotvorne prosvjete. Danas u brda, šume i planine idu prvi pioniri planinari, prirodnjaci, a bodri se na taj put i mladost- Nema sumnje, da će mnogo toga biti, što će zemlji našoj glas davati i među strancima, pa će i taj planinarski turizam u vezi sa kupališnim i morskim donositi i novčanih koristi. Za razvoj toga turizma treba još mnogo i osnovnoga početnog, a kasnije dugog i ustrajnog rada. Tu je još u prvom redu šumar pozvan, da bude prvi tehnički pionir. Brda i planine sa šumama poprište su njegova svakidanjeg rada. Od 91 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 46 <-- 46 --> PDF |
visoko obrazovanih ljudi nitko više i češće od njega ne zalazi i u najzabitnije krajeve. Zajedno sa svojom porodicom stanuje najbliže medu narodom često i u mjestu, gdje nema ni općine, ni svećenika, ni učitelja. i3avi se biljnom produkcijom kao i seljak i u najbližim je odnosima s njime, jer je i seljačko i šumsko gospodarstvo tu u najtjesnijoj vezi. Kao obrazovan čovjek može ocijeniti i pronalaziti prirodne ljepote, osjetiti ih, upoznati, pa i perom publikovati. Tko je sada bolje u stanju, da primjerice prometala u planinama zasnuje i izgradi, a da kod toga ispravno dođe do izražaja šumski, seljački i turistički interes? Tko, ako ne šumar, koji ima i opću i stručnu i tehničku izobrazbu za to, a moguće mu je, da svaku zamisao opetovano prokontroliše i sa sviju gledišta ocijeni. Potrudi li se, da iz sebe izgradi potpuna čovjeka inteligentna, svršit će taj posao ipak jednim mahom kao šumar gospodar, kojemu nijedna gospodarska i napredna mogućnost njegova područja ne ostaje neopažena i u djelima neuvažena. Radeći tako postat će šumar tehnički kvasac i pionir ondje, gdje je tehnici najteže da učini prve korake svoga inače gigantskog hoda! Neka to budu i sitnija djela -- neka bude i staza od 50,- 75, 100 ili 150cm širine, ali stručno, gospodarski i estetski trasirana i solidno izvedena, da se s pravom može kazati: »Prošlo je 1300 godina, otkako smo ovamo došli, pa se prolazilo kozjom ili i nikakvom stazom i staza se mijenjala, kako se kome bolje svidjelo, jer je svaki smjer bio jednako dobar ili nije baš ništa valjao, a od sad može da prođe i 10.000 godina, ali promjena smjera i nagiba neće biti potrebna, jer se narav čovječjih nogu i pluća ne mijenja.« Izgradnjom puteva i staza, hvatanjem i uređenjem vrela, uređivanjem parkova i drugih nasada, otkrivanjem i eventualnim uređivanjem špilja i drugih prirodnih ljepota može dakle šumarski stručnjak redovno najviše i najbolje pomoći razvoju turizma, jer za to ima potrebno stručno znanje, a uz to i mogućnost, da to izvede najispravnije s obzirom na sve ono, što treba da se uvaži. Možda će tko ipak nabaciti, da toliki i toliki šumari nemaju u svojoj službenoj dužnosti i praksi prilike, da upotrebljavaju postepeno svoje školsko stečeno znanje, pa ne smiju i nemogu da se lako odluče na rješavanje zamašnijih zadataka. No zar nema zadataka svake vrste da se rješavaju na našem ladanju: i onih najjednostavnijih i onih srednjih, pa i najzamršenijih. Kao kulturni ljudi djelujemo u raznim privatnim udruženjima i društvenim institucijama kao odbornici, tajnici. Mnogo puta i kao pokretači. Tko nam priječi da svoje slobodno vrijeme društvu na korist ne damo svojim tehničkim znanjem i djelovanjem? Kamo je u našim vinogorjima dobar put? U koliko predjela se natapaju vrtovi i livade, makar je voda tu i za najveće suše? Qdje sa blizih vrela vode makar i drveni vodovodi u sirotinjske seljačke kuće? Koliko bi se toga za čas dalo još nabrojiti?!... Ako je naš visokoškolski odgoj ispunio našu dušu pravom inteligencijom i osjećajem dužnosti, tko će nas priječiti, da u te svrhe potrebno elementarno znanje ne upotrebimo društvu, u kojem smo, na korist, a sebi, u prvi čas makar, i kao vježbu jednako onako besplatno i sa prebrođavanjem poteškoća, kako smo to inače spremni u običnom društvenome konvencionalnom životu, ma i ne vidjeli od toga ni za koga prave koristi. Dajmo držimo svoju notu, neka 92 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 47 <-- 47 --> PDF |
se čuje pravi baš naš glas. T on je u društvu potrebau, jer nas je društvo od potrebe stvorilo i u sebe uvelo! A instrumenti, aparati?... Šestar, trokuti i olovka inženjerski su grb, Bezard-buzola stoji Din 200.—, razalnica (Wasserwage) Din 28.— (Štošta možemo sebi posve dobro i sami napraviti, tek što smo naučeni, da budemo bez skupo plaćenih stvari bespomoćni). Bez karata 1 : 25.000 ili 1 : 100.000 i onako je svaki šumar - inženjer slijep za tehničko kombinovanje u šumi. S ovima pak najjednostavnijim pomagalima dadu se zasnovati i izvesti nacrti za prvoklasne moderne automobilske ceste i u teškom brdskom terenu. Kad su pak gotove i dobre, onda na njima ne piše, kojim su pomagalima mjerene i zasnivane. Résumé. L´auteur traite les possibilités et les chances que peut avoir comme suite une collaboration méthodique du forestier yougoslave avec le propagateur du tourisme national. SAOPĆENJA IZ PREDISTORIJE OGULINSKE IMOVNE OPĆINE Nedavno dopala ini je slučajem do rubu knjiga (iz knjižnice župnoga ureda u Ogulinu) »K u r z g e f a s s t e Q e s c h i c h t e des O g u 1 i n e r drittem National- G r e ,n z -1 n f a n t e r i e - R e g i m e n t s« von Paul K u s s a n, Verwaltungs-Hauptmann, štampana u Beču 1852. (možebit jedini primjerak u nas). Na prvoj stranici piše: »Kamen do kamena: palača, Zeruo do zerna: pogača; hervatska poslovica. Ispod toga: Cultivez et embellissez — Balth. Gracian, auteur de l´homme de coeur.« U predgovoru kaže Kušan, da su mu kod sastava te knjige uz gradu, koju je sam pokupio po vojničkim arhivima, poslužile bilješke od Obersta Franz von Holevac (rođenoga Ogulinca) i majora Niko Rukavina von Liebstadt (Ljubuško). U prvom dijelu govori o postanku hrvatske vojne granice i njezinom razvitku. Kaže, da postanak te granice stoji u tami i da nije poznato točno njezino područje, te dalje opisuje njezin razvitak opisujući granice Provincijalne Hrvatske i vojne granice. Spominje ´bojeve pod junačkim banovima Erdödy- em, Draškovićem i Zonjskim. Tek u godini 1848., kad su se hrvatsko-slavonski graničari u masama podigli pod svojim viteškim banom Josipom Jelačićem za ugušen je madžarske revolucije, nastale su za graničare snošljivije prilike. Nakon toga uslijedilo je god. 1746. uređenje Karlovačke graničarske pukovnije i time također Ogulinske pukovnije. U 11. odsjeku navodi imena komandanata Karlovačkoga generalata od god. 1496. dalje. Tako je god. 1643. bio zapovjednik Wolfgang Christof von Frangepan, Graf von Tersat (Vuk Krsto Frankopan, grof trsački), General-Oberst der kroatischen Grenzen. God. 1809. u decembru pripalo je sve duž desne obale Save Caru Francuza Napoleonu, i tako je Karlovačka i Banska granica preuzeta od francuske vladavine kao Ilirska vojna provincija od 1. XII. 1809. Francuski komandanti u Karlovcu bili su 1809—1813; Carra de St. Cyr, Graf. General-Lieutenant; Baron Delzons, Divisions-General; Baron de Pourailly; Baron de l´Empire de .leauin, Divisions-General. Dne 21. augusta 1813. bile su hrvatske granice, po austrijskim trupama pod komandom Feldmaršallajtnanta pl. Radivojevića opet za 93 |