DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 26     <-- 26 -->        PDF

teranskim vrstama, u Jelenićima kod Lukovog Šugarja (661 m), te u


Grabićima kod Srba na Bursinoj Kuli (451 m).


Prosječna gornja granica siže do 1140 m.


Za pojedine gorske masive navedene su ove granice:


Prosjek Maksimum


Velebit 1180 m 1483 m


Velika kapela i PJsnjak — 1428 m


Mala Kapela 1140 m 1214 m


Dinarske planine 1057 m


Plješivica 812 m


Medu najviša staništa bijelog jasena u Hrvatskim Alpama spadaju
glavice Sljemena i Ivanščice (1035 i 1061 m), te dalje sjeverna strana
Golog Vrha (1213 m), jugozapadna strana Siljevače (1400 m), Laktin Vrh
´(1483 m), Crnopac (1370 m), Viševica (1428 m), Polica (1201 m), Cigel
(1214 m), Veliki Javornik (1141 m), Vrh Kapele (1092 .), Kameniti Vrh
(1106 m), Međugorje (1057 m) i Plećaši (812 in).


Svakako da osim ovih po F e k e t e - B 1 a t n y - u naznačenih visokih
staništa ima u navedenim gorskim sklopovima i niskih staništa,
tako da se može reći, da je vertikalni pojas prirodnog rasprostranjenja
bijelog jasena razmjerno širok. Ako isključimo sporadički nalaz kod Novog
(28 m), pa uzmemo za prosječnu donju granicu prema moru 364 m,
a prosječnu gornju granicu 1143 m, to širina pojasa na morskoj strani
iznosi prosječno 779 m. Na kopnenoj strani taj je pojas još širi, jer je
donja granica određena niskim položajima u dolinama uz rijeke, gdje
su ujedno njegova optimalna i najbrojnija staništa.


U tom širokom području svoga rasprostranjenja bijeli jasen pridolazi
na razmjerno malim površinama u čistim sastojinama, više u manjim
grupama i pojedinački rastresen u drugim formacijama.


Prema istraživanjima Qünther-Beck a u ilirskim zemljama
formacije, u kojima najčešće nalazimo bijeli jasen, jesu slijedeće:


a) formacija Q. brutia na Šar planini, koja tamo čini šumsku regiju
između 909 i 1517 m, sadrži bijeli jasen medu nadstojnim drvećem
(str. 214);


b) formacija 0- robur, t. j . slavonska hrastova šuma, koja sadrži
također bijeli jasen u nadstojnoj sastojim u većoj množini (str. 216);


c) formacija 0- sessiliflora i 0- cerris, kojoj pripada glavni dio
ogromne kopnene regije hrasta, koja počinje kod Ogulina i Bihaća, teče
uz područje rijeke Save, te siže prema jugu do Varcar-Vakufa, Žepča i
Srebrnice zahvatajuć čitavu sjevernu Srbiju i Moravsku dolinu do Kraljeva
i Vranje (str. 218); i tu dolazi jasen medu nadstojnim drvećem;


d) formacija rasparčane hrastove šume na ličkoj visoravni od
Otočca do Gospića;
e) formacija johe i vrbe, te crne i bijele topole na obalama rijeka
(str. 238 i 239);


f) formacija šikara oko Rijeke, Ogulina, Siska i t. đ. (str. 244).


I ako je Bec k načinio snimke u mješovitim bukovim i jelovim
sastojinama na Kršu, u okolici Senja, na Kleku, Plješivici, Velebitu, Dinari,
Troglavu i Prologu, ipak nigdje u formacijama tih područja ne
spominje Fr. excelsior, već ga jedino nabraja u smjesi četinjara i lišćara
u visinskim regijama Prenj-planine.


130