DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 2/1937 str. 44     <-- 44 -->        PDF

Postoje, vele, zvanja park-arhitekata i drugih kojekakvih parkovnih
specijalista, pa neka je to njihov posao i zadatak. I to je prvo. Drugo je
po mojem mišljenju još gore i nezgodnije: »Ako ja, vele, već kao šumar i
službenik moram osnivati park, ja ću posaditi drveće, gdje mi to odrede,
a za sve drugo specifički parkovsko, za ono umjetničko, estetsko, nije
me briga- Ja sam šumar, da pošumljujem i stoljetno stabalje gojim.« ...


No pogledajmo malo iz bliza ovakova mišljenja. Park-arhitekata mi
redovno nemamo iz financijskih razloga i zbog toga, što smo istom u
početnoj fazi svoga razvoja ove vrste. Da ih gdje i imamo, ne bi oni vani
na terenu čučali, dok se posade sadnice drveća i grmlja i pozatiču lukovice
i sjemenke cvijeća. Park-arhitekti bi izrađivali nacrte, a provedbu
bi vršio u najboljem slučaju kakav vrtljar, kao specijalizirani tehničar.
Čak bih se kladio, da bi negdje provedbu sua sponte i iz ljubavi prema
svojem mjestu, a i iz onog prirodnog poriva prosvijećena i kulturnog
čovjeka, preuzeo možda mjesni župnik ili učitelj. Nije naime ni vrtljara
lako držati, a ni najmiti ga za neko vrijeme, jer ima naših pasivnih
umrtvljenih mjesta, gdje ljudi od čame i trajne slabe ishrane ne znaju
napraviti brza koraka.


Vrtljar je najvećim dijelom postigao svoju specijalizaciju vršeći
uzgoj cvijeća i zeljanog bilja, a u našim parkovima u mnogim slučajevima
o sađenju cvijeća i zeljanog bilja zbog mnogo razloga ne može biti
(barem u početku) ni govora. Izrade nacrta prihvatiti će se dakako i
svaki zgradarski arhitekt ili građevni inžinjer, no i njima redovno nedostaje
poznavanje uzgoja i naravi drveća, pa onda nasadivanje, samo
dakako po tuđoj osnovi mora na kraju krajeva ipak da preuzme šumar.
Ovakva osnova međutim nije samo rješavanje prostornih formi (u čemu
može da bude i izvrsna), već je i odgonetanje bioloških rebusa. Izrađena
jednostrano s obzirom na samu formu ostaje osnova često samo na papiru,
jer je praktički neprovediva i za dane okolnosti protuprirodna.


Vrtljari osim toga plaćaju primjerice na Primorju skupu školu, jer
se ne uče na licu mjesta, već dolaze sa sjevera. Naučni na sjeverne šablone,
prave dakako greške, koje se najprije po nikome ne primjećuju,
a kasnije se svatko na njih spotiče, ali ih je teško naknadno ispraviti.
Sve se ovo događa i opetuje često na mnogo mjesta, gdje službuje akademski
obrazovani šumar sa naših fakulteta, na kojima je pored uzgoja
drveća primio toliko raznovrsnog tehničkog znanja u užem smislu, te
mu za vrlo dobro riješenje čitavog zadatka nedostaje eventualno samo
nešto znanja o svladavanju forma. Uza to je on i boravkom vezan na
to mjesto, a drugi tehničari dolaze redovno samo ad hoc i zato skupo i
suviše rijetko. Što je prirodnije, za šumara uglednije, a za općenitost
korisnije, no da šumar (kao visoko obrazovan stručnjak) popuni na kojigod
način, a najlakše dakako pomoću odnosne literature, promatranja i
praktičke vježbe ono malo, što mu uistinu za to još manjka?


Ima lijepih primjera, gdje se tako i događalo, pa su pojedinci podigli
i opći naš stručni i lični svoj ugled. Donijelo je to dvostruku korist
i čistom stručnom šumarskom radu. Proširilo se znanje o bilju i njegovoj
njezi, a stečeni ugled koristio je i olakšao uspjehe kod provođenja čisto
šumarskih zadataka.


Treba da naglasimo još i ovo: Živa potreba učinila je s /oje. U nas
su se iskonski neki neparkovni arhitekti pretvorili u parkovne arhitekte
specijalnim studijem ad hoc, pa su sada stručnjaci za parkove. Bili su


90