DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3/1937 str. 41 <-- 41 --> PDF |
SAOPĆENJA POPULARISANJE ŠUMARSTVA. Popularan ne znači samo »poznat«, znači također i »obljubljen«. Popularisati jednu stvar, jednu ideju, jedan pokret znači -upoznati s njima narod i probuditi u narodu razumijevanje i ljubav prema toj stvari, ideji, pokretu. Ono što je poznato, pogotovu ako je poznato sa svojih dobrih i pozitivnih strana, ne treba ni! popularisati. Ali ni ono, što je već decenijima omraženo u širim slojevima naroda, ne možemo popularisati u običnom značenju te riječi. Moramo ili promijeniti samu stvar (ideju, pokret), prilagoditi je bar donekle narodnim shvaćanjima i simpatijama ili ... promijeniti metodu i način, kojim se to želi proturiti u narod, latiti se srestava, koja na prvi pogled imaju vrlo malo zajedničkog sa akcijom popularizovanja. Da li je potrebno i da li je moguće popularizovati šumarstvo onakvo, kakvo je sada, i sredstvima onakvim, kako je to započeto prije svojih 5 godina? U stalnom prisnom i neprekidnom dodiru sa šumom planinski seljak i poznaje i voli šumu. U tom stečenom (mučnim iskustvima generacija) znanju nema poezije; u toj ljubavi nema romantike. I suvišno je seljaka podsjećati na činjenice poznate mu odvajkada: »ja sam toplota tvoga ognjišta, prijateljski hlad po ljetnom sunou ... držaiica tvoje motike«. Možda to seljak ne zna? Ne zna, da mu je drvo potrebno za držalice njegovog alata? Ne samo zna, nego i pouzdano pogađa, koje će mu drvo bolje služiti za jedan, koje za drugi, a koje za treći alat. Jedan, da ga manje žulja; drugi, da ga lakše nosi; treći, da mu dulje traje. I kad ga pitate, zašto uzima klenovu držalicu za jedan alat, a grabovu za drugi, objasniće vam to pametno i ubjedljivo, samo ako nađe za vrijedno da s vama o tome govori (u protivnom će vam odgovoriti: »naučili smo mi to tako, ko prost, neškolovan svijet«). Seljak i voli šumu. Istina, ta je ljubav relativno novijeg datuma. Negdje jedno, a negdje i dva stoljeća prošlo je, otkako je zaključeno primirje između dva neprijateljska tabora: čovjeka i šume. Hiljade i hiljade godina bila je šuma jača. Osvajala je zemljište, otimala stoku, izlagala opasnosti vlastiti život čovjekov. Ovo već spada u domenu prošlosti. Sad je čovjeku jasno, da je on jači, nadmoćniji. Koristi, koje ima od šume, u mnogom prelaze štetu, koju mu šuma nanosi. Šuma mu je potrebna. On je voli. Njezinim darovima — izdašnim i obilnim — služi se onako, kako ga poučava instinkt, tradicije, iskustva starijih i njegova vlastita: uzima ih, gdje su mu bliži i pristupačniji. Ali u zemljama, gdje je kultura starija, gdje su opće prilike povoljnije, razvila se u svijesti pojedinaca (svakako kulturnijih i naprednijih) prije relativno kratkog vremena (opet stoljeće — dva) neka protuteža tom prirodnom instinktu svakog živog, pa i razumnog bića, da ide uvijek pravcem najmanjeg otpora. Pojavila se s jedine strane težnja, da čovjek uloži u šumu i nešto truda, pa event. i novaca, samo da s vremenom dođe do povoljnijih rezultata. S druge strane da bar donekle saobrazi tem,PO iskorišćavanja sa mogućnostima nove proizvodnje, jer šuma ne raste za dan i noć. Evo, iz kakvih se nastojanja razvilo šumarstvo , nešto što je širim slojevima naroda nerazumljivo i mrsko ili — kako bismo rekli — nepopularno. I popularizovati šumarstvo u onom njegovom obliku, u kom se ono razvilo u toku dvaju stoljeća — to je jedan Sizifov posao, uzaludan i nezahvalan. Promijeniti misaonu osnovicu i idejni sadržaj šumarstva nije ni lako ni jednostavno. A pitanje je i da li je potrebno. U glavnom su ta osnova i taj1 sadržaj dobri. Velim »u glavnom«, jer nesumnjivo ima i nedostataka. Nedostataka u toliko, u koliko se šumarstvo generalizira, u koliko se iz jednog rasadnika šumarskih ideja presađuje 145 |