DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 12 <-- 12 --> PDF |
a s time u vezi i narodnog blagostanja, pošto u oba sreza nema ni izdaleka dovoljno ziratne zemlje, od koje bi se moglo živjeti. U srezu stolačkom stoji stvar malo bolje, a to samo iz razloga, što tu postoji mogućnost prehranjivanja stoke ljeti na planinama, i to najviše na planinama sreza fočanskog i nevesinskog, dok stoka samo zimuje u Humini. I tu međutim broj blaga u glavnom rapidno opada, jer je u godini 1895. bilo: konja 5.178, goveda 20.669, koza 79.716, ovaca 152.986, svinja 2.014, dok je u god. 1931. bilo: konja 5.503, goveda 12.838, koza 42.480, ovaca 84.084, svinja 2.883. Ovo bi bile u grubim crtama prikazane činjenice, koje stoje u najtješnjoj vezi sa držanjem koza. Koza je najskromnijih zahtjeva od svih domaćih životinja. Ona ne traži ni bujnih pašnjaka, ni plodnih livada, a ni zimi sijena. Ljeti i zimi u glavnom živi od lista i grančica i nježnih izbojaka, koje odreda brsti i grize, pa odatle i dolazi njena velika šteta. U Šumarskom Listu br. 11 iz 1932. napisao sam o paši koza pod naslovom »Državno rezervisano lovište u Bosni i Hercegovini« slijedeće: »Po cijeloj šumi, u koliko su mjesta pristupačna, slobodno pase blago, u glavnom koze. Ovo je rak-rana cijelog gospodarenja, pošto se vrši bez reda na najzastarjeliji način. Posljedica ovakog pašarenja i prekomjernog držanja koza jasno se vidi na okolici sela i zaseoka, koji u radionalnom smjeru daju refleks devastacije i krša, koji iz godine u godinu zauzima sve veće dimenzije. Tolerisanjem koza u državnim šumama ne pomaže se socijalno zaostalom pojedincu u pripadnom mu alikvotnom dijelu, na koji bi imao pravo participacije, nego u glavnom seoskim gazdama, koji drže po dvijesto do tristo, pa i više koza u spekulativne svrhe. Osim toga primaju mnogi težaci i tuđe koze iz drugih sela na pašu, te ih drže pod vlastitim imenom. Mnogi od ovih špekulanata s kozama odbije u proljeće velik broj jaraca i jalovinja u šumu, gdje ih ostavlja bez čobana do kasne jeseni, odakle ih onda utovljene otjera na pazar. Dovoljno je tome špekulantu, ako u osam ili četrnaest dana dođe jedanput u šumu i dade tome blagu šaku soli. Ovo poludivlje blago uništava dan i noć najbolje izbojke šumskih raslina. Kozar obično ide uz blago samo zimi sa sjekirom, da nakreše brsta, a inače se kroz cijelu godinu pušta blago na pašu bez nadzora. Jedino se muzare dogone večerom u tor ili u špilje, gdje noćuju, a sve ostalo ostaje u šumi dan i noć, prepušteno samo sebi«. Iz ovog kratkog opisa vidimo, da kozu može držati i najsiromašniji težak. No ne da se pod ovakvim prilikama reći, da je kod nas koza sirotinjska majka, kako se to zamišlja. Dapače obratno, koza je kod nas »gazdinska majka«, jer se njome najviše koriste seoski i gradski špekulanti i zelenaši na opću štetu, a ne sirotinja, koja je kruha željna. Ona drži najviše tuđe kesimske koze, koje im mogu biti u najboljem slučaju samo maćeha, a nikako majka. U našoj Hercegovini ima krajeva, koji se na drugi način ne mogu iskoristiti, nego pašom koza. Drugo blago, koje zahtjeva zimsku hranu, u štali ili na toririi, nije tu moguće držati, jer tu nema toliko ziratne zemlje, a ni livada, s kojih bi se mogla pribaviti krma za zimsku prehranu. U ovakve krajeve morali bi se ubrojiti svi oni predjeli, u kojima je krš toliko ljut, da u njega ne može zaci krupno blago na pašu, a ima i takvog terena, u koji ne može zaci ni ovca, te ga jedino iskorišćuje 116 |